Napisao je u junu prošle godine The Guardian-ov ugledni Ed Vulami (Vulliamy) u kolumni objavljenoj u junu prošle godine, povodom sjajnog dokumenatrca Asifa Kapadia o Diegu Armandu Maradoni, koji je u srijedu umro u 60-toj godini od srčanog udara.
Povodom smrti voljenog magičnog Argentinca „poete“ kako ga je večeras opisao papa Franjo, i najdražeg sina Napolitanca, The Guardian je ponovo objavio Vulamijvu prošlogodišnju kolumnu. Tekst koji je prvi put objavljen 7. juna 2019. prenosimo u cjelini:
Novi dokumentarac o Maradoninom životu ne bilježi način na koji jedan podcijenjeni grad proglasio blaženim i zarobio svog najdražeg sina.
Nedjelje bi počele i okončale se u baru zvanom Bollicine- mjehurići- iza stanice Piazza Leopardi u napuljskom kvartu Fuorigotta. Držao ga je čovjek po imenu Enzo Cosenza koji je takođe predvodio koregorafiju i pjevao na gradskom stadionu. Tu smo provodili vrijeme između, u periodu od dvije godine imanja sezonskih karata, gledajući kako se Diego Maradona opire zakonima gravitacije i fizike sa fudbalom.
Ja sam radio u Rimu, ali sam tamo putovao iz Napulja zbog romantičnih razloga, a uskoro sam se zaljubio i u Maradonu. Uoči s nestrpljenjem očekivanog filma Asifa Kapadija o fenomenu Maradona, koji će biti objavljen naredne sedmice, sva priča je još jednom o Diegu. Film okreće stranice o čudesnom albumu ali ne prenosi kako su Maradona i Napulj dijelili zajedničke otkucaje srca i dušu. Razumjeti Mardonu tih dana značilo je razumjeti Napulj i vice versa: ista izvazemaljska magija, ista briljantna svjetlost, iste zle sjenke.
Fudbalski klub Napoli igrao je sloj ispod evropskih fubalskih sila i nije bila očigledna destinacija za globalnu fudbalsku zvijezdu. A to je bilo mnogo prije Elene Ferrante i masovnog turizma. Napulj je bilo mjesto kroz koje su posjetioci jurili prema obali Amalfi, držeći čvrsto svoje novčanike, često uzaludno.
Ipak to je bilo savršeno mjesto za Maradonu: svaki Napolitanac je osjećao ruku Boga u dolasku Maradone među njih. Oduzevši prve naslove prvaka ikad od u gradu omraženih, a do tada dominatnih timova sa bogatog sjevera, Maradona je utjelovio pobunjeni ponos i elan siromašnijeg juga.
„Evo Napolitanaca-kakav smrad! Čak i psi bježe" pjevali bi navijači iz Milana tokom posjete. „Koleraši –zemljotresi“. A iz našeg voljenog krila B sa kraja stadiona, predvođen Cosenzom, stigao bi odgovor: „Mama, mama zašto moje srce tako snažno bije? Zato što sam vidio Maradonu, ja sam zaljubljen“.
Bila je to krilo B u noći kada se Italija suočila sa Argentinom u polufinalu Svjetskog prvenstva 1990-te, kada je Maradonin nacionalni tim razbio bajku zemlje domaćina. I tu je bila i so na rani: „Napoli non e Italia“ (Napulj nije Italija) Maradona je insistirao pozivajući Ultrase da počine izdaju i navijaju za Argentinu. I jesu -i nikad im nije oprošteno. Ali postojala je logika u tom izboru: nit partenopskog identiteta koja seže od Burborskong kraljevstva dviju Sicilija do današnje osvete mesije iz Buenos Airesa.
Sinergija izmeđi igrača i grada zalazi još i dublje.Napulj postoji na razdvojenoj liniji i u sjeni vulkana, u neposrednoj blizini kultova smrti i zagrobnog života, prepun onoga što sjeverni Evropljani i protestanti nazivaju praznovjerjem.
„Vi ne znate šta ste propustili“ pisalo je na jednom grafitu na zidu groblja nakon osvjenog drugog prvenstva 1990-te, kada je slavlje trajalo tri noći. „Kako znaš da smo propustili?“ stigao je odgovor.
Poznavao sam Napolitance koji su ozbiljno čitali iz karata i snove tumačili numeričkim sistemima. Prije turista kanjon ulica oljuštenog betona zvana Spacanapoli bila je sva okićena marionetama, maskama i pulcinelle arlekinima natopljenim folklorom.
Katoličanstvo u Napulju može biti bogato okultizmom: u kapeli Sansevero mermerni veo nad Hristovim tijelom toliko je nevjerovatno tanak da ga je zacijelo prebacio i čarolijom pretvorio u kamen; tako kažu; u kripti ispod, nalaze se skeletni ostaci para čiji je vaskularni sistem okamenjen eksperimentom jednog alhemičara iz XVIII vijeka.
Kakve ovo veze ima sa Maradonom? Svakakve. Maradona je vježbao čarolije na terenu; igrao je vudu fudbal. Maradona je mogao pročitati misli i nadmudriti magijom motive protivnika prije nego što je i sam to znao. Nijedan igrač ne može biti tim, ali šesto čulo Maradone prenosilo se i na one uz njega; njegovo kapitenstvo je bila seansa, kao i njegovo zajedništvo s Napuljem. Maradona je igrao paganski fudbal za paganski grad i zato ga je on i volio.
Zatim tu je bila i tamna strana. Provodeći pola mog života u Napulju, bilo je nemoguće zaobići i izbjeći pisanje o Camorri. Bile su to godine sorpassa - preticanja - Sicilijske Cosa Nostre od strane manje hijerarhijskih, oportunističkih sindikata onoga što je Roberto Saviano kasnije ovjekovječio kao "Gomorra".
I Maradonin i moj rad postao je porozan - kao i mnogo toga u Napulju - na otrovnu sveprisutnost. Eksponencijalno sam više napisao o puštanju krvi Camorre i njenom preplitanju sa zastrašujućim strojem snage kojim je upravljala demokršćanska stranka, dok je Maradona, u svojoj želji da udovolji i bude mu udovoljno, bila uhvaćen u zamku mafije, ispijajući šampanjac u kupki i posjećujući Camorrinu rupu zvanu Airone piano bar.
I sam dječak iz siromašnog susjedstva, Maradonina priča sada je bila i inspiracija i upozoravajuća bajka: on je slavio činjenicu da je iskorištavanje njegove marke (imena) za "nezvaničnu robu“ dalo posla "jadnoj napuljskoj djeci" - mafiji poput Robina Huda - i spremno prihvatio Camorrine valute kokaina i prostitutki. On je dobio njih, a oni su dobili njega, u jednakoj mjeri.
Ubrzo tokom radnih dana izemeđu gledanja kako igra, nalazio sem se na poslu o Maradoni i Camorri, slušajući njegov glas na tajnim policijskim snimacima. Jedno jutro madam Comorre po imenu Donna Carmela Cinquegrana stavila je svog sina Cristina na liniju za razgovor sa svojim fubalskim idolom, prije nego što je te noći fubalskoj zvijezdi obezbijedila dvije prostitutke. Italijani nemaju riječ za „privatnost“ i njih nema ni u finim baroknim dvorištima niti stambenim blokovima Napulja, bez obzira da li je Maradona to želio ili ne. Napulj ga je zavolio, ali ga je i progutao. Intervjuisao sam čovjeka po imenu Pepe koji je dobro poznavao Maradonu i kojem je priznao: "Nijesam svetac, ja sam igrač fudbala."
Diego Maradona pao je, kako Italijani kažu, "dalle stelle alle stalle", sa zvijezda na staje.
Stigavši helikopterom na stadion prepun 75 000 ljudi samo da ga pozdrave, sada je išao na razgovor na koji su ga pozvale sudije i osramoćen pobjegao iz Napulja. Grad bez Maradone osjećao se, napisao sam tada, "poput špila karata lišenih i svog džokera i svog asa". No Napulj ga je previše obožavao da bi se osjećao izdanim; osim toga, Maradona je dijelio svoje ranjivosti i bol, kao i ono što je uzrokovalo njegovo oslobađanje.
Ali Maradona ostaje u napuljskom srcu onakav kakav je uvijek bio: magičar, spasitelj, talisman, čarobnjak. Njegov portret krasi bijedne stambene blokove, njegove makete i fugure su sveprisutne. Grad se nikada nije stvarno oporavio od Maradone od trenutka kada je neko, dan nakon njegova odlaska, napisao na zidu u oronuloj četvrti Forcella: "Diego Facci Ancora Sognare" - "Diego, učini da opet sanjamo".
Ed Vulliamy je nagrađivani britanski novinar i izvještač The Guardiana iz rata u Bosni i Iraku. Svijetu je u svom nagrađivanom dokumentarcu otkrio stravične zločine u logorima Omarska i Trnoplje kao i kako je iznutra izgledalo Sarajevo pod opsadom. Za izvještavanje je dobio sve britanske novinarske nagrade i bio je prvi novinar od Nirnberga koji je svjedočio pred sudom za ratne zločine (ICTY). Prije pokrivanja rata u Bosni bio je dopisnik The Guardiana iz Italije.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR