Smrt dugogodišnjeg kubanskog čelnika i revolucionara Fidela Kastra, jedne od ključnih figura za vrijeme Kubanske krize koja je svijet 1962. dovela na rub nuklearnog rata, podstakla je dr Beki Aleksis-Martin i dr Toma Dejvisa da za britanski „Gardijan“ analiziraju najsigurnija mjesta na Zemlji u slučaju izbijanja nuklearnog rata.
Na samom početku teksta autori, dr Aleksis-Martin sa Univerziteta u Sautemptonu, i dr Dejvis sa Univerzitetu u Vorviku, iznose tvrdnju da trenutno zapravo živimo u najmirnijem razdoblju svjetske istorije, kada se uprkos sukobima na Bliskom istoku i nekim drugim djelovima svijeta vodi manje ratova koji su pritom i znatno manje smrtonosni nego oni u 20. vijeku.
No, u kontekstu uspješnog nuklearnog eksperimenta Sjeverne Koreje, „novog hladnog rata“ SAD i Rusije (a sa Trampom potencijalno SAD i Kine), te vječito nelagodnih odnosa Indije i Pakistana (obje države imaju nuklearno oružje), opet je počelo da se priča o mogućnosti izbijanja nuklearnog rata.
Ova uvijek omiljena tema medija željnih senzacija, dobija na težini izjavama poput one koju je ove godine dao penzionisani šefa Pentagona Vilijam Peri – on smatra da je nuklearni rat danas izvjesniji nego što je bio tokom 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka.
Ipak, ako u nekom crnom, srećom malo vjerovatnom scenariju dođe do sukoba, gdje bi bilo najsigurnije mjesto na svijetu, udaljeno od potencijalnih napada i uništenja?
Aleksis-Martinova i Dejvis su prilikom određivanja tih lokacija uzeli u obzir trenutne zalihe nuklearnih bojnih glava u državama koje ih posjeduju (SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska, Indija, Pakistan, Izrael i Sjeverna Koreja), vjerovatnoću sukoba s drugim nacijama, pa čak i dugoročnu numeričku prognozu vremena.
Različite projekcije na kraju su rezultirale scenarijom u kojem dolazi do simultanog i multilateralnog nuklearnog rata.
Ne prejterano iznenađujuće, kao najsigurnije mjesto na svijetu pokazao se Antarktik, ledeni kontinent koji je ujedno i mjesto prvog sporazuma o upotrebi nuklearnog oružja, kojim je još 1959. odlučeno da će se tamo samo provoditi miroljubiva istraživanja.
Druga opcija je Uskršnje ostrvo koje pripada Čileu, ali je udaljeno 3.500 kilometara od obala Južne Amerike. Međutim, ovo malo ostrvo ne bi moglo da primi veliki broj izbjeglica koje bi prostor dijelile s čuvenim kamenim glavama.
Treća „najbolja“ opcija su Kiribati, ostrvska država smještena u centralnom dijelu Tihog okeana, ili Maršalska ostrva, dio Mikronezije, regije u zapadnom Pacifiku.
Ironično, SAD su tokom 40-ih i 50-ih godina prošlog vijeka upravo na širem području Maršalovih ostrva testirale 67 nuklearnih bombi, zbog čega ih je američka Komisija za atomsku energiju 1956. proglasila „mjestom koje je daleko najviše zagađeno radijacijom“.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR