Teško je govoriti o istoriji crnogorske košarke, a ne pomenuti ime Dragana Vukčevića – igrača čiji je trag u Budućnosti duboko utkan u generacije koje su rasle uz njegove partije.
U drugoj epizodi emisije “Tajne dresa”, Vukčević se iskreno osvrnuo na godine provedene na parketu, na borbe koje je vodio u dresu Budućnosti i na emocije koje ga i danas vežu za klub i navijače.
Njegova priča je podsjetnik na vrijeme kada je košarka u Podgorici imala posebnu energiju i snagu.
“Košarka mi se desila sasvim slučajno. Ja sam se bavio fudbalom pošto je moj otac dugo godina bio predsjednik lokalnog kluba, pa je fudbal više bio zastupljen u našoj porodici. Kada sam ja sam sa mojim prijateljem Batom Barcem prešao u drugi lokalni klub, moj otac je to saznao i zabranio mi da igram fudbal. Nakon toga je školskom košarkaškom timu nedostajao peti igrač, a imao sam sve predispozicije da zaigram, ja sam počeo da igram. Profesor je te godine pratio školsko prventvo I nakon jedne utakmice rekao da dođem da treniram. Od tada je košarka postala moj prioritet”, rekao je Vukčević, a onda ispričao i jednu zanimljivu anegdotu:
“Moj otac je, kada sam ja potpisao prvi profesionalni ugovor sa ekipom Budućnosti, za isti saznao iz novina. Došao je jedan dan sa posla i pročitao da je Dragan Vukčević potpisao profesionalni ugovor. Pitao me da li sam to ja i kada sam rekao da jesam, rekao mi je samo “Bravo ti ga”.”
Naredne godine obilježiće se tačno 30 godina od čuvene utakmice Budućnosti sa Partizanom u Nikšiću i te čuvene pobjede, a Vukčević je tada postigao 36 poena.
“Dobro se sjećam svega toga i početka te košarkaške euforije u Podgorici. Svi smo bili domaći, nismo imali strance u ekipi, pa se sjećam tog osjećaja. Te godine je napraljen početak velike Budućnosti koja je harala regionalnom košarkom, a Kup kao takav bio je velika odskočna daska velikom početku. Ja sam nakon toga dobio poziv za reprezentaciju koju je vodio Željko Obradović. To je bio početak velike generacije koja je u tom trenutku osvojila sve što se moglo osvojiti, osim eto Evrolige”, kaže Vukčević.
Uprkos svim velikim stvarima koje je postigao, tvrdi da je moglo bolje.
“Uvijek je moglo više. Bili smo domaći i nismo imali velike stručnjake koji su se bavili nama iako su ljudi koji su tada bili tu dali svoj maksimum, ali ja smatram da, da smo imali neke ozbiljnije stručnjake koji bi radili sa nama, naši rezultati bi bili većeg dometa. Mi smo maltene samouki stvarali to što smo pokazivali na utakmicama”, objašnjava Vukčević.
Nekada su se porazi teže prihvatali, rijetko smo mogli da vidimo igrače nakon ozbiljnih poraza u gradu kako se provode, šta je doprinijelo tome da se te stvari promijene.
“Mnogo se promijenilo sve od kada sam ja igrao i kako smo doživjavali poraze, do danas. Nije stvar u tome da mi nismo smjeli da izađemo, nego smo se mi tako osjećali. Velika je razlika. Danas nema emocije što se tiče utakmice, dobijena ili ne isto im je. Mi još uvijek imamo taj neki mentalitet da nam baš i nije svejedno, iako već dolaze nove generacije koje daju sebi za pravo da budu malo potištene kada dožive poraz, ali nije to tako kako je bilo nekada”, govori Vukčević ono što svi navijači sigurno osjećaju.
U drugoj epizodi emisije “Tajne dresa” otkrio je i protiv kog igrača nije volio da igra…
“Mića Berić. Mi smo i dan danas prijatelji i imali smo toliko međusobnih duela. Ispričaću i anegdotu kada mi je njegov otac prišao na poluvremenu jedne utakmice i zamolio me da ga ne diram. Mi smo nerazdvojni bili i tada, ali smo se toliko borili i bili smo profesionalci. Mi smo nakon te utakmice izašli u grad uveče i družili se, prepričavali to”, govori kroz osmjeh Vukčević.
Govorio je Dragan Vukčević o velikim košarkaškim imenima, mladim igračima koji tek treba da grade svoje ime, ali i podijelio par savjeta koje svi sportisti treba da čuju, a sve što je rekao možete saznati u videu ispod:
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR