Kad-tad morao je doći i taj dan. Još dvije utakmice i kraj. Makedonski umjetnik Kiril Lazarov je u emotivnom oproštajnom pismu potvrdio da se završava karijera jednog od najvećih rukometaša svih vremena.
Legendarni makedonski bombarder i najbolji strijelac EHF Lige šampiona će u srijedu protiv Tuluza, pred domaćom publikom u dresu Nanta, reći posljednje zbogom rukometu.
Gazda Kire, strašni ljevoruki šuter, postigao je preko 500 golova za Makedoniju samo na velikim takmičenjima, stekao je status ikone u državi, ali i u klubovima u kojima je nastupao. Gdje god da je igrao – a branio je boje Barselone, Vesprema, Zagreba, Siudad Reala, Nanta – bio je strah i trepet. Pomjerao je granice, postavljao rekorde… Odlazi ponosno, kao jedan od najvećih u istoriji ovog sporta.
“Poštovani,
Moje dugo i prelijepo putovanje došlo je do samog kraja.
Odluku je bilo teško donijeti, međutim, bila je očekivana. Teška, zato što volim ono što radim, srcem, sa mnogo strasti i entuzijazma. U mojim godinama nije nimalo lako da igraš na visokom nivou u klubu sa velikim ambicijama i očekivanjima, i u ligi čija reprezentacija već dvije decenije dominira u svijetu rukometa. Nisam želio da ovu odluku saopštim prerano, iako sam znao da je kraj, da je posljednja sezona. Želio sam da budem profesionalan i motivisan do samog kraja, kao što sam bio tokom čitave moje karijere. Kada nešto radiš sa puno ljubavi, možeš da pomjeraš granice. Odlazim ponosno, uzdignute glave, znajući da sam igrao za klubove institucije kakve su Zagreb, Vesprem, Siudad Real, Barselona, Nant.
U klubovima, gradovima i državama ostajao sam minimum po pet godina, što je meni bio dokaz obostranog povjerenja i poštovanja sa ljudima sa kojima sam sarađivao. To povjerenje se sticalo sa mnogo truda, posvećenosti i konstantnosti. Posebno ponosnim me čini to što nisam zatvorio vrata u takvim institucijama. Počevši od svog matičnog kluba Ovče Polje, preko Boreca i Pelistera, polako, pravilnim odlukama i stojeći čvrsto na zemlji, bez ikakvih iluzija, zakoračio sam ka Evropi. Mnogo titula, mnogo uspjeha, ali i razočaranja, uspona i padova, situacija u kojima je djelovalo kao da nema izlaza, ali sa puno vjere i posvećenosti uspijevao sam da ostanem na nogama i produžim dalje.
Posebno mi je drago što sam pored obaveza u ovim rukometnim sredinama, pronalazio vremena, želju i strast da budem u službi nacionalnog tima 25 godina na 12 velikih takmičenja sa jednom malom zemljom, uvijek autsajderom u odnosu na velike, ali uvijek sa velikom vjerom da David može protiv Golijata. Igra i u petoj deceniji za svoju zemlju, davala mi je za pravo da svakog pogledam u oči, čak i nekada kada nisam ispunio nečija očekivanja. Želim da se javno zahvalim mojoj porodici na podršci koju sam imao svih ovih godina. Zahvalnost i svim mojim bliskim ljudima, koji nisu mnogobrojni, ali nisu ni malobrojni. Sami će se prepoznati u ovim rečenicama. Zahvalnost i svim navijačima koje sam imao u velikom broju tokom čitave karijere, koji su znali da prepoznaju teške situacije i davali podršku kada je najpotrebnije da se radujemo ili nakon bolnih poraza poslije kojih smo izlazili jači.
Završetak igračke karijere je samo jedan kratak oproštaj od rukometa. Moj novi izazov je trenerski poziv i vjerujem da ćemo se i tu zajedno radovati, tugovati i postavljati nove granice. Moj moto koji će me voditi biće – uvijek na pobjedu”, napisao je Kiril Lazarov u oproštajnom pismu.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR