Vanda Babić Galić: Bojim se da se Crna Gora politički vratila u 1991. godinu

Piše: Jadran Kapor, Slobodna Dalmacija

Odnosi Hrvatske i Crne Gore proteklih su se godina, čini se, pogoršali. Nepune četiri godine otkako su Milo Đukanović i njegova Demokratska partija socijalista izgubili vlast koju su obnašali 30 godina, politička previranja u našem susjedstvu ne prestaju.

Posljedica je to činjenice da je Đukanović propustio demokratizirati društvo, uvesti neovisno pravosuđe i općenito ojačati institucije. Hrvatska ga je podržavala otkako se okrenuo od velikosrpske politike Slobodana Miloševića u kojoj je aktivno sudjelovao tijekom agresije na Dubrovnik. Prihvatljiv politički partner postao je u trenutku kad je od ljudi koje je do tada proganjao kao izdajnike prigrlio ideju o nezavisnoj Crnoj Gori. Danas kad se u Crnoj Gori izborne pobjede slave uz srpske zastave, kad je na čelu njihova parlamenta deklarirani četnički vojvoda, ponovno su aktualizirana i sporna pitanja između Hrvatske i Crne Gore o kojima se u Milovo vrijeme s obje strane granice nije javno raspravljalo. Tek sada počelo se javno i intenzivno govoriti o povratku školskog broda “Jadran”, ali to je samo vrh ledene sante međudržavnih prijepora.

Da imaju problem, shvatili su tek kad se hrvatski ministar obrane Ivan Anušić odbio sastati sa svojim crnogorskim kolegom Draganom Krapovićem na već dogovorenom sastanku. Crna Gora zabrinula se prvi put da će joj Hrvatska blokirati europski put. O spornim pitanjima, aktualnom političkom trenutku i položaju hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori razgovarali smo s posebnom savjetnicom hrvatskog ministra vanjskih poslova prof. dr. sc. Vandom Babić Galić, koja o najnovijem razvoju događaja kaže:

- Hrvatska od crnogorskog osamostaljenja 2006. godine do danas svesrdno podupire Crnu Goru u euroatlantskim integracijama. Možda je potrebno istaknuti kako se svaki bilateralni korak dogovara i on je najčešće dobro promišljeni i usuglašen potez. Scenarij koji je priređen uoči dolaska potpredsjednika Vlade RH i ministra obrane Ivana Anušića te ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana rezultirao je jasnom porukom Hrvatske vlade. Crnogorska država je vrlo mlada, ali je njezina diplomacija iskusna i vjerujem da će sljedeću priliku za bilateralni susret s potpredsjednikom Vlade iskoristiti na konstruktivniji način.

Pitanje tuđe imovine

Ovdje bih radije postavila pitanje zašto je ministar Krapović tako reagirao i još se dodatno vezao izjavom na službenim stranicama Vlade Crne Gore, kako ne prihvaća pregovore oko školskog broda “Jadran” “... jer prihvatanje pregovora znači prihvatanje mogućnosti da ‘Jadran’ ne bude crnogorski ...”. Mislim da ovome ne treba komentar! Da podsjetim, potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić bio je izaslanik premijera na Danu hrvatskog naroda, a ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman održao je zakazane sastanke s predstavnicima općinskih vlasti Kotora i Tivta te s ministrom vanjskih poslova Crne Gore Filipom Ivanovićem, koji su bili vrlo konstruktivni i obećavajući. Tako smo s jedne strane imali jasnu poruku Crnoj Gori kada je riječ o našim otvorenim i neriješenim pitanjima, a s druge pokazali važnost koju za nas ima autohtona hrvatska zajednica koja se u najvećem broju nalazi u Boki. 

Admiral Dragan Samardžić prvi je u Crnoj Gori pozvao na oprez i ukazao na potrebu da se hrvatski pozivi na razgovor shvate ozbiljno. Dapače, rekao je da je crnogorska argumentacija u slučaju školskog broda “Jadran” opasna i pogrešna. Je li to neki novi zaokret u odnosima?

- Admiralu Samardžiću treba zahvaliti što nije šutio i što je ukazao na neke važne činjenice. On je svojim nastupom osvijestio značajan dio crnogorske javnosti. Rekao je naglas neke činjenice koje mi godinama pokušavamo objasniti. No, zaokret u odnosima nove crnogorske vlasti prema Republici Hrvatskoj najavili su ministar Krapović i većina crnogorskih čelnika aktualne vlasti koji su jedinstveno stali u njegovu obranu. Admiral Samardžić, pak, učinio je mogućim zaokret bivše crnogorske političke nomenklature, koja je sada u oporbi i koja trenutno nema moć odluke. Ostaje žaljenje, no i pitanje zašto vladajuća struktura kojoj je admiral pripadao nije u više od 20 godina riješila sva otvorena pitanja s Hrvatskom. Sadašnja crnogorska vlast ima gomilu “kostura u ormaru” na kojem piše naše ime. Sklona sam vjerovati da će ih početi sustavno i razumski rješavati. Admiral Samardžić je svojim nastupom napravio ozbiljnu pukotinu na brani dosadašnje crnogorske obrane o njihovu legitimnom pravu na prisvajanje protupravno otete imovine s teritorija i akvatorija Republike Hrvatske. Po razdvajanju Srbije i Crne Gore donesena je legislativa kojom je ozakonjeno daljnje raspolaganje tuđom protupravno ote- tom vojnom imovinom. Admi- ral Samardžić u svom javnom istupu ističe kako “... Crna Go- ra nije ‘otela’ ili ‘ukrala’ bilo koji brod iz Hrvatske, već je zakonski postala vlasnik vojne imovine bivše SFRJ, na osnovi Ustavne povelje Državne zajednice SiCG, kojom je precizirano da je imovina SRJ na teritoriju država članica imovina država članica po terito- rijalnom principu”.

Ovakav stav 2008. iznio je i crnogorski veleposlanik u RH. Iz bogate hemeroteke Savjeta za sukcesiju vojne imovine izdvojila bih odgovor kapetana bojnog broda u mirovini Stjepana Bernadića, inače granskog koordinatora za sukcesiju JRM- a koji se javno pita zašto “... princip ‘teritorijalne zatečenosti’ vrijedi jedino za Srbiju i Crnu Goru i razdiobu vojne imovine između te dvije države, a ne vrijedi i za odnose tih dviju država prema drugim državama sljednicama. Konkretno, ispada da su se Srbija i Crna Gora prvo domogle bogatog ratnog plijena, kao rezultata nemilosrdne pljačke ostalih država slijednica, pa su potom uvele međunarodno valjane ‘principe’ razdiobe istoga, važno se danas pozivajući na njih. Bilo bi vrlo interesantno kada bi njegova ekselencija, urbi et orbi, obrazložila zašto ‘princip teritorijalne zatečenosti’ vrijedi tek od trenutka kada je gotovo sva pokretna imovina JNA sigurno prebačena na teritorij Srbije i Crne Gore, ali ne i prije toga”. 

Bez relevantnog argumenta 

Hrvatska svoje argumente javno nije iznosila; o tome su se oglašavali jedino novinari. Zašto?

Zašto bismo? Crnogorska strana do sada nije uputila niti jedan relevantan argument radi kojeg bismo trebali izvlačiti bilo koji od elaborata koje su, za svog života, napravili: profesor emeritus Vladimir Đuro Degan (bio je vodeći ekspert za sukcesijsko pravo na prostoru bivše države), ili prof. dr. sc. Kažimir Pribilović, kapetan bojnog broda u miru – legenda splitske Lore, jedini povjesničar na ovim prostorima koji je izučio sve do tada poznato arhivsko gradivo o š/b “Jadran” te o njemu napisao knjigu povodom 50. obljetnice broda - ili akademik Davorin Rudolf, vodeći ekspert za međunarodno pomorsko pravo.

Hrvatska je puno puta do sada, što izravnim kontaktima s crnogorskom stranom, a što putem medija, javno iznijela svoja stajališta vezana uz utvrđivanje prava vlasništva na školski brod “Jadran”. Ovaj brod nije bio “ukleti Holandez” i nije besciljno lutao Jadranom. Bio je baziran u Lori i vezan uz Vojnu pomorsku akademiju u Splitu. Od 1933. kada je zaplovio pa sve do 1990., kada je otišao u Tivat na redovni remont, bio je baziran isključivo uz nastavne vojnopomorske centre, od Dubrovnika, Pule, Šibenika, Divulja do Lore. Bio je isključivo nastavno sredstvo koje se servisiralo/remontiralo u za to ovlaštenom servisu: Mornaričko-tehničkom remontnom zavodu “Sava Kovačević” u Tivtu. Po završenom remontu trebao je biti vraćen u Split, gdje organski pripada i baviti se svojim temeljnim zadaćama – obukom kadeta! To što ga je Crna Gora nasilno prisvojila pa kasnije pretvorila u brod za “sprovode i svadbe” govori samo za sebe. Naravno, ovo je krajnje pojednostavljeno tumačenje, prilagođeno javnim potrebama. Koliko sam upoznata na zatvorenim sastancima, crnogorska je strana koja nas je svaki put molila da o tim sastancima ne izvješćujemo javnost, pogotovo ne njihovu jer, eto, upravo im idu parlamentarni izbori, pa potom predsjednički, pa lokalni bila puno detaljnije i ekspertnije brifirana o hrvatskim stajalištima.

Još 2018. godine objasnili smo crnogorskoj delegaciji neodrživost njihova oslanjanja na Ustavnu povelju Državne zajednice Srbije i Crne Gore iz 2003. godine, kojom je Republika Srbija sljednica SRJ. Nizom odredbi iz njihova zakonodavstva, između ostalog i “Odlukom o proglašenju nezavisnosti” utvrđeno je kako će: “Crna Gora primjenjivati i preuzeti međunarodne ugovore i sporazume koje je zaključila i kojima je pristupila Državna zajednica Srbije i Crne Gore, a koji se odnose na Crnu Goru i koji su u suglasnosti s njenim pravnim poretkom”. Ugovor o pitanjima sukcesije je svakako jedan od takvih ugovora i odnosi se na Crnu Goru. Člankom 63. Ustavne povelje propisano je kako nakon stupanja na snagu Ustavne povelje, sva prava i obveze SRJ prelaze na Srbiju i Crnu Goru, u skladu s Ustavnom poveljom. Raspravljen je Aneks A Ugovora o pitanjima sukcesije, ali ne samo čl. 3. - koji obožava Siniša Luković - već i čl. 4. koji ima dva stavka. Crnogorska strana tada nije imala više nikakvih primjedbi. Šteta što sa sobom nisu poveli novinara Lukovića da ekspertno objasni Hrvatima što je to “pasivna legitimacija”. 

Ulaze li odnosi s Crnom Gorom u novu fazu? Zbog čega tek sada?

Ništa se dramatično nije dogodilo u našem nastupu prema Crnoj Gori, samo su njihove političke strukture od našeg jasnog stava o otvorenim pitanjima podigle veliku buku. Hrvatska želi ostati glavni zagovaratelj Crne Gore na njezinu euroatlantskom putu i nikad nije, a i neće prihvaćati neprihvatljivo. No svojim međunarodnim ugledom i svojim iskustvom učinit će sve kako bi Crna Gora postala dio europske obitelji, gdje i pripada. Činjenice koje ste naveli ne raduju, čak i zabrinjavaju, ali Crna Gora će sama morati pročistiti unutarnje puteve, kao i put kojim želi ući u europsku obitelj. 

’Jadran’ i ‘Orada’ 

Što je sve otvoreno i neriješeno u odnosima?

Poznata su otvorena pitanja. Školski brod “Jadran” i pučinski remorker “Orada” su samo dvije diobene stavke u velikoj diobenoj masi materijalno-tehničkih sredstava, naoružanja i vojne opreme bivše JNA. Treba imati na umu da je Tehnička uprava SSNO-a pratila oko 700.000 pojedinačnih stavki. Ekspertna skupina za sukcesiju JRM-a (pri MORH-u) izdvojila je oko 250 diobenih stavki i za sve njih utvrdila točan teritorijalni raspored, potom veličinu, kao i procijenila vrijednost te, na kraju, izradila prijedlog diobene bilance. Tako nešto crnogorska strana nije nikada napravila, jer su smatrali da im to nikada neće trebati. Zato su i nespremni za bilo kakve pregovore u kojima bi sudjelovala neka treća, neovisna strana - međunarodni arbitri, sudišta... I dok mi možemo pred međunarodne arbitre staviti pažljivo pripremane analitičko-dokumentacijske podloge za pregovore, Crna Gora može priložiti jedino Ustavnu povelju. Kakav bi to efekt ostavilo na međunarodne arbitre, a tako je i po svim ostalim područjima, odnosno neriješenim bilateralnim pitanjima, vrijedilo bi vidjeti! 

Što su naši prioriteti u odnosu na otvorena pitanja s Crnom Gorom i kad bi ta pitanja mogla doći na dnevni red?

Sva otvorena pitanja s Crnom Gorom su jednako prioritetna i idealno bi bilo da se sva neriješena pitanja odmah počnu i rješavati. Ako je jasno da zbog “emocionalnognaboja”sobje strane, kao što je to u slučaju školskog broda “Jadran” neće biti moguće postići obostrano prihvatljivo rješenje, hajdemo odmah dogovorno uključiti “treću stranu” i unaprijed se obvezati da će ponuđeno rješenje “treće strane” biti prihvaćeno i provedeno od strane jedne i druge države. Dosta je bilo mudrovanja i slušanja “ekspertnih” savjeta onih “koji su pročitali jednu knjigu”, a da pritom i ta jedna pročitana knjiga nije bila pravnog sadržaja. Treba prestati dizati tenzije i davati “populističke političke izjave”, kako bi to rekao admiral Samardžić: “... zarad kratkoročnog aplauza ostrašćenih grupica i naklonosti glasačkog tijela”. Vlada RH i naša resorna ministarstva, posebno ministar vanjskih i europskih poslova Grlić Radman i potpredsjednik Vlade i ministar obrane Anušić koordinirano, sustavno i dugoročno rade na svim pitanjima, a ministar Grlić Radman već petu godinu svoga mandata vrlo uspješno sa svojim crnogorskim kolegama vodi razgovore, zatvara poglavlja i to na način koji Crnu Goru vodi u europsku obitelj. 

Je li njihov ulazak u EU krajnji rok za rješavanje ovih pitanja?

Pa da biste ušli u neko društvo, trebate naučiti njegove manire. Dakle, poštovanje europskih vrijednosti donja je granica političke pristojnosti i kulture i to će biti minimum koji tražimo. 

Dva ministra iz prošlog saziva vlasti pred izbore su postavili spomen-ploču zarobljenim hrvatskim braniteljima i civilima zatvorenima u logoru Morinj. Njezin tekst amnestira Crnu Goru kao sudionika velikosrpske agresije i predstavlja je kao žrtvu tvrdnjom da je agresija počinjena (samo) da bi se “osra- motili ime i duh Crne Gore”. Zašto je Hrvatska pristala na takav tekst?

- Kada govorimo o logorima, trebamo znati da je kroz srpske logore u Srbiji i Vojvodini, od kojih su najpoznatiji Stajićevo i Srijemska Mitrovica, prošlo više tisuća hrvatskih branitelja i civila. Srbija do danas negira postojanje tih logora i ne dopušta nikakav izraz pijeteta prema stradalnicima. S druge strane, hrvatski branitelji i civili s dubrovačkog područja najvećim dijelom bili su zatvarani u logoru Morinj i Bileći u BiH. Danas, nažalost, o logoru u Bileći gotovo nitko ne govori, dok su za logor Morinj izrečene presude i isplaćene neke odštete, iako još ne sve i ne svima. Od 2021., kad je Hrvatsko nacionalno vijeće organiziralo spomendan, do danas hrvatske i crnogorske vlasti obilježavaju na primjeren način žrtvu morinjskih logoraša. U velikosrpskim ideologijama nikad nije i ne sudjeluje samo jedan narod, već pojedinci iz različitih naroda i upravo veliko srpska agresija ispravan je naziv svega onoga što se događalo za Domovinskog rata na ovim prostorima. A, ako ćemo o duhu Crne Gore, treba znati kako je zbog agresije na Dubrovnik i protiv rata s Hrvatskom tada na Cetinju organiziran prosvjedni skup s više od 5000 ljudi, uz poruku “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam, Dubrovniče!”. Oni koji su tada na Cetinju organizirali prosvjed postavili su ploču i njezin tekst jer pravi duh Crnogoraca nije velikosrpski projekt. O tom svjedoči i spomenik žrtvama Božićnog ustanka gdje su kosti onih koji su 1918. branili upravo ime i duh Crne Gore koju je velikosrpski agresor tada pokušao prisvojiti. Dakle, Crna Gora je najveća državna velikosrpska žrtva jer je nasilnom aneksijom ukinuta kao država koja je tada bila kraljevina. Od tada do danas u Crnoj Gori žive oni časni i s duhom prave Crne Gore kao i oni koji od 1918. Crnu Goru oblače u neke tuđe odore. Tekst na spomen-ploči u svakoj riječi ocrtava suočavanje Crne Gore s onim mračnim danima i jasno ukazuje čiji je to projekt ili “svet” iz kojeg se, nažalost, Crna Gora još nije izvukla. 

Poruke koje plaše 

Bili ste nedavno na Tri-pundanskim svečanostima – kakav je položaj Hrvata u Crnoj Gori danas? Je li promjena vlasti promijenila poziciju naših sunarodnjaka?

Mentalno jest, okruženje podsjeća na 1991. Sami ste ocrtali strukturu vlasti na svim razinama, kao i svakodnevne poruke koje ne samo da plaše hrvatsku zajednicu, već i crnogorsku, koja se pokušava izbrisati velikom gumicom. To se možda najbolje vidi na primjeru Fakulteta za crnogorski jezik i književnost te na onome što se događa kolegama Čirgiću, Radomanu i Batrićeviću. Naš čovjek je navikao na vjetrometinu, prijetnje i za razliku od 1991. organiziran je u Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore i Hrvatsku građansku inicijativu. I mi smo kao država sasvim nešto drugo nego ‘91. i skrbimo o hrvatskoj zajednici, njihovim pravima, i to ne samo riječima nego sustavno, ozbiljno i neupitno. 

Je li točno da se hrvatski korpus politički podijelio? Do mjere da se HGI u onom drugom dijelu našeg korpusa, pa i u široj crnogorskoj javnosti, percipira kao ogranak Đukanovićeva DPS-a?

- Mislim da o snazi Hrvatske građanske inicijative govore nedavni izborni rezultati. Nikad bolji od 2002.! Hrvatski korpus u Crnoj Gori nije bio do sada tako snažno povezan i jedinstven kao danas, što je i odgovor na okruženje u kojem se autohtona hrvatska zajednica nalazi. O tomu da je HGI bila ili jest produžena ruka DPS-a mogu govoriti samo oni koji ne poznaju situaciju s terena. U svim bitnim pitanjima za nacionalnu zajednicu HGI je bio na strani Hrvata CG, onih koje predstavlja na crnogorskoj političkoj sceni. Ako se to odnosi na njihovu opredijeljenost za predsjedničkog kandidata, onda je i to neki glas iz daleke udobne fotelje koja ne udiše maglu i zrak iz kuta Boke ili Bara gdje Hrvati žive. Podjela nema, a ako mislite na onu tzv. podjelu iz Amfilohijeva vremena predzadnjih izbora, ona je ostala trag u zapisima i mrlja na životopisima onih koji su željeli manipulacijom naštetiti prije svega Crnoj Gori, kao i hrvatskoj zajednici u cjelini. 

Ulazak u novu političku nestabilnost

Ministar pravde Andrej Milović ovog je tjedna izbačen iz vladajuće stranke jer je, među ostalim, rekao da je napad na Dubrovnik povijesna sramota Crne Gore te da taj zločin ne zastarijeva i krivce želi privesti pravdi.

I predsjednik države Jakov Milatović napustio je stranku nezadovoljan njezinim funkcioniranjem.

Što se tu događa?

- Izjava ministra pravde Milovića snažan je doprinos europeizaciji političkog života CG i unapređenju naših odnosa. Njegovo izbacivanje, kao i Milatovićevo napuštanje stranke je unutarnje pitanje u koje ne ulazimo, no takav razvoj situacije, nažalost, ipak govori da Crna Gora ulazi u novu političku nestabilnost.