Sosa Babić za Antenu M: Kako je Bećiraj došao u Budućnost i transparent ,,varvara“ koji ne zaboravlja

Četiri trenera donosila su Budućnosti titule u nezavisnoj Crnoj Gori, od kojih posljednji - Mladen Milinković - broji sitno do drugog krunisanja u Telekom 1. CFL.

Prva titula bila je najslađa, (do)čekana sa najviše euforije, ali vjerovatno i najteže osvojena od svih četiri koliko ih ,,plavi“ imaju u trofejnoj sali.

Koliko teško, prisjeća se čovjek kojem pripadaju najveće zasluge što je stigla na stadion pod Goricom - stručnjak gospodskih manira, jedan od voljenijih trenera u (novijoj) istoriji Budućnosti - Branko Sosa Babić.

,,Mislim da smo imali minus 11 u odnosu na lidera kad sam u novembru 2007. došao za trenera. Bilo je neozbiljno u tom trenutku razmišljati o tituli. U svlačionici smo se jednostavno dogovorili da radimo ozbiljno, da napredujemo, pa da postignemo najbolje rezultate što možemo. Desilo se što se desilo. Momci su vrlo ozbiljno ušli u trenažni proces, napredovali, uživali smo svi zajedno u svemu tome. Prijatan period u mom životu“, priča Babić za Antenu M.

Njegova Budućnost bila je blizu duple krune, ali je u finalu Kupa poslije penala izgubila od Mogrena.

,,Vrlo realno gledam na to. S obzirom na to gdje smo bili u startu, mislim da je podjela trofeja bila realnost te sezone. Mogren je tada bio ozbiljan klub. Više mi je žao zbog igrača, nego zbog sebe, što nijesmo uzeli i Kup.“

U sezoni 2007/08. Budućnost je osvojila titulu bodovno izjednačena sa Zetom i Mogrenom.

Aktuelna generacija ,,plavih“ ima 22 boda više od prvog pratioca.

,,Izgleda da su se konkurenti iz prethodnih godina malo ,,izduvali“. Ne kažem da je lako stići do titule, ali imala je Budućnost ranije većih problema kad su joj konkurenti bili Sutjeska, Rudar, Zeta... Ne omalovažavam ovu titulu, taman posla, ali kažem kako je bilo nekad. I u vremenu kad sam ja bio sve utakmice su bile jake. Bilo je kvaliteta u tadašnjem prvenstvu, poslije toga nijesam dugo pratio i nijesam gledao uživo pa da mogu da sudim, ali u ono vrijeme bilo je vrlo interesantno“.

Ćiro i Bećo

Nekoliko je detalja, priča sedamdesetogodišnji Babić, koji su mu ostali u memoriji iz vremena u Budućnosti.

,,Sjećam se da su mi tri igrača bila ponuđena na probu, primio sam ih na preporuku sekretara Mađa Tomaševića i od te trojice odabrao jednog. Drago mi je što je i dan-danas reprezentativac Crne Gore. Radi se o dobrom momku i dobrom igraču. Pričam, naravno, o Fatosu Bećiraju. Prepoznali smo njegov potencijal“, podsjetio je Sosa na angažovanje tadašnjeg anonimusa iz kosovske Bese koji je za kratko vrijeme osvojio srca podgoričke publike.

- Došao je iz Peći, sa još dvojicom igrača koje nijesmo zadržali, a interesantna priča je da je stigao sa njima u Podgoricu jer je bilo prazno mjesto u automobilu. Pitao me njihov menadžer za njega da li i on da dođe, na što sam odgovorio: ,,Kako da ne, ako imaš još jednoga, neka dođe, što ima veze“. Ispostavilo se da je samo on ostao, a u to vrijeme niko nije ni sanjao da će postati igrač sa trenutno najviše nastupa u reprezentaciji Crne Gore“.

Uz igrački kvalitet i dobro vođenje sa klupe, ključni ,,sastojak“ koji je vodio Budućnost do prve titule šampiona bio je - timski duh.

,,Imali smo dosta dobru atmosferu, što je jako bitno, a i kapiten Mirko Ćiro Raičević je bio pravi kapiten i vođa na terenu - po igri, ponašanju, zalaganju. Ostali mlađi igrači su, poštujući ga, odradili dobar dio posla. Drago mi je što sam sarađivao sa svima iz te ekipe, neće mi zamjeriti što ističem Ćira i Bećiraja, oni su bili predvodnici šampionske generacije“, navodi Babić.

Raičević je uplovio u trenerske vode - kakvu mu budućnost predviđate?

,,Zvao me da pričamo na tu temu, podržao sam ga jer znam da je ozbiljan momak, ali nijesam imao prilike da gledam treninge i utakmice njegovog tima, a volio bih. I da mu koliko mogu, nekim malim savjetom, dam određene smjernice. Mislim da je vrlo ambiciozan i samo je pitanje vremena kad će pokazati taj talenat“, vjeruje Babić u svog nekadašnjeg đaka.

Bilo je kratko, ali slatko

Budućnost je titulu 2008. osigurala u pretposljednjem, 32. kolu protiv Dečića (4:0) koju je pod Goricom ispratilo oko osam hiljada navijača. Domaće utakmice ,,plavih“ je te sezone u prosjeku pratilo 4.250 gledalaca, što je rekord od uspostavljanja crnogorske fudbalske lige.

Osim s igračima, Sosa Babić je stvorio sjajan odnos i sa navijačima.

,,Skoro sam imao neke intervjue lokalnog karaktera i baš sam spominjao taj odnos sa navijačima. Uvijek kad se sjetim toga nekako mi razgali srce, bilo je nevjerovatno. Ja sam fudbalski čovjek, oni su fudbalski ljudi, valjda smo se našli na istim, pobjedničkim dimenzijama. To je urodilo plodom, što mi je posebno zadovoljstvo. Sjećam se onog ogromnog transparenta kad su me zamolili da ostanem i imao sam tu želju, međutim, neke stvari su se desile nezavisno za njih i igrače, tako da sam napustio klub“, aludirao je Babić na poruku sa sjeverne tribine koja je glasila: ,,Babiću, Evropa nas čeka, ne ide se tamo bez tvog šmeka“.

Ostali ste samo do početka naredne sezone?

,,Žao mi je što nijesam duže - zbog navijača, igrača, kao i nekih ljudi iz uprave kluba, poput gospodina Mugoše, koji mi je ostao u veoma pozitivnom sjećanju. Imao sam strašnu energiju kad su pitanju i igrači i navijači, urodilo je plodom jer smo uzeli titulu. Uživali smo, bilo je kratko, ali slatko“, kazao je Babić, koji je kao najdraže mečeve izdvojio duele sa Rudarom u Pljevljima i Zetom u Podgorici.

,,Čini mi se da su oni bili ključni, ali bilo je još lijepih pobjeda i kvalitetnih partija. Pozdravljam navijače, igrače iz one ekipe i pojedine ljude iz tadašnje uprave, i zahvaljujem na pažnji koju smo jedni drugima davali u onom periodu“.

U Voždovcu zadovoljni Milovićem i Vujnovićem

Branko Babić je u trenerskoj karijeri radio u Japanu, Srbiji, Crnoj Gori, Indoneziji, Južnoj Koreji...

Od jeseni prošle godine je kod kuće, u Voždovcu, gdje je angažovan kao savjetnik za stručna pitanja prvog tima.

,,To je privatan klub, korektan, dobro organizovan, bez ikakvih kalkulacija, a ja samo u takvoj sredini mogu da egzistiram. Uz to, Voždovac je klub u kojem sam 90-ih godina imao jako lijep opus, bilo je dosta dobrih igrača i imamo lijepe uspomene na tu saradnju“, navodi Babić,

U Voždovcu su dva crnogorska fudbalera - Nikola Vujnović i Miloš Milović.

,,Žao mi je što je Vujke u posljednje vrijeme sklon povredama, ima problema sa zadnjom ložom i posljednjih dana mi baš teško pada njegova obnovljena povreda, ko zna koja po redu. Milovića mi je preporučio Bato Barac, odnosno podsjetio me na njega budući da sam ga vidio na jednim pripremama na Zlatiboru. Preporučio sam ga Voždovcu i svi su zadovoljni“, rekao nam je Babić.

U Crnoj Gori može bolje da se radi sa mladima

Beogradski trenerski vuk cijeni igrače iz Crne Gore, ali primjećuje da bi s njima moglo bolje da se radi.

,,Pratim crnogorski fudbal koliko mogu. Iz svoje prakse znam da je ono što se čita sasvim iskrivljena slika, ono pravo je kad gledate uživo. To mi nedostaje da bih mogao da donesem sud. Ipak, iz razgovora sa mnogim mojim prijateljima iz Crne Gore razumio sam da je kvalitet lige dosta opao. Samim tim što su klubovi poput Sutjeske, Rudara, Zete otišli unazad, a da Mogren i ne postoji, normalno je da je generalno kvalitet fudbala u Crnoj Gori, pretpostavljam, u malom zaostatku i nižem ritmu razvoja, što mi je veoma žao“, prokomentarisao je Babić.

,,Vidim to i po dolasku igrača ovdje u Srbiji i šire, vjerovatno ti talenti ne vide u Crnoj Gori mogućnost za napredovanje. To nije dobro, mora da se napravi velika grupa dobrih, kvalitetnih, ambicioznih trenera i da svi zajedno utroše energiju da se sve popravi jer tamo ima mnogo talenata, u to nemam dilemu. Bila bi šteta da se sve to razvodni, da ide na sve strane. Ne tražim krivca, ali siguran sam da kad su mladi igrači u pitanju sve može da bude na višem nivou“, poručio je naš sagovornik.