Iznenadićete se, ali ovo nije naslov priče niti jednog fudbalera. Svoje lično iskustvo ispričao je čovjek koji slovi za jednog od najvećih i najopasnijh stratega političkih kampanja na svijetu-ako ne i najveći. Bio je mastermind ili kako ga mnogi kvalifikuju “spin doktor” politike bivšeg britanskog premijera Tonija Blera (Tony Blair)-Alister Kempbel (Alastair Campbell). Imao je neslavnu ulogu u pripremanju kampanje za napad na Irak, ali su ga nekolike istrage oslobodile odgovornosti. Ove godine je objavio svoju 16 –tu knjigu.
Alister Kembel je za The New European, u kojem je urednik (at large), mada i dalje politički konsultant mnogih svjetskih vlada, povodom “umiranja Boga” kako je to juče sumirao L Equipe (Dieu Est Mort) ispričao svoj lični susret sa Maradonom -poslije kojeg, kako je rekao sinu, “u životu nema dalje”.
Iz nevjerovatne storije koju vam prenosimo u cjelini, videćete da su u Maradonu -kao u Boga, osim njega gledali i neki o najvećih svjetskih fudbalskih imena iako i sami slavljeni i obožavani.
Dakle Diego je umro, i to je zaista, zaista tužno. Fudbal je najbolja igra na svijetu. I on je bio njen najbolji igrač. Svijet će pričati o njemu, praviti filmove, od sad pa nadalje. Dobro, loše, ružno. Ali moj Bože, bio je dobar. Bio je tako, tako dobar.
Ostaviću drugima da pišu u njegovom fudbalskom životu, njegovom odrastanju, njegovim problemima, izazovima i prijestupima. Želim samo da pišem o tome koga i što sam ja vidio kada sam imao nevjerovatnu privilegiju da igram sa njim, i da treniram sa njim, prije prvog fudbalskog humanitarnog meča (Soccer Aid). Tekst ispod je- iz toka svijesti koji sam napisao prije 14 godina- dan poslije. Rekao sam tada, da ću svakoga dana makar jednom pomenuti igranje sa Maradonom, makar jednom, do kraja svog života. I to radim. Samo je tako tužno, da kada to budem radio u budućnosti, kao što hoću, od danas pa nadalje- to će biti u prošlom vremenu……
Meni je 49 godina i pročeo sam cijelu sedmicu trenirajući sa nekima od najboljih fudbalera svih vremena. Rud Gulit (Ruud Gullit) je “nadzornik” tima Ostatka svijeta, za koji sam ja, nevjerovatno, dobio poziv da učestvujem na Fudbalskom Aid-u. Kada mi je rekao da sam u prvoj postavi, mislio sam da ću se onesvijestiti. Gas Poje (Gus Poyet) je bio njegov pomoćnik. Peter Šmajhel (Schmeichel) je bio čuvar naše mreže. Imali smo Dungu iz Brazila, Mateusa (Mattheus) iz Njemačke, Desaija (Desailly) iz Francuske, sve pobjednike Svjetskog kupa. Imali smo Zolu i Žinolu (Ginola) i nekoliko prilično velikih zvijezda protiv nas takođe, i ja ne mogu u potpunosti vjerovati da ću stajati u liniji protiv njih- Siman (Seaman), Adams, Redknap (Redknapp), Barns (Barnes), Ferdinand, Gazza (Pol Gaskonj/Paul Gascoigne). Gazza za ime Boga!
Ali svaki od njih, ama baš svaki od njih, će priznati da je jedno ime iznad svih, ime koje ima istinski legendarni status u očima svih, a to je Diego Maradona. Fudbalski Aid je čuvao najbolje za kraj. Nijesmo znali da dolazi sve do dan uoči. Drugi dolazak Božje ruke (the Hand of God).
Ja ću započeti priču u mom iskustvu sa velikim čovjekom na početku dana u kojem se igrao meč. Toliko sam bio uzbuđen zbog perspektive igranja da četvrtu noć zaredom nijesam mogao normalno da spavam. Bio sam prvi na doručku. Nije bilo na vidiku drugih igrača. Jedan čovjek mi se predstavio kao Ričard Vilmot (Richard Wilmott), potpredsjednik Boka Juniorsa, prijatelj Diega Maradone i politički analitičar koji je želio da “sažvaćemo masnoću” na izbornoj strategiji. Sad je već 10 sati i na vidiku i dalje nema drugih igrača. Upitao sam Ričarda kakav mu je plan za danas. On je rekao da će Diego upravo da ide na trening na Old Trafordu.
“Želiš li da se pridružiš?”
Pardon?
“Ne može da spava. Nije šutno loptu već nekoliko dana. Želi sve da provjeri.”
“I ja mogu s vama?”
“Da, zašto ne?”
Ponovno lupanje srca.
Popeo sam se u sobu da uzmem kopačke. Maradona i njegovi prijatelji su nas čekali kad sam se vratio dolje. Onda smo ušli u kola i krenuli. Bilo je malo ljudi koji su se motali oko stadiona kad smo stigli. Kamere su bile spremne. Redari su se pripremali. Ali dolje je teren bio potpuno u tišini- nigdje nikog. Maradona je prošao kroz tunel na ulazu u teren zvižućući. Dolazi do barijera prema terenu. Podigao je ruku, rekao dugo “vau” a onda je veliki osmjeh obasjao stadion. “Pokaži mi svačionicu”. Otišli smo putem prema svlačionici gdje je čovjek zadužen za opremu ređao stvari za utakmicu, koja će se održati devet sati kasnije.
Svukao se, pročešljao torbu sa opremom i izvukao jednu pomalu majicu i poveliki šorc. Izgleda u prilično dobroj formi. Nekoliko je kilograma više u njegovom srednjem dijelu nego u vrijeme kada je blistao, ali su nestali šlaufovi debljine koji su bili toliko prekomjerni da je David Žinola jednom rekao “srce mi se cijepa kad ga gledam, najveći fubaler svih vremena, a zure u njega kao u čudaka”. I sada su svi zurili u njega opet, ali iz prostog razloga što će da izađe na fudbalski teren i šutne loptu. Na stadionu ima sve ukupno možda oko 50-tak ljudi. Ali oni su očekivana ekipa. Trava na terenu još nije bila pokošena i zaduženo osoblje je željelo da ograniči štetu. I tako sam čuo najnevjerovatniju moguću rečenicu koja je izašla iz usta čovjeka zaduženog za organizaciju.
“Samo Maradona i Alister mogu izaći na teren. Svi ostali ostanite ovdje.”
Nizak, pomalo ukočen, sa nekoliko dobrih ožiljaka na nogama, on je ušetao, a ja sam slijedio. Hodao je polako, gledao na sve strane okrećući se. Disao je duboko, punio pluća, a onda je ispustio zvuk koji je miks između ratnog pokliča i dječjeg uzvika radosti “Whooooooaaaar-eeee-yaaaaa.” Onda se nasmijao i okrenuo ka meni i rekao, ili ja mislim da je rekao: “Zamišljam igru, vizueliziram kako će biti, zamišljam kako ću igrati”. Nikada toliko nijesam želio da govorim španski, dok mi se on obraćao, a ja se mučio ga razumijem, i dok sam ja govorio, a on se mučio da razumije mene. Iz tog razloga ja se ne mogu zakleti u tačnost citata iako znam da imam osjećaj.
Glavni osjećaj je da on voli fubal. Ne samo voli -na način na koji vi ili ja volimo fudbal, već voli na način na koji čovjek voli ženu ili na koji dijete voli roditelja. Čini ga srećnim. Ispunjava ga. Daje mu radost zato što zna da on može dati radost drugima.
Onda se ponovo zaustavio, pogledao okolo opet, uzdahnuo duboko ponovo, o onda malo napravio grimasu. Pitao sam ga da li je ok. On se nasmijao i klimnuo, rekao je da je uvijek ok na fudbalskom terenu.
Sad smo već na najdaljem kraju terena. Još nijesmo vidjeli loptu, osim onih koje je tako strpljivo potpisivao u svlačionici. Zato smo još malo hodali. On se “opustio” – mislim da je to značilo vizuelizovao igru- još malo, a potom je zablistao radošću ponovo. Pitao je, koliko će ljudi kasnije biti ovdje.
Oko 70.000 karata je već prodato, rekao sam. On je klimnuo glavom i rekao da voli što je ovdje sada, ali da će još više voljeti kada istrči na puni teren gdje će navijačiti klicati njegovi ime ili mu zviždati. “Pun” rekao je sa palcom na gore. “Pun, pun! Velika utakmica.”
Da voli da čuje da se uzvikuje njegovo ime bilo je evidentno onog momenta kada smo ušli u timski autobus, noć ranije, nakon što je doletio iz Argentine.
S pjevačem Mančester Junajteda, Pitom Bojlom (Peteom Boyle) napisao sam seriju kratkih pjesmica kako bih igrače Ostatka svijeta zabavljao na dugim autobuskim putovanjima. Kad je Maradona sjeo, David Žinola me pitao da započenem jednu od njih.
“Diii-eg-o, va-u
Diii-ego, va-u-u-u
Mi smo svi njegovi najveći navijači,
On je Ar-gen-ti-na-c,
On je kvalitet, čista klasa,
On će te oboriti na dupe
Di-ego-o”
I dok je pjevanje postajalo sve glasnije i glasnije, on i njegova porodica i prijatelji u prednjem dijelu autobusa su ustali, tapšali, radovali se i pjevali sa nama. Zgrabio je kućnu kameru i zamolio prijatelja da snima.
Žinola sam zna dosta toga o laskanju. Ali sada sam ga gledao kako je u nesvjestici. “Vidiš- kada ga vidim kako sjedi tamo. Ja više nijesam bivši profesionalni fubaler. Ja sam dijete koje želi da ga dotakne, dobije autogram, čuje ga kako priča. Ovo je igrač koji me inspirisao da vjerujem da je fubal stvar ljepote za igrače, i radosti za navijače. Ja volim ovog čovjeka. Igrao sam sa mnogo velikih igrača. Ako budem igrao sa njim sjutra, to će za mene biti san”. Kasnije, Maradona ga je vidio i rekao mu “hej Žinola kako si?”. I David Žinola je izgledao kao dijete- kaže, ne može vjerovati da je Maradona zapamtio njegovo ime.
Bilo je isto kada smo se svi skupa sreli sa Maradonom u studiju ITV-a, u petak veče, kada je tim najavljen, i ja sam morao da skrenem pogled od stida kada su rekli moje ime u istom nizu kao i njegovo! Marsel Desai (Marcel Desailly), francuski osvajač Svjetskog kupa mi je rekao “ako Maradona kaže ‘zdravo Marsel’ ja ću se onesvijestiti”. I tako, evo mene- dan kasnije, na terenu Old Traforda, pitajući se šta bi čak i momci kao oni dali za privilegiju koju ja sada imam- jednog treninga sa najvećim fudbalerom u istoriji.
Nekoliko je lopti stiglo i mi smo lagano potrčali ka njima. Ja sam se pitao da li da pokušam malo da je udaram gore dolje u mjestu, ali onda sam pomislio –ne, eno je tamo kamera Fudbal Aida. Stoga sam dobacio loptu Maradoni.
On je pustio da udari njegove kopačke sa strane. A onda je zarolao na svoju lijevu nogu, preko tetovaže Fidela Kastra (Castro), njegovog prijatelja i političkog idola. Pustio je da se popne do njegovih butina, odgurnuo je od sebe sa svojim tijelom, a onda šutno volej prema mreži. Ja sam sad imao drugu loptu i šutno sam je ka njemu, previše sporo. On joj je pritrčao, nježno je podigao lijevom nogom zatim ju je počeo glavom bacati u zrak ponovo i ponovo. Na kraju ju je smirio na glavi. Ona je stojala tamo dok se njegov vrat pomjerao koji milimetar da bi održavao balans. Onda se potpuno umirio. Zatim odmahuje glavom prema naprijed i lopta mu pada na vrat prije nego što je pusti da se skotrlja niz njegova leđa i bedro, a zatim je zamahne prema meni. Ja sam je zaustavio pa vratio nazad. On je potrčao malo koristeći samo spoljnu stranu svoj kopačke da pomjera loptu uz sebe, a onda je vratio nazad ka meni sa razdaljine od 40 jardi (36 metara). U vazduhu je i ja mogu da vidim da se ubrzava. Razmišljam “nemoj ovo zabrljati. Samo je spusti dolje i vrati nazad”. Uspio sam – odahnuvši zatim duboko.
On sada želi da puca. Imamo četiri lopte. Šutnuo je prvu u ugao mreže, i onda otrčao da poslavi. Ne mislim samo kao dijete u parku koje se pretvara da je dalo gol na Old Trafordu. Mislim- kao Diego Maradona kada je osvajao Svjetski kup. On je podigao glavu i oči ka nebu i uzvikivao svoje sopstveno ime, imena svoje djece i nekoliko riječi koje nijesam razumio. Mislim da je jednostavno govorio “Diego je postigao gol”. Učinio je to još pet puta. I ponovo je vizuelizirao utakmicu.
Bilo je malo strahovanja da će se samo pojaviti, malo pokazati, udahnuti malo obožavanja, i onda otići kući. Ali on je bio jedini igrač koji je želio da trenira na dan meča, a ja sam bio tu samo da mu pravim društvo. On želi da pobijedi, rekao je. OK, nijesu sve profesionalci, i to je utakmica u humanitarne svrhe i za djecu, a ne za medalje, ali je ipak veliki događaj. Biće veliki TV auditorijum, velika masa ljudi, veliki stadion, veliki igrači. Želim da ti pomognem da pobijediš. Hvala Diego.
To je paralelno sa trenutkom kad mi je Rud Gulit rekao da ću igrati u prostoru odmah iza tebe, i uglavnom bih se trebao fokusirati na to da ti dodajem loptu.
Bilo mu je dosadno da samo šutira loptu u mrežu. Želi nešto izazovnije. Rekao je da će pokušati da pogodi gredu sa daljine od 25 jardi (22 metra). Prva je odletjela malo iznad, druga malo ispod. Treća ju je pogodila, ali je samo okrznula sa donje strane. On nije zadovoljan. Ali kada ju je pogodio tačno na sredinu, okrenuo se, potrčao par jardi podigao ruke prema nebu i uzviknuo “Diego, Diego, Diego”.
Onda još jednom. Promašaj. Promašaj. Pogodak. Pomašaj. Pogodak. Pogodak. Promašaj.
Sada želi da pogodi ugao i prečku. Uvija se, s lijeva na desno. Bang. Pravo u oči bika. Vrijeme za slavlje. Nekolicina njegovih prijatelja su se sad već oglušila o upozorenje organizatora na terenu i pridružila nam se i sada i oni pucaju loptu u ugao ispod prečke.
Pokušavam i ja.
Promašaj. Promašaj. Promašaj. Nije tolika bruka, ali dovoljno da učini da više volim da gledam nego da pokušam ponovo.
Dok smo napuštali teren naravno da su svi željeli fotografiju i potpis, kao što mu se to dešava cijelog njegovog odraslog života. On se zaustavlja, fotografiše se, daje autograme i onda se vraćamo u svlačionicu. On uživa. Osjeća se dobro. Misli da će večeras biti sjajno. Skinuo se i go sjedio tako neko vrijeme i razmišljao, dok su oko njega ljudi stavljali još opreme i momorablija za potpisivanje. Ja imam majicu Tima svijeta koju ću da nosim u meču protiv Engleske. On je potpisao, ja imam škotski dres koji mi je dao Kolin Hendri (Colin Hendry), nakon naše utakmice zagrijavanja. On ju je potpisao. Imam i retro majicu iz 60-tih Barnlija. Potpisao ju je. Uramljena je od tada je na našem zidu u kući. Brinuo sam se da li sam mu malo dosadan sa svim drugim stvarima koje sam mu dao da potpiše. Ali on je vidio moje kopačke i potpisao ih takođe. Osmjeh nikada nije napustio njegovo lice. Kopačke nikada nijesu napustile izbočinu na zidu naše kuhinje.
Vrijeme je za tuširanje, i još jednom ja razmišljam kako se sva ova nadrealna sedmica približava kraju, a stvari postaju sve nestvarnije, dan za danom. Nemojte me pitati zašto, ali mislio sam na mog pokojnog oca i pitao se šta bi on uopšte mislio kada bi znao da sam ja sada pod tušem na Old Trafordu sa Diegom Maradonom. Vjerovatno bi rekao “ja sam uvijek znao da ćeš ti stići na razna mjesta”. Ali sumanjam da je tuš na Old Tarfordu sa Maradonom nešto što bi mu ikad palo na um.
Diego se obrisao, obukao, stavio sučnane naočare i onda smo se vratili nazad u automobile, i nazad u hotel -na vrijeme da ručamo sa timom. Drugi igrači nijesu mogli vjerovati gdje sam bio i što sam radio. Profesionalci- jednako i neprofesionalni igrači- imali su širom otvorene oči. Prvo su mislili da ih navlačim i zezam. Ali onda je došao Maradona i potvrdio im užasnu istinu. U timu punom veličina, on je uzeo najstarijeg, najneiskusnijeg i najmanje sposobnog člana tima i priredio mu iskustvo koje se desi samo jednom u životu. “Kakav je bio? Šta je radio? Ili- kako mi je to Dzejmi Redknap (Jemie) rekao: “Ti gadno kopile”.
Uskoro smo u timskom autobusu. Maradona je došao posljednji. Sjeo je pored mene, potapšao me po nozi i napravio grimasu koja kaže: “Spreman sam za ovo”. Đanfranko Zola (Gianfranco) je preko puta. On govori španski i služio nam je kao prevodilac. Diego zaista želi da pobijedi večeras. Samo je jednom igrao na Old Trafordu, za Barselonu i iako su izvukli neriješeno, u konačnici su izgubili. On ne voli terene na kojima nikad nije pobijedio. U autobusu je započela pjesma i iako ne zna riječi, uhvatio je intonaciju i priključio se.
Masa je dočekala autobus. Neki su zviždali, a neki nas pozdravljali, ali on je otišao na obje strane da se rukuje sa nekolicinom, a onda pravo u svlačionicu. Sjedio je bez riječi neko vrijeme, onda se polako svukao, pa potom metodično počeo da oblači opremu. Bilo je jasno da postoji ritual u tome. Na kraju je polako, zavezao pertle na kopačkama, ni jednog trenutka ne skidajući pogled sa njih, nesvjestan žamora oko sebe.
Par minuta prije starta Rud Gulit nas je pozvao u krug, pobacali smo ruke jedni preko drugih, u aktu zbližavanja prije meča. Maradona je upijao svaku riječ, a onda je pustio iz sebe glasan urlik da pokrene svlačionicu. Onda je neko unio gajde. Ja sam ih uzeo i počeo da duvam “Hrabra Škotska” (Scotland the Brave). Cijeli tim je tapšao u ritmu. Nijesmo dozvolili kamerama unutra da bi to bio istinski- samo trenutak za tim. Ali volio bih da sam imao film da pokažem svojoj unučadi kako Maradona igra okolo našeg fizikalnog stola i viče bravo dok ja duvam u gajde. Jedini trag toga koji sam vidio je zamagljena slika koju je zabilježila kamera Petera Šmajhela. Par minuta poslije smo u tunelu. Desai je ispred mene. Maradona je iza mene. Desai kaže Maradoni da treba da uradi svoj tradicionalni potez, a to je da zadnji izađe na teren. Maradona je klimnuo glavom i otišao na kraj reda.
Utakmica je prošla u vjetru emocija, adrenalina, buke i povremenih dodavanja ili obaranja na zemlju. Ali više nego jednom sam morao uštinuti sam sebe.
Imao sam Desaia koji me usmjeravao iz odbrane, Lotara Mateusa (Lothar) sa sredine i Maradonu koji se vraćao da dobije loptu od mene, prije nego što me Žinola zamijenio na poluvremenu.
Kada je sve bilo gotovo, i kada su majice bile potpisane, Maradona je bio zadovoljan što je izdržao cijelih 90 minuta, zadovoljan što je dao gol, ali nezadovoljan što i dalje nije pobijedio na Old Trafordu, jer smo izgubili sa 2-1. Ali je i dobio nešto što je on lično želio. Bili smo iznenađeni da je ljubitelj ragbija. Pitao je Gareta Tomasa (Gareth Thomas), kapitena Velsa može li da mu se na jednom od njegovih internacionalnih dresova potpiše sa “Alfie”. Tomas je izgledao kao da je spreman da se onesvijesti. “Ne mogu da vjerujem da mi se ovo događa” rekao je dok je razmjenjivao svoju adresu sa Maradonom. Pridruži se klubu.
Imao sam neke od najvećih momenata u životu. Upoznao sam neke nevjerovatne ljude. Posjetio sam neka izuzetna mjesta. Ali šta reći o čudima male okrugle lopte, zbog koje bih trening s Diegom Maradonom stavio blizu rođenja djece, iznad pobjede na izborima, pa čak i udarca iznad glave Pola Flečera (Paul Fletcher) za Barnli protiv Lidsa 1974-te?
Ja mislim da to govori, da je fubal u svom najboljem izdanju divna, lijepa stvar umjetnosti, a u njoj nema čudesnijeg i umješnijeg od Diega Maradone. Mog trening partnera. Mog timskog druga. Na zabavi koja je uslijedila nakon utakmice gdje su Maradonu salijetali na sve strane, za autograme i sefije koje je on voljno davao, moj sin Rori (Rory) mi je rekao:”Tata bio si potpuno izgubljen tamo, to je bila bruka”. A ja sam odgovorio: “Baš me briga. Zato što ću do kraja mog života moći da govorim da sam igrao fudbal sa Diegom Maradonom, a u životu nema dalje od toga”.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR