Vušurović: Nikad kontra Crne Gore nijesmo imali goru i šareniju vojsku

Bitka za crnogorsku društvenu obnovu je bitka za mirnu i evropsku budućnost Balkana, koliko i bitka za našu čast, pravo i slobodu, poručuje u intervjuu za portal Dnevne građanski aktivista, nekadašnji predsjednik mladih LSCG i crnogorski intelektualac Peđa Vušurović.

Nikad, kako kaže Vušurović, kontra Crne Gore nijesmo imali lošiju i šareniju vojsku.

Naš sagovornik smatra da denacifikacijom Srbije prestaje s radom generator i krajnji korisnik podjela u Crnoj Gori.

"Jedino pravo rješenje jeste ono Crne Gore Petrovića, sa Skupštine na Cvijeti, 1869. godine, sa jasnim stavom i odlukom šta i dokle Država tada svojoj Crkvi dopušta i koja prava zadržava, sasvim u saglasju sa zakonom izglasanim u parlamentu prije našeg sunovrata od 30.8. prošle godine“, kaže Vušurović, uz poruku:

"Siguran sam i da u borbi protiv ravne ploče „srpskog sveta“ po prirodi stvari i zajedničkog iskustva nećemo i ne možemo biti sami".

Odmah nakon ustoličenja, mitropolit crnogorsko-primorski SPC Joanikije kazao je da će raditi na tome da vrati kapelu na Lovćen. Nakon "helikopterskog" ustoličenja i svega što je obilježilo 5. septembar, vjerujete li da li će mitropolit crnogorsko-primorski SPC istrajati u tom naumu?

Vušurović: Taj naum vidim kao njegovu nespornu želju, zadatak „postavioca“ na mjesto u Crkvi Srbije koje je Mićović dobio i još jednu u nizu alatki kojima se Srpska crkva, produžena i odavno krvava ruka srpske države, služi.

Nesporna želja, kažem, jer sebe time, kao neko bez posebne težine u crkvi čiji je dio, pa i među njenim ovdašnjim stadom i direktan Vučićev izbor, „kalemi“ sebe na jedan od najmalignijih segmenata Radovićevog nasljeđa, ali i na za njega nedostižnu, a nespornu harizmu koju je počivši među svojima, a i u dobrom dijelu drugih pomjesnih crkava mimo njihove nesporno imao.

Mićović je, kao uostalom i Beograd, svjestan da četničke Crne Gore, kojoj je i imenom predan, bez vraćanja kapele Karađorđevića na mjesto istom rukom srušene Vladičine, odnosno mauzoleja, koji je i ostaće đe je – nema. S obzirom na ekspanzionističku misiju Crkve Srbije, dokazano ponajmanje hrišćansku, složićete se da je dati mu zadatak logičan, makar koliko i nerješiv.

Broj okupljenih ispred njihovog hrama u Podgorici prilikom Perićevog dočeka je za jednu instituciju poput Crkve Sbije, koja je sve prije nego neozbiljna i improvizatorska, jasan razlog za brigu i signal za uzbunu. I Perić i Mićović su svjesni da, i sabrani skupa, uz punu logistiku i ovakvim povodom, jesu u stanju skupiti tek dio onoga što je, u svoj vakat Radović relativno lako mogao. Stoga im je i mrtav, sad kad ne može da se brani i kad mogu da ga tumače po svojim potrebama i nahođenju, razurenog nasljeđa i bespomoćan da odbrani svoje ljude i stavove, od nasušne potrebe u mobilizaciji stada.

„Kapela na Lovćenu“ je, poput recimo one „dogodine u Prizrenu“, još jedna u nizu mobilizatorskih i tom svijetu inspirativnih krilatica kojima se neprekidno i unedogled produžavaju rok završetka radova i rok trajanja. Iza njih se pokušavaju i dijelu puka uspijevaju sakriti činjenice i stvarna situacija, te imaju sedativno dejstvo, da se ne bi ko zapitao da li bi i kad mogao sam Perić, za kojeg bi prevoz i pratnju poput ovih septembarskih, bilo relativno teško obezbijediti, put Peći i sopstvene Patrijaršije, na svečanost ustoličenja.

Jeste li zadovoljni kako je Cetinje kao centar i duša Crne Gore odgovorilo 5. i 12. septembra?

Vušurović: Prije bih rekao da je sa svojega Cetinja odgovorila njegova Crna Gora! I “musketarski” - svi njeni gradovi, sa Nikšićem - kao prvim među jednakima… Otkud mi pravo da budem nezadovoljan: nakon jasnih upozorenja, pa i naših molbi i preklinjanja koji su pokušaju ustoličenja prethodili, na prilazima prijestonici tih dana urađeno je sve što je u moći građanina ne bi li Crkva Srbije, zvanični Beograd i marionetska Podgorica odustali od svog zlog nauma da ponize Cetinje, simbolički slome njegov duh otpora i zakuju još jedan klinac u skrinju antifašističke i slobodne Crne Gore svih.

Niti smo imali komandanata, niti smo se komandanata igrali: spontano i kako je ko mogao i umio, djelovalo se „iz glave cijela naroda“ i planirano „ustoličenje“ je spušteno na nivo dostave. Sredstva odvraćanja bila su primjerena ulogu i riziku. I takva da sve prođe „i bez rane i bez mrtve glave“, a da se ipak pošalje jasna poruka i cijeloj zemlji, i probude i region i međunarodna zajednica. 

Bezobzirnost i sirovost pokazana od strane crnogorske namjesničke vlasti su, naravno, imale efekta, i to kakvog – urodila su još većom slogom građana svih vjera i nacija, svih gradova i sredina na braniku crnogorske slobode i identiteta, nespornom i ranije, ali i nečim novim, a ključno važnim – postavile temelj za puno jedinstvo crnogorskog građanskog bloka.

Zato, „Hvala Vladi Crne Gore“, najzaslužnijoj za onako veličanstven skup i energiju pred Dvorom 12. septembra i da nam svaki naredni bude ljepši! 

Kako ste se lično osjećali 5. septembra - kao žrtva, pobjednik ili...?

Vušurović: Petog – fizički slomljenim, otrovanim i suzavcem pod kućom Adžića i ništa manje slikama otrovane Crne Gore sa cetinjskih ulica, preispitujući se i sumirajući utiske. No već dan kasnije, iako sasvim i po svemu običan građanin – poput Titovih partizana nakon Neretve – ponosan na stroj u kojem sam, znajući iz čijeg se obruča izašlo, ko je razbijen i sa potpuno prirodnim strahom šta i nas sve i “gandijevski koncept” otpora do kraja borbe za povratak Crne Gore sebi još čeka.

Iako mala, ali ponosna Crna Gora navikla je kroz svoju istoriju na posve drugačiju borbu i megdane s junacima i hrabrim protivnicima, borbu prsa u prsa… Koga danas Crna Gora ima za najvećeg neprijatelja?

Vušurović: Ni sa junacima i hrabrim protivnicima, nego sa avetima prošlosti, ni prsa u prsa, no se protiv Crne Gore, daljinskim navođenjem, u prvi ešalon šalje njena peta kolona - njena potuđena i neznanjem i mržnjom otrovana đeca. Prije takve pješadije, koju i od sebe moramo paziti, kao što oni nas neće, ne ide više artiljerijska, već medijska priprema. Uz Aleksandrovu medijsku artiljeriju, tu su, uz manje, i ovdašnja “oba topa” – i kupljeni i osvojeni.

Crna Gora nema većeg neprijatelja, niti ima veće opasnosti po njen državni i nacionalni opstanak od bajatog, ali vitalnog velikosrpskog koncepta preuređenja Balkana, od kojeg srpski klerofašizam koji ga u vremenu i trenutku prilagođenoj verziji „srpskog sveta” gura iz sve snage, ne odustaje ni danas, nakon pet uzastopnih šamara u ratovima devedesetih. Rakoviću, kaplaru briljantne strategije „sedam miliona na sto hiljada”, promakla je istorijska istina da nikome ko je krenuo na Crnu Goru brojke nijesu pomagale ništa više nego jesu li nama značile.

Obraćajući se na skupu „Crnogorski odgovor” 6. septembra prošle godine kazali ste da je u pitanju velika igra sa Crnom Gorom - u igri su, kako ste naveli, sem političara, i matematičari iza novinskih zavjesa i Očevi iz naših oltara čija je Majka druga zemlja, koju iz mogućeg trijumfa u Crnoj Gori budi neizvjesnost šta je, kao pred razrednim starješinom, potpisala sa Kosovom, koje je srce Srbije. Šta je ulog, da li se neko za ovih godinu „preigrao“, te koja bi mogla biti cijena te igre?

Vušurović: Drago mi je da ste se sjetili tih meni jako značajnih i po mene najskupljih rečenica „Crnogorskog odgovora”. Siguran sam da su se preigrala obojica, i to godina za nama već jasno pokazuje. Oboljeli od značaja, prezimenjaci sa ambicijom da iz sjenke kadriraju i kanališu procese, ili su već marginalizovani od strane nadređenih ili politički snažnijih ili su u grčevitom, ali sasvim opravdanom strahu da će ih, ili pak njihove zastupnike, to tek zadesiti. Nesuđeni projektanti „srednjeg puta” su zbilja bar u jednom pomirili Crnu Goru – u opštem nepovjerenju spram obojice ljudi od zadatka.

No, kako se tek i koliko u slučaju Mitropolije i Koncerna preigrao sam i ništa manje kriv Đukanović, na čijim su steroidima rasli, dok su mu obezbjeđivali produžetke, da bi ga politički rastrgli na kraju? Zaboravimo katkad ta vremena u kojima novac nije imao boju i kad niko, zahvalan, nije bio gadljiv i tako nepristojan da ga pita za porijeklo i način sticanja. Podgorički hram je jedan od simbola te „ljubavi” i spomenik toj „pristojnosti”.

Vlada je naložila Upravi za katastar da se Prijestonici oduzme pravo svojine nad Cetinjskim manastirom. U međuvremenu Skupština prijestonice podržala je inicijativu za vraćanje Cetinjskog manastira CPC.Kakav epilog očekujete?

Vušurović: Da bih Vam odgovorio, moram povući jednu mučnu paralelu: sasvim je izvjesno da će se dešavati što i u slučaju deklaracije Skupštine prijestonice vezano za Mićovićevo ustoličenje, tj. njegov kasniji unos u Manastir. Cetinjska Skupština je zaista bila „glas naroda“ i donijela odluku koja je jedino ispravna, u duhu istorije i raspoloženja Grada, ogolila sve uloge i spasila svoju političku čast.

Nakon toga je „Vlada” Crne Gore po diktatu počinila nasilje i nedjelo za pamćenje. Ne vidim da se nakon pokretanja inicijative vezane za manastir može dešavati išta drugo i drugačije osim reprize: Prijestonica donosi ispravnu odluku, koja pod ovim namjesničkim režimom nema nikakvo pravno dejstvo, nakon čega „Vlada opet pribjegava, ovoga puta i zasad - pravnom nasilju, u korist okupatora.

Sudbina crnogorskog sakralnog nasljeđa može biti riješena samo i jedino na nivou cijele zemlje – po padu Namjesništva i rastakanjem vlasti Trojnog pakta koji, navodno, u svoje ime, a za tuđ račun, vrši vlast u Crnoj Gori, a nikako manastir po manastir, odnosno spomenik po spomenik. Jednako su nasljeđe i uzidani u identitet svih nas iz pravoslavnog civilizacijskog kruga, đe ga u istoj porodici kao svoje osjećaju i đed vjernik, otac ateista i sin agnostik, kao i u crnogorsku tradiciju koju dijele građani svih vjera i nacija u zemlji. Jedino pravo rješenje jeste ono Crne Gore Petrovića, sa Skupštine na Cvijeti, 1869. godine, sa jasnim stavom i odlukom šta i dokle Država tada svojoj Crkvi dopušta i koja prava zadržava, sasvim u saglasju sa zakonom izglasanim u parlamentu prije našeg sunovrata od 30.8. prošle godine.

Kako ste doživjeli izvinjenje Dritana Abazovića Cetinjanima?

Vušurović: Što se tiče Abazovićevog „izvinjenja“, kao da je Marovićevo, iz grbaljske prepisivačke škole. Nakon pohvala tolerantnosti Crkve Srbije i igranja po bezbjednosnom sektoru Crne Gore i samim mirom u njoj kao stvarnom svetinjom, stanovnicima prijestonice objašnjava ukus u ustima nakon petoseptembarskog jutra, kao i punoću i šarolikost crnogorskog društva. Uredno podmazana osovinica koja drži cijelu skalameriju u pogonu i ujedno donijela nam je dim, a sad bi još i da nas i prosvijetli. Cinično i potrebno da više ne može biti uoči izbora u prijestonici.

Nezavisno od Abazovićevih nalogodavaca, namjera i poteza, Cetinje duguje najdublji naklon i izvinjenje i njegovoj i svim majkama iste vjere. Dubok i iskren poput poštovanja i ljubavi koje ima za grad, narod i riječi jednog Mehmeda Zenke.

Očekujete li snažniju reakciju međunarodne zajednice povodom svih dešavanja u Crnoj Gori?

Vušurović: Takve reakcije na Balkanu, po pravilu i prema zajedničkom bolnom iskustvu i ukoliko ih ima, dolaze prekasno po žrtvu. Ubijeđen sam da su zemlje regiona, prirodno svjesne nadolazeće opasnosti, domovini lojalna dijaspora, srpska bezobzirnost i „belvederski događaji“ više uradili na njenom buđenju no svi ambasadori Kvinte u Crnoj Gori. Građanska Crna Gora, sa istorijskim iskustvom izdanog saveznika, tek će razotkrivati uloge pojedinih ambasada i njihovih mudrih preporuka da se zapali kuća, kako bi se izbacio „lopov.

Fokus i prioriteti onih u međunarodnoj zajednici, od kojih bi se i zbog njih samih i globalne utakmice i sigurnosti očekivalo i koji bi trebalo da se bave Crnom Gorom, danas su neđe drugo. I oni i mi ćemo, valjda bolje sreće, čekati i čekamo na Bajdena kao Gospodar na Vilsona prije cio jedan vijek, dužni da sami odavde učinimo sve da skrenemo pažnju Vašingtona prije nego skliznemo još dublje sa ivice sukoba. Hobsbaum kaže da „Zemlja neće sama od sebe postati bolje mjesto za život...“

Na kome je najveća odgovornost da pokrene dijalog za prevazilaženje podjela u crnogorskom društvu? 

Vušurović: Denacifikacijom Srbije prestaje sa radom generator i krajnji korisnik podjela u Crnoj Gori. Ako pod prevazilaženjem podjela podrazumijevate riješenost na kupovinu, ulagivanje glasa radi, povlašćen položaj ili više šansi za one koji su protiv nezavisnosti građanske Crne Gore, taj se recept već obio o glavu DPS kao kuvaru, a preko njega i bez naše krivice i svima onima koji ne bi dali ni pedalj Crne Gore zarad „sveta“. Kako napraviti korak na prevazilaženju podjela između antifašista i fašista ili agresora i žrtve? Po velikosrpskoj crkvenoj i političkoj čaršiji, prvi - vrlo prosto: samo pristanete da vas nema i da ništa nije vaše.

Za kraj, basta li danas Crnogorcima da odgovore i budu pobjednici nad „srpskim svetom“? 

Vušurović: Jednom Katunjaninu je teško priznati da ništa nije kao nekad, pa ni mi sami, a još teže da izusti „ne basta“ (smijeh). „O buduće vrijeme, da li si mi tuđe…“ Šalu na stranu, i na inovirane forme, prijetnje i novinu hibridnog rata - i te kako basta da odgovorimo i Crnogorcima i ne manje, svjedoci smo, Crnogorkama i svim građanima i građankama crnogorskim koji je jednako vole, onoliko koliko među nama bude sloge i mudrosti. Iskreno, ne znam imamo li šanse za pobjedu, znam da nemamo pravo na predaju. Čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem. Siguran sam i da u borbi protiv ravne ploče „srpskog sveta“ po prirodi stvari i zajedničkog iskustva nećemo i ne možemo biti sami.

Godina je otkako sam za mikrofonom „Crnogorskog odgovora“ ustvrdio da je u „igri cio region“. Bitka za crnogorsku društvenu obnovu je bitka za mirnu i evropsku budućnost Balkana, koliko i bitka za našu čast, pravo i slobodu. Nikad kontra Crne Gore nijesmo imali lošiju i šareniju vojsku. Ni ovakvu gomilu falsifikata i propagandnu pestokupljevinu, još od srpske satanizacije kuće Petrovića. „Čak i ukoliko si manjina, istina je ipak istina“, govorio je Gandi, naša daleka i velika inspiracija pred sve bližu, neravnopravnu, a odsudnu i sudbinsku, bojim se dugu bitku za crnogorski opstanak i trajanje.