Rušili svoju državu za tuđi račun

U proteklih tridesetak godina rušilačkih demonstracija ,,poguranih“ sa strane, uz domaće izvođače radova, nije nedostajalo.

Najžešće i najdramatičnije, koje su Crnu Goru dovele na ivicu građanskog rata, desile su se na današnji dan, prije 21 godinu – 14. januara 1998. u Podgorici. Pristalice Momira Bulatovića i njegovog koalicionog partnera prof. dr Božidara Bojovića, čelnika Narodne stranke, po izričitim nalozima Slobodana Miloševića, krenule su tada ka zgradi Vlade i pokušale da izvrše klasičan državni udar.

Cilj je bio spriječiti inauguraciju novoizabranog, proevropskog, predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, čovjeka koji je uspio da napravi otklon od Miloševića i da politički preživi i pobijedi na predsjedničkim izborima. Epilog žestokih sukoba više hiljada demonstranata i crnogorske policije, tokom rušilačkih demonstracija u centru Podgorice, bio je – 45 povrijeđenih policajaca i deset građana.

SUKOB SA „VELIKIM VOŽDOM“

Krvavim obračunima u Podgorici prethodio je sukob, do tada, neprikosnovenog „velikog vožda“ Slobodana Miloševića i crnogorskog premijera Mila Đukanovića. Crna Gora se tada našla pred istorijskim izborom - biti i dalje privjezak srpskog političkog korpusa ili krenuti u pravcu Evrope kao samostalna država.

Sve je počelo u proljeće 1997. godine kada je tadašnji premijer i potpredsjednik DPS-a Milo Đukanović, u nedjeljniku „Vreme“, najavio otklon od Miloševićeve politike. Prvi put je javno rekao da je „Milošević čovjek prevaziđene političke misli, lišen sposobnosti strateškog gledanja na izazove koji stoje pred našom državom“.

Bio je to uvod u raskol u vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista. Na reakciju Slobodana Miloševića nije se dugo čekalo. Uslijedio je kontraudar preko domaćih izvođača radova – Momira Bulatovića, predsjednika DPS-a i Crne Gore i još nekih članova partije koji su se žestoko na sjednici Glavnog odbora, najjače crnogorske partije, obrušili na svog potpredsjednika zbog toga što je dirnuo „velikog vožda“.

Đukanović je 25. marta 1997. godine podnio ostavku na mjesto potpredsjednika DPS-a, ali mjesec dana nakon toga, na prijedlog Bulatovića, ponovo je postao potpredsjednik DPS-a.

BITKA ZA PREVLAST U DPS-U

Međutim, Bulatović je ubrzo krenuo u konačni obračun se Đukanovićem na novoj sjednici Glavnog odbora DPS-a. Predložio je zaključke koji su u suštini bili - ,,Jugoslavija bez alternative“. Protiv njih je glasalo samo sedam članova GO: Milo Đukanović, Filip Vujanović, Svetozar Marović, Duško Marković, Milutin Lalić, Vojin Đukanović i Blagoje Cerović.

Za Bulatovićeve zaključke glasala su 64 člana, uzdržano je bilo 24 (Danilo Vuksanović je kasnije promijenio stav i priklonio se konceptu Momira Bulatovića). Međutim, na sjednici Glavnog odbora DPS-a 11. jula 1997. godine Đukanović je dobio većinsku podršku. Momir Bulatović je smijenjen sa funkcije predsjednika partije, a Milica Pejanović Đurišić izabrana za njegovog nasljednika. Đukanović je predložen za kandidata ove partije na oktobarskim predsjedničkim izborima. Momir Bulatović i njegove pristalice napustili su sjednicu.

Glavni odbor Đukanovićevog, većinskog, dijela DPS-a raspušta Opštinski odbor u Podgorici, koji je podržao Bulatovića. Kongres Bulatovićeve frakcije, koja se takođe nazivala DPS, održan je u dva dijela - prvi u Kolašinu, a drugi u Sportskom centru „Morača“ u Podgorici 16. Avgusta 1997. godine.

PREDSJEDNIČKI IZBORI

Na predsjedničkim izborima 5. I 19. oktobra 1997. godine sukobili su se Đukanović i Bulatović sa dvije potpuno različite političke platforme razvoja Crne Gore i SRJ.

Đukanović je insistirao na tržišnoj privredi i otvaranju Crne Gore prema svijetu, uključujući i ispunjenje uslova za ukidanje „spoljnjeg zida sankcija“ (striktno sprovođenje Dejtonskog sporazuma i izručenje optuženih za ratne zločine Međunarodnom sudu u Hagu), ravnopravnost dvije republike u SRJ i otpočinjanje dijaloga sa albanskom manjinom na Kosovu.

Bulatović je kao ključni cilj crnogorske politike postavio održanje SRJ i politički status kvo i - odanost politici Slobodana Miloševića.

Osam kandidata odmjerilo je snage u prvom krugu predsjedničkih izbora 5. oktobra 1997. Bulatović je dobio 147.614, a Đukanović 145.348 glasova. Ostalih šest kandidata osvojilo je samo 13.520 glasova.

Uoči drugog kruga u Crnu Goru je, u tajnosti, iz Beograda i Novog Sada stiglo jedanaest pripadnika vojnih, paravojnih i policijskih formacija, koji su imali zadatak, kako je crnogorska policija saopštila, da izvrše atentat na Mila Đukanovića. No, crnogorska tajna policija je u akciji „Ljubović“, 14. oktobra 1997. godine, u podgoričkom hotelu „Ljubović“ pohapsila tu grupu.

Pet dana nakon toga, u dramatičnom odmjeravanju snaga, u drugom krugu pobjeda je pripala Đukanoviću. Dobio je 174.745, a Bulatović 169.276 glasova.

„DOGAĐANJE NARODA“ DRUGI PUT

Beogradskom „velikom voždu“ se nije svidjelo da mu Crna Gora izmakne iz ,,bratskog zagrljaja“. Natjerao je Momira Bulatovića da povuče priznanje izbornog poraza i da primijeni već oprobani recept – „događanje naroda“. Bulatović je zbog ,,neregularnosti izbora“ izjavio da će svoju funkciju „staviti na raspolaganje narodu“ i najavio proteste u Podgorici kojim bi spriječio primopredaju vlasti.

Inauguracija pobjednika na predsjedničkim izborima Mila Đukanovića je, inače, bila zakazana na Cetinju 15. januara. Novo „događanje naroda“ po nalogu iz Beograda u Podgorici 12, 13. i 14. januara 1998. Godine predvodili su Momir Bulatović i prof. Dr Božidar Bojović, čelnik Narodne stranke.

Iako je najavljeno da će početi u pet minuta do dvanaest, kada se većina demonstranata okupila, „veliki narodni miting“ počeo je tri sata kasnije. Formiran je i pregovarački tim od tri člana - Zoran Žižić, Predrag Bulatović i Ranko Kadić. Pročitano je pismo upućeno Saveznoj vladi i predsjedniku SRJ Slobodanu Miloševiću. Zahtijevano je da budu zaustavljene sve aktivnosti koje za cilj imaju promjenu Ustava Crne Gore i raspisivanje referenduma o državnopravnom statusu republike, od crnogorskog parlamenta da donese odluku o skraćenju mandata i da se, najkasnije do 15. aprila 1998, održe prijevremeni parlamentarni, kao i novi izbori za predsjednika Crne Gore.

Tražene su i ostavke Filipa Vujanovića, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova i dr Miomira Mugoše, ministra zdravlja.

JURIŠ NA VLADU

Pregovori sa vlastima i medijatorom, saveznim premijerom Radojem Kontićem, bili su neuspješni. Momir Bulatović je oko 18 sati sa stepenica Skupštine Crne Gore vatrenim govorom protiv premijera pozvao okupljene na ,,mirnu šetnju“ do zgrade Vlade, čime je praktično počeo juriš na crnogorske državne institucije po isplaniranom scenariju.

Iz različitih pravaca krenule su dvije kolone ka zgradi Vlade u ulici Jovana Tomaševića. Treća kolona razjarenih demonstranata, koja je krenula ka zgradama Pobjede i Televizije, nije mogla da probije kordon policije. Demonstranti su zasuli kamenicama policiju koja je obezbjeđivala prostorije Vlade, a jednom policajcu oduzeli su automatsku pušku. Milo Đukanović i neki članovi njegovog kabineta, partijski vrh i predsjednik parlamenta Svetozar Marović u tom trenutku bili su u zgradi Vlade. Momiru Bulatoviću, koji je pozvao građane da krenu put Vlade, pred zgradom se gubi svaki trag.

Policija je tada upotrijebila suzavac i natjerala razjarenu masu na povlačenje. Nekoliko hiljada demonstranata, nakon toga, u centru grada, neposredno ispred crnogorske Skupštine zabarikadiralo se koristeći vozila, kontejnere, pripremljene balvane.

Palili su automobile, lomili izloge, pljačkali radnje. Dio demonstranata bio je naoružan + automatskim puškama. Na kordon policajaca koji su se približavali barikadama bačena je bomba od koje je tridesetak policajaca ranjeno, a četvorica teže. Čuli su se i sporadični pucnji po gradu.

Razbijene grupe demonstranata su se okupile i oko kasarne u centru grada i tražile od vojske da im se podijeli oružje i da se „otvore kapije da se narod skloni u kasarne jer policija tuče narod“.

Tadašnji načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general Momčilo Perišić oglušio se o Miloševićevo naređenje i nije dozvolio da se vojska umiješa u sukobe u Podgorici. Milošević ga je zbog toga nakon nekoliko mjeseci smijenio.