Kada se pomisli na Tokio, većini na um prvo padaju blještavi neboderi, brzi vozovi ili futurističke slike iz filmova poput Akire ili Duha u oklopu (Ghost in the Shell), gdje su inteligentni roboti i hologrami dio svakodnevice.
Međutim, postoji i druga strana Japana – ona koju čine faks mašine, diskete i pečati s tintom, odavno napušteni u većini razvijenih zemalja.
Za građane Japana to je ponekad tek neprijatnost, a ponekad izvor ozbiljnog nezadovoljstva.
„Japanske banke su vrata pakla. Možda bi slanje faksa pomoglo“, sarkastično je prokomentarisao jedan korisnik društvenih mreža.
Problem je postao posebno vidljiv tokom pandemije koronavirusa, kada se japanska vlada, zbog zastarjelih digitalnih alata, sporo i nespretno nosila s krizom. Nakon toga, osnovana je i posebna Agencija za digitalizaciju – čak 36 godina nakon što je nastao World Wide Web i pola vijeka nakon slanja prvog e-maila.
Digitalizacija je sada u ubrzanju, ali se postavlja pitanje zašto je toliko kasnila i da li će Japan uspjeti da sustigne druge razvijene zemlje.
Kako je došlo do zaostatka
Japan nije uvijek bio spor u tehnološkom razvoju – sedamdesetih i osamdesetih bio je globalni uzor, sa svjetski poznatim kompanijama poput Sonyja, Toyote, Panasonica i Nintenda. Preokret je nastao s pojavom računara i interneta, kada je ostatak svijeta prihvatio ekonomiju vođenu softverom, a Japan, snažan u proizvodnji hardvera, sporo se prilagođavao.
Prema riječima Daisukea Kawaija, direktora Programa za ekonomsku bezbjednost i inovacionu politiku na Univerzitetu u Tokiju, problem je pogoršan nedovoljnim ulaganjima u informaciono-komunikacione tehnologije (IKT) i odlaskom inženjera u strane kompanije. To je dovelo do slabe digitalne pismenosti u državnim strukturama i manjka stručnjaka.
Svako ministarstvo je razvijalo sopstvene IKT strategije, bez jedinstvene vladine vizije, što je zadržalo javni sektor u oslanjanju na papirne dokumente i ručno rezbarene pečate hanko koji potvrđuju identitet.
Kulturni i demografski faktori
Japanske kompanije poznate su po izbjegavanju rizika, hijerarhijskim strukturama i sporom donošenju odluka zasnovanom na konsenzusu – što je sve kočilo inovacije.
Smanjenje nataliteta i rast broja starijih stanovnika povećali su otpor prema novim tehnologijama, zbog straha od digitalnih prevara i navike da se koristi ono što je provjereno. Male firme i pojedinci često nisu vidjeli razlog da pređu sa faksa na računar, dok su bolnice i banke izbjegavale remetiće promjene.
„Što je organizacija veća, teže je promijeniti je, posebno softver“, kaže profesor emeritus Džonatan Kupersmit, autor knjige o japanskom odnosu prema faksu.
Pravne prepreke
Svaka tehnološka novina u Japanu često zahtijeva promjenu zakona. Tako je i digitalizacija iziskivala prilagođavanje hiljada propisa, ali političari nisu imali dovoljno motiva, jer to nije ključno izborno pitanje.
Otpor promjenama vidi se i u činjenici da je 2021. godine čak 400 prigovora iz ministarstava upućeno na odluku o ukidanju faksa. Poseban izazov je i napuštanje pečata hanko, duboko ukorijenjenog u japansku kulturu.
Ipak, Kawai vjeruje da će Japan u narednih pet do deset godina uspjeti da sustigne zapadne zemlje u digitalizaciji, prenosi CNN.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR