Piše: Miloš Stijepović
Moj profesor Peco Rakojević nam je često na svojim predavanjima ponavljao da sport ima preko 2000 definicija, ali se zapravo ne može definisati. I zaista je tako!
Kako nekome, rečenicom ili dvije, možete objasniti šta je sport i šta on predstavlja za djecu, sportiste i široke narodne mase? Kako riječima opisati njegov emotivni naboj, zdravstvenu funkciju, društveni efekat i tako dalje, i tako dalje? Sport je takmičenje, prije svega sa samim sobom, a tek potom sa protivnicima, ali je suštinski mnogo više od toga. Odavno sam shvatio da se sport ne može ugurati u jedan jedini okvir, i zato, kada nekom želim da približim njegovu snagu, to činim putem primjera iz prakse. Ovog puta ću to pokušati kroz priču Mikaila Tmušića i Vladimira Tomaševića.
31. januar 2016. godine, na Cetinju se igrao meč crnogorske košarkaške Prve lige između Lovćena i Ibra. Tvrd meč, neizvjestan, pun varnica. Varnica, koje su se, nažalost, pretvorile u požar. Naizgled bezazleno koškanje na centru igrališta preraslo je u opštu tuču, čiji su glavni akteri bili Mikaile i Vlado. Mikaile je, u naletu adrenalina i prekidu trezvenosti, snažno udario Vlada i oborio ga na pod. Srećom, bez težih posljedica (izvinite momci, znam da se nerado prisjećate ovih momenata, ali je bitna suština priče).
Sjutradan ujutru sam dobio poziv od mog prijatelja sa Cetinja, tadašnjeg trenera Lovćena, Mirka Prorokovića:
”Miki, čuo sam da postoji mogućnost da Tmušić dobije doživotnu suspenziju. To je sjajan dečko, ne zaslužuje to. Ja stvarno ne znam šta mu se desilo juče. Iskreno se kaje, ne može sebi da oprosti šta je uradio. Možemo li da pokušamo nešto, da probaš da organizuješ susret sa Tomaševićem, da ih pomirimo i pošaljemo lijepu sliku u javnost, nakon ovih ružnih od juče.”
Časa nisam časio. Pozvao sam Vlada i on je pristao da se vide i porazgovaraju. I svaka mu čast na tome!
Na sastanku u jednom podgoričkom lokalu prisustvovali smo Mirko, Mikaile, Vlado, Vladov otac i ja. Ne mogu reći da je sve prošlo glatko i bez tenzija, ali je epilog susreta bio onaj koji smo svi priželjkivali – pomirenje dva dobra mladića i košarkaša i riječi Vladovog oca upućene Mikailu koje sam dobro zapamtio:
”Ono što si uradio ne mogu da opravdam, ali se nadam da će ti biti dozvoljeno da i dalje igraš košarku”
Taj sastanak sam pretočio u tekst na sajtu košarka.me, sa naslovnom slikom Mikailevog i Vladovog stiska ruke. Tekst su prenijeli brojni portali u zemlji i regionu. Poruka je poslata: svako može da pogriješi, ali svako zaslužuje drugu šansu. Konflikti su sastavni dio sporta, ali ne i ključni – važniji su fer plej, razumijevanje, pomirenje.
“Mikaile (Tmušić) je nakon dvije neprespavane noći, vidno potresen i pokajan, sjeo preko puta Vlada, pogledao u oči njega i njegovog oca i iz srca se izvinio. Vlado (Tomašević) mu je uzvratio pružanjem ruke. Dvojica sportista na početku svojih karijera, koje grade u salama bez tople vode, grijanja i struje, za skromne i neredovne novčane nadoknade, pokazali su da su ljudi. Jedan jer je priznao grešku i zamolio za oproštaj, drugi jer je pružio ruku pomirenja. Naravno, ni jedan ni drugi neće proći nekažnjeno, jer se scene sa Cetinja ne mogu izbrisati jednim stiskom ruke. Odgovornost snose obojica i nijedan ne bježi od nje. Mikailov gest se nikako ne može opravdati i on će nesumnjivo dobiti veću kaznu, koju je spreman da bespogovorno prihvati. Naučio je važnu životnu lekciju i iz nje izvukao pouke, koje će mu biti korisne u daljem toku karijere”, pisalo je u članku na portalu košarka.me.
Duboko sam uvjeren da je taj tekst imao presudan uticaj da kazne za dva momka, posebno Mikaila, ne budu drakonske. Ponosim se time!
Mladi košarkaši su, dakle, nastavili svoje karijere. Vlado je sazrijevao u Španiji i Bosni, dok je Mikaile zanat pekao na Kosovu, a onda su im se, gotovo pet godina kasnije, putevi ponovo ukrstili, ”krivicom” još jednog Cetinjanina, Zorana Kašćelana.
Trener Zola je početkom tekuće sezone preuzeo novog crnogorskog ABA 2 ligaša, KK Podgoricu, i odlučio da su mu za potrebe njegove ekipe neophodni igrači određenih karakteristika, koje je prepoznao u Mikailu i Vladu. Naravno, prvo se uvjerio da su ”ratne sjekire” definitivno i bespovratno zakopane. Tako su nekadašnji ljuti rivali, sa jednom zajedničkom životnom epizodom u fiokama ružnih uspomena, postali saigrači.
Pretpostavljam da je na prvom treningu došlo do još jednog stiska ruke i razmjene pogleda koji su isijavali odlučnost: ”Zaboravimo prošlost i ‘ajmo da se, ujedinjenim naporima, posvetimo budućnosti.”
Sudbina (oće ona to tako) je ovom tandemu namjestila da jedna od prvih prilika da pokažu kakva je snaga njihovog zajedništva bude upravo protiv – Lovćena! U zlatiborskom ”mjehuru” ABA 2 lige, u ovo zlo doba korone, održan je crnogorski derbi Podgorica – Lovćen. Mikaile, Vlado, Lovćen – ponovo na istom terenu. Međutim, sa potpuno drugačijim ishodom.
I ovog puta meč je bio tvrd, neizvjestan, zanimljiv. Ali fer i korektan, kakav svaki sportski sportski obračun treba da bude! Podgorica je pobijedila 83:76. Najbolji u pobjedničkom timu? Mikaile sa 27 poena i Vlado sa 10 i 8 skokova!
Eto, to je sport!
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR