Velikani crnogorskog sporta – Veselin Vujović: Cetinjski karakter me gurao da izdržim kad je najteže, ne pokušavam da se udvaram ljudima

Antena M i Meridianbet vam donose serijal tekstova ,,Velikani crnogorskog sporta“ - intervjui sa ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u crnogorskom sportu, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni, doprinijele da se ime Crne Gore izgovara na najvećim svjetskim sportskim borilištima.

Današnji sagovornik je Veselin Vujović, najveće rukometno ime koje je iznjedrila Crna Gora. Jugoslovenska, evropska i svjetska legenda, harizmatična ličnost nemirnog temperamenta čije izjave nikada nijesu šablonske.

,,Rođenje u Crnoj Gori, prije svega na Cetinju, donijelo mi je poseban karakter koji me kroz život gurao da izdržim kad je bilo najteže, da se ne predajem ni protiv mnogo jačih protivnika i da stalno za sebe smatram da sam najbolji. Od rođenja, od igre sa drugovima, nikad nijesam vidio da neko tamo hoće da bude drugi, peti ili sedmi – i u takvoj konkurenciji trudiš se da uvijek budeš najjači, najbolji, i nije to lako. Kasnije kroz život i sport, taj mentalitet i karakter koji sam dobio rođenjem i boravkom na Cetinju mi je mnogo pomogao da postanem ono što jesam, ali mi je i odmogao u nekim stvarima jer ponekad taj karakter zna da bude nezgodan, netrepeljiv, neposlušan i ponekad zna da košta“, objašnjava Vujović.

Nemoguće je, priča za Antenu M,  postići da te svi vole.

,,Narod je danas takav, mi smo čudni. Jer ako te voli 10 ljudi, odmah ima njih 50 koji te mrze zato što te ovih 10 vole – a nemaju realno objašnjenje zašto te ne vole i ne podnose. Ja sam godinama, a već sam u ozbiljnim, navikao na te stvari i ne pokušavam da se udvaram ljudima, znajući da se svima ne može ugoditi. Što god napraviš u životu, oni koji su te voljeli i dalje će te voljeti, one koji te ne vole nema šanse da možeš okrenuti ka sebi. Prema tome, živi i pusti druge da žive“, navodi Vujović koji godinama ,,ratuje“ sa sudijama, ljudima koji vode evropski i svjetski rukomet...

Miško Popović je stvarao vrhunske igrače

Vuja je kao igrač bio svjetski i olimpijski šampion s Jugoslavijom, ima i bronzu s OI i Evropskog prvenstva, kao i planetarno srebro. Okitio se i mediteranskim zlatom.

Sa šabačkom Metaloplastikom bio je dvostruki osvajač evropskog Kupa šampiona, sedmostruki prvak SFRJ, ima četiri Kupa iz one velike države. I sa Barselonom je stigao na krov Starog kontinenta, osvajao španska prvenstva i kupove, sa Granoljersom je došao do trofeja EHF kupa.

Bio je sportista godine SFRJ 1986, dva puta najbolji rukometaš države, a 1988. postao prvi dobitnik priznanja za najboljeg igrača planete u izboru Svjetske rukometne federacije (IHF).

Najbolji je i strijelac u istoriji jugoslovenskog rukometa.

Kao trener odveo je Sloveniju do trećeg mjesta na SP 2017, sa Siudad Realom po dva puta osvajao španski Kup i EHF Kup pobjednika kupova, s Jugoslavijom igrao polufinale OI, ima i zlatne medalje iz prvenstava Sjeverne Makedonije, Hrvatske, Katara.

Veselin Vujović je rođeni borac i pobjednik, a rukomet mu zapravo nije bio prva sportska ljubav.

,,Na Cetinju je bilo normalno i logično da se oprobaš u svim sportovima. Krenuo sam na karate, i sad ako kažem da sam bio talentovan neko će reći ,,ajde ne lupaj“, ali stvarno sam polagao za neke pojaseve kod čuvene braće Jorgi i kod trenera Dapčevića. Karate je odličan dopunski sport, niko te ne uči da izađeš na ulicu i da se tučeš, više je to treniranje tijela i uma, stvar koncentracije, poslušnosti, discipline, koordinacije. Predložio bih svim roditeljima da im djeca krenu u tom smislu da se bave sportom, bez namjere da ostvare top rezultat. Ta čvrstina, mentalitet i disciplina sigurno pomažu u sportovima za koje se kasnije odluče“, govori Vujović.

,,Poslije sam pokušao sa košarkom, ali su u klubu smatrali da nijesam dovoljno talentovan. Igrom slučaja, jer je u staroj Jugoslaviji sport bio sasvim drugačije osmišljen i postojale su SOFK-e (Savez organizacija za fizičku kulturu, prim. aut), nekoliko osnovnih škola na Cetinju je svake godine imalo turnire, a sve je naravno gurao Miško Popović koji je i otac i majka, i sve za crnogorski rukomet. Slučajno sam otišao da igram za OŠ ,,Njegoš“ i kad se to završilo Miško mi je prišao i pitao me da li bih trenirao rukomet, a igrači koje sam gledao bili su miljenici grada - od Marka Ivanovića, Ratka Markovića, Banja Prorokovića... S oduševljenjem sam prihvatio i evo, sad me zovete dok sam u Teheranu“, konstatuje Vujović kako ga je rukometni put doveo do Irana čiji je aktuelni selektor.

Odgovaramo konstatacijom da je rukomet očito bio savršen izbor.

,,Mislim da nijesam pogriješio iako sam veoma često uporedo igrao i košarku za Lovćen i bio talentovan, ali nešto sam morao da prekinem jer je bilo nemoguće igrati oba sporta. U Crnoj Gori sam veoma često igrao, na primjer, protiv Partizana iz Tivta, pa su Bošković, Čečur i ostali igrali uveče košarku, a sjutradan smo bili rivali u rukometu. Da li oni, Novljani, Beranci ili neki drugi, u svakom slučaju bilo je mnogo ljudi koji su igrali oba sporta u isto vrijeme“, prisjeća se Vujović.

Razočarano ističe da je danas malo rukometnih i sportskih entuzijasta kakav je bio čuveni Miodrag Miško Popović, koji je preminuo u novembru 2022. godine.

,,Često dođem u rukometne škole koje vode mlađi treneri i onda tamo vidiš i male i velike, i debele i mršave, i s naočarima i bez njih... Jer je mjesečna članarina ,,toliko i toliko“ i više idu na kvantitet nego na kvalitet. Kod Miška je bila stroga selekcija, drugačije se posmatrao rukomet i veoma mali broj rukometaša koji su bili kod njega nijesu ostvarili zapažene rezultate. Ispod njegovog čekića izlazili su vrhunski igrači. Danas je drugačije, od prvog dana roditelji smatraju da im dijete mora biti reprezentativac“, govori Vujović i navodi primjer.

,,U nekoj anketi u Beogradu, na pitanje da li bi pristali da im djeca imaju karijere kao teniseri Troicki i Tipsarević, koji je bio među osam na svijetu, 85 odsto roditelja je reklo da ne bi. Svi bi da im djeca budu kao Đoković, a on je jedinstven. Roditelji ne razmišljaju da djecu prvo treba da obrazuju i sklone s ulice, da naprave od njih zdrave ljude, nego od starta vrše pritisak i ne dozvoljavaju im da se igraju kad idu na treninge, da zavole taj sport i društvo. I onda to dijete pod presingom roditelja ili trenera brzo odustane. Šteta je što nema drugačije strategije u današnjem sportu“, priča Vujović.

Metaloplastika je neprevaziđena

Strategije nedostaje, ali makar ima lijepih sjećanja. Vujović je pomenuo društvo, a njegova Metaloplastika je 80-ih godina prošlog vijeka bila prava pobjednička družina, skup vrhunskih igrača različitih karaktera, među njima i crnogorskog koji su donijeli Vujović i Pero Milošević.

,,Reći ću podatak koji malo ko zna. Na prve pripreme sa Metaloplastikom otišao sam sa Rankom Banom Popovićem, našim poznatim trenerom. Bili smo zajedno u Šapcu, a on je bio natprosječno talentovan, inteligentan, što god hoćete. Ali kad sam otišao na pripreme juniorske reprezentacije ostao je sam, bilo mu je dosta teško i odustao je, vratio se na Cetinje. Siguran sam – da je ostao – da bi napravio vrhunske rezultate kakva je ta generacija Metaloplastike napravila“, kaže Vujović, prvi strijelac ekipe koju su činili Bašić, Isaković, Vuković, Portner, Cvetković...

,,Godinu poslije mene došao je Pero Milošević i donijeli smo karakter i borbenost koju posjeduju Cetinjani i Crnogorci. Šapčani su na primjer uvijek spremni za šalu, zovu ih ,,čivijaši“ jer su knezu Milošu iz točka od kola izvuikli klin koji se zove čivija i pao je u šabačko blato. Pa je došao Mirko Bašić koji je bio gospodin i donio mirnoću... Napravili smo nevjerovatan spoj koji do danas, makar na našim prostorima, nije prevaziđen i teško da će se prevazići“, ističe Vujović.

Tuča ,,skrojila“ trenersku karijeru

Možda bi Veselin Vujović kao trener dosegao igračke visine da nije učestvovao u opštem metežu tokom finalne utakmice Kupa kupova 2002. između Flensburga i njegov Siudad Reala.

,,Ta utakmica je sve okrenula. U tom trenutku bio sam najbolji i najperspektivniji trener Evrope, a poslije toga put u najjaču ligu na svijetu, njemačku Bundesligu, bio mi je zatvoren, u španskim klubovima morao sam da pauziram dvije godine i niko nije htio da preuzme odgovornost i dovede trenera takvog temperamenta. Kasnije sam napravio nekoliko grešaka, odbio PIK Seged koji je bio vrhunski tim, pa prije nekoliko godina Vislu iz Ploka. Sve su to greške koje sam pravio kao trener, ali bože moj, ko zna zašto je to dobro. Imam zdravu familiju, dobar brak, kvalitetno starim, a i ne može sve u životu biti potaman. Ponekad nije loše kad nešto ne ide kako treba. Ne bi valjalo da je sve idealno“, kaže Vujović i prepričava lekciju iz djetinjstva.

,,Majka mi je govorila: sine, dabogda ti meni cijelog života išao uzbrdo, da nikad ne stigneš na vrh. Pitao sam je zašto, a ona mi je odgovorila: kad stigneš gore možeš onda samo nizbrdo. Ima istine u tome“.

Vuja igrač sa Vujom trenerom – bila bi to teška borba

Kako bi se Vujović trener slagao s Vujovićem igračem, ili obrnuto?

,,Bila bi to teška borba. Ponekad na to pitanje nemam adekvatan odgovor. Apsolutno da bih volio da imam Vujovića na terenu, mislim da bih postizao mnogo bolje trenerske rezultate, ali veoma često se ne bih slagao s njegovim karakterom. Kontradiktorno je da sam kao igrač bio divalj, eksplozivan, temperamentan, a da kao trener ipak tražim da igrač ima disciplinu, tačnost, preciznost. Valjda sam shvatio svoje igračke propuste i greške, pa ih sada pokušavam kao trener kontrolisati kod mojih igrača“.

Vuja je trenersku karijeru gradio na Balkanu, u Španiji i u Aziji. Ima bogato iskustvo rada s igračima različitih škola i mentaliteta.

,,Nema tu pravila i šeme po kojoj treniraš. Uvijek je malo drugačije, svi su drugačiji čak i na Balkanu – nije isto trenirati Makedonce ili Slovence, Crnogorce ili Hrvate... Morate naći modus i formulu da sve funkcioniše, a posebno za igrače iz Azije. Bio sam u Kataru, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, sada sam u Iranu... Drugačiji je mentalitet, vaspitanje, religija, treba se u svemu tome snaći. Ali za sve ove godine, a počeo sam sa 34 da budem trener, a sad imam 62, nikad nijesam problema s angažmanom, nikad nijesam imao pauzu, uvijek sam imao ponude i klubove. Da izdržim još nekoliko godina, pa u zasluženu penziju“.

Najavljivali ste to i ranije, ali još ste aktivni?

,,Neminovno će i to doći, ali vidim da ima trenera koji rade i sa 70 i više godina. Ponekad zna da mi dosadi, da mi budu opterećenje putovanja i odvojenost od familije. Ako sam propustio odrastanje moje djece, ne moram odrastanje unučadi. Tako razmišljam. A onda budem kod kuće i dođe period od 18 do 20 sati kad obično imam trening, i onda sam nervozan, ljut, svako mi smeta, pa mi supruga kaže: dobro je, uzmi nekog, smiri sebe i nas, inače ćemo se poklati po kući. Onda nastavim da radim, i tako“, kroz osmijeh će Vujović.

Pa dodaje ozbiljnim tonom.

,,Imam ozbiljnu ponudu iz Evrope i može se desiti da me u skorije vrijeme vidite u Ligi šampiona“, zaključio je Vujović, uz opasku da mu je drago što ga zovu legendom crnogorskog sporta, ali da se veoma često tako ne osjeća, ne zbog javnosti, već zato što kod ,,zvaničnika koji su bili u crnogorskom sportu nema baš neki tretman“.