Antena M i Meridianbet vam donose serijal tekstova ,,Velikani crnogorskog sporta“ - intervjui sa ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u crnogorskom sportu, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni, doprinijele da se ime Crne Gore izgovara na najvećim svjetskim sportskim borilištima.
Današnji sagovornik je Dragan Adžić, trener koji je obilježio najuspješniju epohu u istoriji Ženskog rukometnog kluba Budućnost i reprezentacije Crne Gore.
,,Plavima“ je donio obje evropske titule koje se nalaze u vitrinama najuspješnijeg crnogorskog kluba, 2012. i 2015. godine, a s ,,lavicama“ bio olimpijski vicešampion i evropski prvak 2012.
Prije nego je postao trener od kojeg se uči i čija se taktika proučava, Dragan Adžić je dugo upijao znanje od drugih. Strpljivo i uporno je gradio svoj put i stil i postao primjer da u rukometu, kao i drugim sferama, uspjeh ne dolazi ,,preko noći“.
,,Ključna greška u trenerskom poslu dešava se, posebno možda vrhunskim igračima, kada nakon završetka karijere žele odmah da vode prvi tim i odmah ostvaruju rezultate koje su imali kao i igrači, a što je vrlo teško i u praksi se pokazalo da je veoma mali broj njih koji u tome uspiju“, priča Adžić za Antenu M.
,,Mnogo volim trenerski poziv i sve godine koje sam proveo u mlađim kategorijama Budućnosti i kao pomoćni trener su mi bile izuzetno dragocjene. Uživao sam u svakoj sekundi tog rada, a bilo je i ponekad i sedam treninga dnevno, jer je u pitanju ljubav. Nijesam nikada bio, niti sam sada preambiciozan, već uživam u tome što radim. Volim da pomognem mladoj igračici da bude na višem nivou i kao osoba i kao igrač, to je ono što me ispunjava. Što je veći iskorak koji napravi, to je moja satisfakcija veća. A rezultati treba da budu isto što i novac - posljedica. Ako dajete svaki dan sve od sebe, mogu se dočekati rezultati i biti satisfakcija za uloženi trud. Ali ako je ambicija ispred svakodnevnog napornog rada, pomjeranja granica i uživanja u tome, onda se teško ima strpljenja da se dočekaju vrhunski rezultati.
Lični ego pod zajednički kišobran
Posao trenera nije da bude samo dobar taktičar, već i psiholog, pedagog, da mnoštvo različitih profila spoji u pobjednički mozaik.
Adžić je u tome uspio.
,,Ako govorimo o vrhunskom sportu, posebno kolektivnom, vrhunski rezultat može se ostvariti samo sa više vrhunskih karaktera. I to onih koji su posebni, gdje svako ili svaka od njih misli da je najbolji i poseban. I od toga ne treba bježati - samo je bitno da se stvori dobro razumijevanje, poštovanje od strane trenera prema njima, a povjerenje vrhunskih igrača se zaslužuje samo ako trener njima može da pomogne da ostvare ono što žele. Vrhunski sportisti žele vrhunske rezultate, zato su i takvi. Ako oni to uoče, onda su spremni da svoj ego stave pod zajednički kišobran i da to izgleda onako kako je to izgledalo u najboljim godinama Budućnosti i reprezentacije Crne Gore“, govori Adžić, aktuelni selektor rukometašica Slovenije i trener Krima iz Ljubljane.
Da bi se desile te ,,najbolje godine“ trebalo je ustati poslije bolnog pada. Takav jedan doživjele su crnogorske rukometašice na Svjetskom prvenstvu u Brazilu u decembru 2011, kada su eliminisane već u osmini finala.
,,Svi koji su bili na vrhu znaju da mora biti uspona i padova. Po meni, tu je bio presudan ego koji sam pominjao. Za neuspjeh u Brazilu sam, kao i uvijek, osjećao da sam najodgovorniji, a odgovornost su tada bezrezervno preuzeli i tadašnji predsjednik Saveza Predrag Bošković i najbolje igračice. Gledale su što to one nijesu uradile najbolje. Zato smo vrlo dobro naučili lekciju i zato se dogodila bajkovita 2012. godina, koja je bila posljedica i svega uloženog u razvoj rukometa u Crnoj Gori“, navodi Adžić.
,,Vrlo je važno da ostane doza samokritičnosti - što je to što sam mogao da uradim više za ekipu, kao i da trener nikada ne prebacuje odgovornost na najbolje igrače ili igračice koji bi trebalo po imenu i prezimenu da sami odlučuju, nego da bude uvijek on taj koji treba da preuzme odgovornost i pomogne. Tu smo naučili fenomenalnu lekciju, onu koju svi veliki nauče, i nakon toga dođe jedna godina ili više sezona na vrhunskom nivou kao što smo ih mi imali u ženskom rukometu“.
Bili smo stabilniji od najstabilnijih
Dragan Adžić je prvi trener Budućnosti postao 18. juna 2010. godine. U istoj sezoni je osvojio Kup pobjednika kupova, da bi 2011. ,,plave“ šesti put ispale u polufinalu Lige šampiona.
Godinu kasnije - ostvaren je decenijski san. Podgorički velikan konačno je probio barijeru, ušao u finale i u kultnim mečevima sa Đerom domogao se najvažnijeg trofeja. Budućnost je stvorila Adžića, Adžić je stvorio šampionsku Budućnost.
,,U junu 1999. sam počeo da radim kao trener i nekako se najviše od svih polufinala sjećam onog s tadašnjim Hercom 2002, kad smo imali zaista vrhunsku ekipu. Bilo je vrlo bitnih stvari koje sam kao mlad trener zabilježio, a koje u tom momentu ne bi smjeli da naprave trener, klub, igračice... Znao sam kako se osjećaju Bojana Popović ili Maja Savić poslije pet izgubljenih polufinala i onda je u periodu kad smo se ponovo okupili apsolutno sve bilo posloženo na drugačiji način“.
Adžić navodi da su u pohodu na evropski tron 2012. ključni bili jasna hijerarhija i struktura, te veliko međusobno povjerenje.
,,U prvom osvajanju Lige šampiona, po meni, najvažnije je bilo polufinale jer smo ga toliko puta gubili, a tada smo eliminisali branioca titule Larvik - 23:13 je bilo u ,,Morači“, pod kakvim pritiskom to samo mi znamo. Pritom smo od istog rivala izgubili prethodno polufinale, 2011, kad nije igrala Kaća Bulatović. Bilo je vrlo zahtjevno, ali to zajedničko i individualno iskustvo, sjajna i dobra energija u cijelom klubu, doprinijela je da budemo stabilniji od najstabilnijih jer je Larvik tada imao najiskusniji tim, bio prvak Evrope, a Norveška svjetski šampion. Prelazak te magične granice prolaska polufinala učinio je da je protiv Đera u finalu u svakoj sekundi djelovalo da je sve pod našom kontrolom i da možemo osvojiti dugo čekanu evropsku titulu“.
Odbrana donosi velike rezultate
Adžić podsjeća da je sa psihološke strane 2012. godine bilo teže Budućnosti nego reprezentaciji Crne Gore.
,,S obzirom na istoriju učešča Budućnosti u Ligi šampiona sigurno je pritisak bio veći u klubu jer reprezentacija Crne Gore je svoje prvo veliko takmičenje imala u decembru 2010, pa je 2011. stigao neuspjeh u Brazilu. Potom smo 2012. dobili šansu da prvi put igramo kvalifikacije za Olimpijske igre koje su došle dvije sedmice nakon finala Budućnosti i Đera. Igrali smo u Lionu protiv fenomenalne Francuske, Rumunije i Japana, to je tražilo nevjerovatnu snagu i stabilnost tima, ali i motivaciju koju smo svi imali da bi Bojana Popović i Maja Savić završile karijeru na Olimpijskim igrama i da bismo svi doživjeli to veliko takmičenje“, istakao je Adžić.
U svim istorijskim pohodima Budućnosti i crnogorske reprezentacije, zaštitni znak Adžićevih ekipa bila je granitna odbrana.
,,Bio sam desetak godina pomoćni trener i radio sa mlađim selekcijama, pratio Budućnost u evropskim utakmicama i uvidio sam je nemoguće kopirajući bilo koga na ovoj planeti postati konkurentan velikim i brojnijim nacijama, a sve su brojnije od Crne Gora sa tridesetak igračica - i tada i sada. Kao neko ko je i kao igrač bio ljubitelj odbrane i bolji u defanzivi nego u napadu, tražio sam rješenje kako da budemo konkurentni i poremetimo velesile“, objašnjava Adžić.
,,Odbrana je ono što donosi velike rezultate u svim kolektivnim sportovima, tako je iznjedrena i ta odbrana koju su ,,zlatne lavice“ nosile i napravile nešto što će ostati u istoriji rukometne igre kao naša osobenost i nešto što su karakterom, emocijom i povjerenjem u to odigrale na vrhunski način i što je doprinijelo da sve te godine drugi ne odigraju na vrhunskom nivou protiv nas“.
Kompleksije raditi u ženskom nego u muškom rukometu
Dragan Adžić je trenersku karijeru posvetio ženskom rukometu i postao jedan od boljih svjetskih stručnjaka u istoriji.
Priznaje, ipak, da ga privlači i rad u muškom rukometu, te da je postojala mogućnost za ,,prekomandu“ da se nije desio poziv ženske reprezentacije Slovenije.
,,Dosta sam nakon prestanka rada u Budućnosti razmišljao o tome, imao sam ponude i razgovore sa vrhunskim menadžerima koji pokrivaju muški rukomet. Vrlo mi je izazovno kad gledam vrhunski muški rukomet, kad se družim sa vrhunskim rukometašima ili trenerima, i svakog ljeta sam na akademiji ,,Handball for all“ dijelom iz razloga da bih mogao odraditi trening s rukometašima, a i sam mnogo naučim. Nije isključeno da u narednom periodu i to probam, možda pred kraj trenerske karijere“, otkriva Adžić.
,,Pravilo je da trenerima sa vrhunskim rezultatima u ženskom rukometu prelazak u muški bude ,,lakši“, a prelazak iz muškog u ženski za vrhunskog trenera je mnogo zahtjevniji. Imamo nekoliko primjera gdje su treneri pravili vrhunske rezultate u ženskom, pa to ponovili u muškom. Vjerujem da je to tako, mada ne mogu da sudim jer nijesam radio u vrhunskom muškom rukometu, ali sigurno jeste kompleksnije i izazovnije raditi sa ženama“, zaključio je Dragan Adžić, trenerski velikan crnogorskog i svjetskog rukometa.
violeta
Veliko postovanje za gospodina Adzica! Hvala mu na svemu sto je uradio za nas zenski rukomet. Hvala mu i kao covjeku i kao profesionalcu!!!!!