Piše: Julia Petrovskaja Rezultate crnogorskih parlamentarnih izbora 16. oktobra neki posmatrači su protumačili kao nedvosmisleni poraz Rusije koja je uložila dosta napora da spriječe pristupanje Crne Gore NATO-u.
Međutim, gubitak Rusije, odnosno crnogorske opozicije koju je zvanična Moskva otvoreno podržala, ne znači glatku evroatlantsku integraciju Podgorice i jačanje stabilnosti na ovom prostoru, s obzirom na netransparentnost ruske politike i čudna događanja zadnjih dana.
S jedne strane, odluka Mila Đukanovića da se povuče sa funkcije premijera mogla bi olakšati formiranje ubedljive većine za podršku novoj vladi i ratifikaciju pristupanja NATO-u. S druge strane, situacija na političkoj sceni Crne Gore ostaje komplikovana zbog neprihvatanja rezultata izbora od opozicije sve dok se ne rasvijetli, kako je to prezentirano javnosti, pokušaja "terorističkog" napada na institucije sistema u danu izbora.
Javnost još čeka odgovore na brojna pitanja u vezi tog "puča". Ali, pokušaj nekih grupa "sa elementom inostranosti" da naprave, prema riječima crnogorskih zvaničnika, "krvoproliće kakvo nije zapamćeno u istoriji Crne Gore", ukazuje na to da bezbjednosna slika nije toliko jednostavna, mada javni red nije bio narušen.
Kako god, Crna Gora je ušla u dug period tenzija sa Rusijom, koja želi ojačati svoj položaj na Balkanu u uslovima krize u međunarodnim odnosima. Iako Balkan nije na vrhu prioriteta Kremlja ni u ekonomskom, ni u političkom smislu, njegov značaj je očigledno porastao zadnjih godina, poslije aneksije Krima 2014. godine i početka sukoba Moskve sa Evropskom unijom i Sjedinjenim Američkim Državama.
Vladajuća elita u ulozi 'krijumčara' i 'izdajnika'
Možda će Moskva, nakon više godina, prepoznati Crnu Goru kao most između Rusije i Evrope, Istoka i Zapada i čak zahvaliti njenom državnom vrhu za "učvršćivanje temelja evropskog jedinstva" (slično nedavnom komplimentu predsjednika Vladimira Putina članici NATO-a i Evropske unije Sloveniji). Ali, za sada, u ruskoj državnoj propagandi za vladajuću elitu Crne Gore je samo rezervisana uloga "krijumčara", "izdajnika" i "patentiranih nitkova", koji dokazuju Zapadu svoju poslušnost.
Rezultat izbora 16. oktobra za Rusiju izgleda, prije svega, kao "duboki rascjep" crnogoskog društva. Iz ocjena ruskih zvaničnika i provladinih medija proizlazi da Moskva neće odustati od svojih antinatovskih napora i podrške snagama koje se zalažu za provođenje referenduma o NATO-u.
Iako Moskva u ovom trenutku ne može spriječiti pristupanje Crne Gore NATO-u, ona je u stanju zakomplikovati taj proces i snažno upozoriti preostale zemlje Balkana protiv učlanjenja. Pogotovo ako su tačne informacije crnogorskih zvaničnih izvora da Rusija provodi novu diskretnu strategiju na Balkanu i spremna je potrošiti milione eura kako bi ojačala položaj prijateljskih političkih stranaka, medija i antinatovskih snaga.
Od prijateljstva sa svim zemljama do sukoba
Đukanović je uspostavio kontakt sa Kremljom prije nego što je Crna Gora stekla nezavisnost 2006. godine. Putin je prvi put primio crnogorskog lidera tokom njegove privatne posjete Moskvi u septembru 2004. godine. Tada je počeo period pozitivnih odnosa, iako su glavni spoljnopolitički prioriteti Đukanovića bili već poznati. Moskva je bila zadovoljna povoljnim uslovima poslovanja za ruski biznis u Crnoj Gori, a ljudi iz okruženja Đukanovića dobili su čak prestižna odlikovanja.
To je bio vrijeme kada je Putin, prema njegovim riječima, gradio "partnerski odnosi sa svim zemljama i svim udruženjima, uključujući i NATO". Kremlj tada nije doživljavao NATO kao neprijateljsku organizaciju, a samu Rusiju ruski državnici predstavljali su u svijetu isključivo kao evropsku zemlju.
Pod uticajem spoljnih i unutrašnjih okolnosti, prioriteti i ideologija Kremlja vremenom su se potpuno promijenili. Iz simpatizera Evropske unije i globalnih koalicija, Putin se pretvorio u borca protiv zapadnog uticaja i promotera konzervativnih vrijednosti. Mjesto Evrope u glavama moskovskih stratega je zauzela "Euroazija", sa očiglednim antizapadnim naznakama.
Do prve krize u odnosima sa Zapadom došlo je 2008. godine, zbog otvaranja euroatlantske perspektive za Ukrajinu i Gruziju, koje su zatražile pristupanje NATO-u. Kratkom vojnom operacijom protiv Gruzije (2008), Rusija je jasno signalizirala da je spremna koristiti ne samo diplomatske i političke poluge kada je riječ o njenom protivljenju proširenju NATO-a.
Istovremeno, Rusija je počela modernizaciju svoje vojske i jačanje vojnog potencijala (zadnjih godina, prema ocjenama stručnjaka, Rusija izdvaja za odbranu i bezbjednost 20 do 30 posto državnog budžeta, odnosno četiri do šest posto bruto domaćeg proizvoda).
Podrška sankcijama i 'rušenje' Đukanovića
Interesantno je, međutim, da 2009. godine, kada su se NATO savezu pridružile Albanija i Hrvatska, a Crna Gora dobila akcioni plan za članstvo, Moskva nije oštro reagovala na euroatlantsku integraciju na Balkanu. Čak i 2011. godine ruske vlasti su zvanično okarakterisale politiku Podgorice kao "izbalansiranu".
Odnosi sa crnogorskom elitom su se pogoršali tek u 2013. godini, kada je crnogorska Vlada odustala od saradnje sa biznismenom Olegom Deripaskom, ključnim investitorom Kombinata aluminijuma Podgorica. To je bila najvažnija ruska investicija u Crnoj Gori u ekonomskom i političkom smislu.
Podrška antiruskim sankcijama Evropske unije poslije pripajanja Krima 2014. godine stavila je tačku na prijateljstvo sa Crnom Gorom. U novonastalim uslovima, Rusija je odgovorila Đukanoviću finansiranjem opozicije i pokušajem rušenja njegovog režima.
Vlasti Crne Gore uvjerene su da je aktuelni konflikt sa Rusijom prolazan, jer je on samo posljedica "strateškog nadgornjavanja velikih sila". U Podgorici smatraju da će Rusija odustati od pritiska kada se Crna Gora konačno integrira u NATO u 2017. godine, a odnosi Moskve sa Vašingtonom (a samim tim i sa NATO-om) će se kad-tad popraviti, što bi dovelo, između ostalog, i do smanjenja tenzija na Balkanu.
Međutim, u samoj Rusiji nema pozitivnih prognoza u kontekstu odnosa sa SAD-om, pogotovo u doglednoj budućnosti. Malo je vjerovatno da će doći do zaokreta nakon izbora u Americi i do nekih ozbiljnih pomaka po pitanju Sirije ili Ukrajine, što bi smanjilo opštu napetost u međunarodnim odnosima.
Moskva je sasvim ubijeđena da je američka politika (ex-Jugoslavija, Afganistan, Irak, Libija...) prouzrokovala bezbjednosnu krizu u svijetu i da Vašington snosi punu odgovornost za to. S druge strane, u Nacionalnoj strategiji SAD-a Rusija se vodi kao jedna od glavnih prijetnji po američku bezbjednost. U takvom viđenju stvari teško je govoriti o smanjenju tenzija.
Konflikt kao instrument političkog opstanka
Treba naglasiti i to da za Putinov režim sukob za Zapadom i jačanje globalnog uticaja je jedan od najvažnijih instrumenata njegovog političkog opstanka. Za sada ne treba računati na njegovu spoljnopolitičku blagost, bez obzira na duboku ekonomsku krizu u Rusiji.
U tom kontekstu nema garancija da će posljedice odmjeravanja snaga velikih sila ostati ograničene za Balkan. Kremlj nastoji nanijeti štetu EU i NATO- integracijama. Tako da se njegova podrška antizapadnim snagama u regiji narednih godina neće smanjiti.
Rusija, prema njenom zvaničnom stavu, doživljava proširenje NATO-a na Balkanu kao "provokaciju" i "uvod u destabilizaciju".
Ostaje da se vidi hoće li se Rusija koncentrisati na političke i diplomatske poluge, ili postoje i još neke opcije.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR