Gibonni ponovno ima pjesmu "katedralu", naslov joj je "Lažu fotografije". Na prethodnom albumu "Familija" iz 2016. našle su se dvije takve, "Udica" i "Nisi više moja bol".
Nije da ih izbacuje kao na traci, ali nemojmo biti razmaženi: "Mirakul" je – samo mu ime kaže – ipak bio čudo, savršen pop-rock album koji je do kraja uglancao sve ono veliko što je već donio i njegov prethodnik, "Judi, zviri i beštimje". A taj je imao i pjesama bez kojih smo mogli.
Iako jako važan album, prevratnički u Gibonnijevoj karijeri, bio bi još puno bolji kao mini album, rekao bih besprijekoran, da su s njega maknute "Ne znam plesat", "Miss Croatia" i "Šuti, umukni", pa možda i "Nije tajna".
Dvadesetak godina kasnije, Zlatan Stipišić Gibonni odlučio se upravo na format mini albuma i – nije pogriješio. Ne možemo znati što je ostalo u njegovim kantautorskim "škafetinima", ali sa sigurnošću znamo da nijedna od pjesama s EP-ja "U po' ure" nije trebala "zapeti" u njima.
CAR NIJE GOL
Uvodna "Kiša/Z'naab" već je odradila svoj hitoidni potencijal u eteru, a njega će svakako potvrditi i uživo u ovom ljetu velikog koncertnog otvaranja. S afričkim zborom koji vas, uz sjajnu ritam-sekciju, podigne sa stolice odmah na samom početku, te egzotičnim zvukom etiopskog narodnog gudačkog instrumenta masinqo u rukama gostujućeg Haddisa Alemayehua, "Kiša" je pjesma puna Gibonnijevih "autocitata", ali neodoljivo produkcijski i aranžmanski upakiranih u novo ruho, čijoj je dopadljivosti bitno pridonijela i brass sekcija.
Već ona dokazuje da car nije gol, no, svejedno, to ipak nije pjesma kakvom mene osobno Gibonni još uvijek može kupiti, "lukavo i slatkorječivo". Više šanse za to svakako ima moćni "Pijesak nošen vjetrom", pjesma koju je možda "napipao u mraku", kao "vlažnu njušku što me čeka", kako sam kaže u prvim stihovima, a vjerno je opisuje u onima koji slijede: "Pjesmu živu, pjesmu divlju/ S kojom silom da je krotim/ Možda pusti me na miru/ Kad je oslobodim."
Tako oslobođena, rokerski himnična, nošena je "vjetrom" moćnih gitara Vlatka Stefanovskog i Nikše Bratoša, na čvrstom "kosturu" ritma koji drže Pino Palladino i Manu Katche, sve do trenutka kad mene definitivno "obori" orijentalnim, arapskim gudačkim umetkom s Gibonnijevim visokim pozadinskim vokalom. Da se razumijemo, snaga "Pijeska nošenog vjetrom" nije sirova, ovo je ipak AOR, komercijalni "rock za odrasle", ali samo s najboljim karakteristikama žanra.
Taman kad ona na samom kraju bude efektno stišana, iz te utihe krene glas cvrčaka na početku stožerne pjesme ovog mini albuma, logično smještene točno u njegovu sredinu, poput impresivnog nosivog stupa.
TO JE 'KATEDRALA'
Da, to je ta spomenuta "katedrala" – šestominutno "četverostavačno" remek-djelo – "Lažu fotografije". Koristeći ponovno same autorove stihove, moglo bi se reći da "kap po kap, kao da brdo pomiče", gradi Gibonni pjesmu koja, na početku sva suspregnuta, obećava mnogo u nagovještaju svoga oslobađanja, pa vas je nekako strah da pritom ne ostanete razočarani. Ali, "ton po ton", autor se sebe "još ne odriče", i ona do kraja, uz nekoliko majstorskih izmjena svog toka, potpuno "ispuni ono što obeća". Uz svakako veliki doprinos Simfonijskog orkestra HRT-a i diskretni, ali ponovno važan "sitni vez" klavira Matije Dedića.
Gibonnijeva sposobnost pričanja velikih priča s malo riječi, ali onih pravih, u stihovima ove pjesme dolazi najviše do izražaja, ali i ostala "poglavlja" mini albuma "ispričana" su s jednakom "tajnom vještinom". "Lažu fotografije" je pjesma koju ćete vjerojatno odmah htjeti poslušati ponovno, samo izvolite, osobno sam je se već naslušao.
I, naravno, neće nikad dosaditi. Ovo je jedna od onih vječnih.
Nakon nje tako blistave nužno slijedi mali antiklimaks s "Mlijekom prolivenim", ali ni za njim ne treba "plakati" jer ni ova stvar nije doista "prolivena" – s uključivanjem pozadinskih vokala, točno u njezinoj drugoj minuti, pjesma se ipak "otvara" i dobiva na širini koja joj je do tog trenutka nekako nedostajala.
No, zato vas zaključna "Ko si, da si" odmah zgrabi ljepljivim gospelovskim pojem pozadinskih vokala, koji mene neodoljivo podsjeća na jednako repetitivnu instrumentalnu Carpenterovu temu s uvodne špice njegova filma "Napad na policijsku stanicu", iako tamo u posve drukčijem aranžmanu i produkciji. To nije primjedba, niti zamjeranje "posudbe" – "Ko si, da si" ipak je nešto potpuno drukčije – nego kompliment.
STARIO, ALI NE I ZASTARIO
Ponovno sjajan tekst u jednoj vrlo "seksi" pjesmi održat će vašu punu pozornost do samog kraja ovog mini albuma u kojem je "u po' ure" stalo puno toga.
Njime Gibonni, iako to nigdje ne ističe, na dostojan način obilježava 30. obljetnicu svoje impresivne solističke karijere.
Naime, "U po' ure", iako već "dignut" na sve "streaming" servise, pojavit će se u prodaji kao CD izdanje 25. juna, a podsjetimo da je Stipišićev prvi album, "Sa mnom ili bez mene", objavljen 24. juna 1991. godine. Nije Stipišiću dugo trebalo do albuma "Noina arka" i legendarne Oliverove "Cesarice" 1993., s kojima se već etablirao kao velika zvijezda, koja će pak najveći uspjeh doživjeti s "Mirakulom" 2001.
Tada je već bio dosegnuo punu autorsku i izvođačku zrelost, da bi prethodnih dvadeset godina stario vrlo dostojanstveno, a zastario – dokazuje to i "U po' ure" – svakako nije.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR