Jergović o Njegošu: Naš najveći pjesnik kog nisu čitali oni koji su se na njega pozivali

Piše Miljenko Jergović

"Na današnji dan umro je najveći pjesnik naših jezika, vladika crnogorski Petar Petrović Njegoš.

Naši suvremenici s njegovom su veličinom imali mnogih problema: jedni, koji su ga koristili da opravdaju svoja ratna zlodjela, i drugi, koji su u njemu vidjeli krivca i inspiratora stradanja svojih suplemenika. Ni jedni ni drugi nisu Njegoša čitali, niti su ikad razumjeli što je to književnost i čemu ona služi", napisao je na svom Fejsbuk profilu književnik Miljenko Jergović i objavio svoj stari tekst o najvećem našem pjesniku.

U lipnju smo završili osmi razred, upisali se, kako tko, u srednju školu, i otišli na more. Bilo je to 1980, jedne od onih godina kada su još uvijek svi išli na more. Kada smo se vratili, na pretposljednjim stranicama Oslobođenja stigla nas je vijest da je iznenada umro naš nastavnik srpskohrvatskog jezika Abdulah Šahmanović. U Zaostrogu, dok je plivao prema pučini, ubilo ga je srce. Poslije će se godinama po Mejtašu i po mejtaškim mahalama krivo pričati da se Šahman utopio. Ispravljao sam ljude, kad god bih to čuo, čak sam, dvadesetak godina kasnije, u jednome nestalom sarajevskom tjedniku u kojem sam objavljivao kolumnu pod naslovom Historijska čitanka, napisao da je Abdulah Šahmanović, nastavnik srpskohrvatskoga, u Osnovnoj školi Silvije Strahimir Kranjčević, umro od infarkta, u moru, dok je plivao. Za čovjeka, nije sramota utopiti se, ali za njega bi bila sramota. Šahmana je imala zadesiti neka tvrđa, muškija smrt. I morala je doći iznenada, kako je i došla.

U petome razredu materinji jezik predavala nam je nastavnica Ljiljana Lazić. Krupna, plavokosa žena, koju su svi zvali Lazićka. Bila je blaga i nezainteresirana, insistirala je na gramatici i pravopisu, to joj je bilo jednostavnije od lektire, a i mejtaška balavurdija uvijek je lakše shvaćala sve što je egzaktno, podređeno nekim jasnim propisima, i što se može nabubati napamet. Kao i dobar dio razreda, imao sam kod Lazićke peticu, ali jedva da je se uopće sjećam, nastavnice i njezinih satova.

Ali ono što je uslijedilo, dobro ću zapamtiti.

Kada smo prvoga ponedjeljka u rujnu od razrednika Hrvoja čuli da će nam srpskohrvatski predavati Šahman, bili smo očajni.

– Ali zašto? – netko je pitao.

Kao da smo bili zbog nečega kažnjeni, pa je određeno da nam predaje najstrašniji nastavnik u školi, čija je teška i mračna narav obilježila i nekoliko naraštaja prije nas. Odrasli s Mejtaša, koji su već posvršavali fakultete, poženili se i dobili djecu, govorili su o Šahmanu kao o nečemu najstrašnijem što im se dogodilo tokom cijeloga školovanja. Nakon što Šahmana prođeš, možeš računati i da si doktorirao.

Krv mi se ledila u žilama dok sam ih slušao. Od malih nogu nisam bio naročito hrabar i spreman da se suočim s ozbiljnim životnim preprekama, ali Šahman je bio više od toga.

Na tom satu razredne nastave, na kojem nam je naš dobri razrednik pokušavao što obzirnije saopćiti strašnu vijest, nekoliko djevojčica se rasplakalo. On je slijegao ramenima, širio ruke, i uzaludno tražio način da nas utješi i obodri.

Odmah treba reći: sve što se o Šahmanu govorilo, bilo je apsolutno tačno. Ali bilo je i nečega što se nije govorilo, a bilo je mnogo važnije, barem za nekoga tko je čitao i one knjige koje nisu za lektiru, i tko će nastaviti da čita cijeloga života, ne nalazeći ni jedan bolji i pametniji način na koji bi mogao provoditi vrijeme, a na kraju, ni jedan pametniji način na koji bi mogao živjeti, nego čitajući.

I Šahman je imao kraću nogu.

Ali dok je nastavnik muzičkog Ismet Pilav veselo pocupkivao, i ta mu je kraća noga bila kao nešto što se obavezno dobiva kada se studira muzika, kao što doktor dobije stetoskop, da sa njom pleše niz hodnik, umjesto da dosadno hoda, kao drugi nastavnici, Šahmanova noga bila je noga nekoga hromog antičkog boga. Dok je hodao, kao da se pod njim zemlja tresla, kao da je zemlju opominjao i kažnjavao, udarajući je tom svojom kraćom nogom.

Već na prvi pogled, izgledao je strašno: muškarac srednjega rasta, u kasnim tridesetim ili ranim četrdesetim, u kuti koja je vazda bila umrljana kredom, snažne, dobro nasađene glave i velikih, crnih prodornih očiju. Lice mu je bilo grubo isklasano, kao muška lica Meštrovićevih skulptura, što je, kao i sve drugo, djelovalo prijeteće. Tada bih, da me je pitalo, rekao da je Šahman ružan kao sam vrag, ali s vremenom štošta se u čovjeku izmijeni, odraste i sazre, pa tako i pojam o ljepoti ljudskoga lica, tako da bih danas rekao da je imao jednu od najljepših muških fizionomija koje sam vidio. Njegova ljepota bila je, kao i ljepota Meštrovićevih kamenih muževa, u izražajnosti, upečatljivosti, gruboj pravilnosti i simetriji svih dijelova lica. A oči, kao dva bunara u kojima ćeš se utopiti.

Nastavnik Abudlah Šahmanović predavat će nam pune tri godine, i izvest će nas u život. S njime ćemo završiti obavezno školovanje, ali i veći dio obaveznih stvari u životu. Dalje je sve bilo naš izbor. Osim što se još moralu u vojsku, ali to je vrijeme još bilo daleko.

Njega gramatika i pravopis jedva da su i zanimali. Ispredavao bi nabrzinu velika i mala slova, prostoproširene, složene i zavisne rečenice, i ne bi nas oko toga previše gnjavio, niti su gramatičke greške pretjerano utjecale na ocjenu pismenog rada. To je odlikaše naročito frustriralo: nijedne jednine greške u slobodnom sastavu, a ocjena: 2+ .

U tjednome rasporedu, na srpskohrvatski je otpadalo čak šest sati. Uz matematiku, najviše. I svih tih šest sati Šahman je trošio na pradavanja o Ivanu Cankaru, Branku Ćopiću, Anđelku Vuletiću (“Klesar Tadija Tegoba”), Ivi Andriću (“Aska i vuk”), Miroslavu Krleži (“Djetinjstvo u Agramu”)… Ako nije predavao, onda nas je usmeno ispitivao, ili smo pisali kontrolni rad. A svaki kontrolni rad u te četiri godine bio je, naravno, analiza književnoga djela. Za razliku od svih drugih nastavnika tog vremena, Šahman nije branio da učenik pišući zaviri u čitanku ili u knjigu. U Americi je, kažu, to oduvijek normalno. U našoj školi bilo je normalno samo kod Šahmana.

“Jest, možeš da gledaš u knjigu, jer ti kod Šahmana ionako ne mogu pomoći ni knjiga, ni čitanka, ni Alah Pejgamber…” – govorilo bi se učenicima drugih razreda, koje nije zadesila ta nesreća da im predaje Šahman. U tim je riječima bilo manje žaljenja, a više nekoga čudnog ponosa zbog vlastitih muka i iskušenja. Valjda su tako ponosni vojnici Legije stranaca, kad dođu u zavičaj, na godišnji odmor.

I stvarno, bilo je uzalud gledati u knjigu, okolo se raspitivati, prepisivati, jer bi Šahman prepoznao svaku prijevaru, i za svaku bi smanjio ocjenu za jedan poen. Na kraju, većina razreda bi imala ocjene ispod nule.

On, zapravo, nije tražio ništa drugo, osim razumijevanje književnoga djela i sposobnost učenika da to što je razumio pretoči u jasne rečenice, bez naučenih fraza, napisane probranim jezikom. Baš ništa drugo, ali već to je bilo – nemilosrdno.

Za početak, naš mejtaški i sarajevski problem s jezikom! Jednom je, vrlo ljut, posve nepedagoški uzviknuo da svako seljače u okolini njegova rodnog Plava bolje poznaje i govori srpskohrvatski jezik nego cijeli naš razred. Odlikašice su uzdrhtale od užasa, razredni propaliteti i jalijaši su, iako inače posve nezainteresirani, to shvatili kao tešku uvredu, jer, eto, nastavnik im je rekao da ne znaju govoriti, što, valjda, znači da su gluplji od seljaka, a meni će trebati godine, pa i desetine godina, da shvatim kako je Šahman, zapravo, bio u pravu. Pročitat ću i cijeloga Marka Vešovića, i svu poeziju Radovana Zogovića, i romane Zuvdije Hodžića, a ovih dana sam se ponovo sjetio Šahmana, čitajući roman Karnera, pjesnika Milorada Popovića, i uvijek bih mislio o njemu, i o tome da svaki čoban oko Plava bolje zna srpskohrvatski od našega razreda, od škole Silvije Strahimir Kranjčević, a, bit će, i od cijeloga Sarajeva.

Ali nismo mi, jadni, bili krivi što smo jezik učili preko televizije i od blagajnica u samoposluzi… Šahman nas je, naime, tretirao kao teške krivce, zlikovce skoro, jer poganimo svojim neznanjem nešto tako sveto i lijepo kao što je ovaj jezik. “Čovjek je stvorio sve. Čovjek je i sebe od majmuna stvorio. I raketu što ide na mjesec, čovjek je stvorio. Ali nikada nije stvorio, i neće, nešto veće i ljepše od jezika.” Tako je on, po mom sjećanju, govorio, s inkantacijama i čestim ponavljanjima istih riječi, uvijek u ritmu, kao da riječi slaže u deseterce, tako da bi nekako ušle u naše tvrde i gluhe glave.

Na moju nesreću, Šahman je imao vrlo lijep rukopis. (I rukopisa mu se nakon tolikih godina sjećam – bio je skoro djevojački.) I dok je, valjda, smatrao da će gramatika i pravopis ući učeniku u glavu, da to ne treba silom utjerivati, na učeničke je švrakopise bio vrlo osjetljiv. Bio bi lično uvrijeđen tom ružnoćom i rugobom. Bez ikakva snebivanja, i zbog rukopisa je smanjivao ocjenu za jedan do dva poena.

Ja sam imao najružniji rukopis u razredu. Najružniji u Jugoslaviji. Imam ga i danas. U prvome razredu, još u Drveniku, dolazio je iz Makarske školski psiholog, da me pregleda i presluša zbog mog neshvatljivo ružnog rukopisa.

Bio je to tako ružan rukopis da je nastavniku bilo nemoguće dovoljno smanjiti ocjenu iz svakoga pismenog rada, na račun rukopisa, pa je primijenio novu metodu: iz sadržaja petica, iz rukopisa jedinica. Bio sam jedini kojem je otpočetka, u šestome razredu, davao petice. Poslije su se priključile još dvije djevojčice, ali jedva jedvice. I ne uvijek. Naravno, obje ocjene unosio je u dnevnik, peticu i jedinicu. Jednom ili dvaput se, međutim, dogodilo da mi da čistu jedinicu, uz pismeno obrazloženje u dnu rada kako je rukopis toliko ružan da ga nije mogao pročitati. Sjećam se, povrijedilo me je što sam dobio jedinicu iz pismenog o priči Zije Dizdarevića Majka. Ima li još koga da pamti taj kraj i svu njegovu ljepotu, u ona vremena jugoslavenskoga socijalizma: “Sjećam se: polazio sam ‘na škole’. Mati je grcala ispraćajući me:

– Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idi sredinom đade, satraće te štagod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, vego hajde ‘nako, ‘nako…”

Dalje nije znala. Ili nije mogla?…”

Dan dani sav se naježim od te priče, ili od njezinog protoka kroz moj život – unatraške, kao što me je svog obuzimala i tad, a Šahman moj rad nije ni pročitao, nego mi je samo zveknuo jedinicu – zbog rukopisa. Ili ga je, možda, ipak pročitao? Ne znam, a volio bih znati.

Na polugodištu mi je zaključio dvojku.

Teško je i zamisliti moj užas. Ali i potmulo slavodobitno uživanje onih razrednih drugarica i drugova, koji su prethodnih mjeseci patili zbog mojih petica. Eto, konačno sam bio sveden na svoju stvarnu razinu, bio sam jedan od njih, jer su i svi oni, većinom, imali zaključene dvojke, uz more jedinica i, možda, tri ili četiri trojke. Ono njihovo podmuklo smijuljenje tada me je strašno vrijeđalo, ali mi je poslije pomoglo u životu. Ustvari, pomogao mi je Šahman, kad mi je na polugodištu zaključio tu dvojku. Puno godina kasnije, kada se na mene ostrvila zagrebačka bagra, na čelu s Andrijom Hebrangom, Velimirom Viskovićem i nekom sitnom i bijednom hrvatskom piščadi, pa kad im je bratski, vezujući svoje pogane barjake u jedan čvor, ruku dao i poneki sarajevski jadnik, doživio sam od nekih bivših drugova i prijatelja, književnih ispisnika, istu vrstu podmukloga smijuljenja. Da nije bilo one dvojke, možda i ne bih znao o čemu se tu radi. Ovako znam. Naša književna, a ponekad i ljudska veličina najpouzdanije se mjeri tom podmuklošću. Kada se pogan nada u hajku, a drugovi i drugarice okolo se izmiču, čovjek bolje nego ikad može da shvati kako samo književni tekst ima smisla, ali i kakvu mržnju može izazvati književni tekst koji ima smisla. Bogu hvala na mom ružnom rukopisu…

U drugom polugodišnju nastavilo se isto: petica za sadržaj, jedinica za rukopis. Pred kraj godine bio sam pomiren s dvojkom, ali nisam bio nimalo ljut. Čak bi se moglo reći da sam se opustio na Šahmanovim satovima. Nisam drhtao od straha poput drugih, niti me je plašila njegova povremena vika, a još manje implicitne uvrede na učenički račun. Osim što su me, možda, i zabavljale, rano sam shvatio kako u svemu što Šahman govori zapravo ima istine. Ili: sve što on govori je istina sama. Istina o književnosti i o koječemu drugom.

Za razliku od nekih drugih nastavnika, koji su ocjene zaključivali javno, na nekom od posljednjih satova u polugodištu, Šahman bi zaključne ocjene upisivao u zbornici. Sjećam se tog posljednjeg šestog sata, u četvrtak, pred kraj školske godine, kada su na satu razredne nastave vječno znatiželjne djevojčice navalile na razrednika Hrvoja da nam pročita šta je nastavnik Šahmanović kome zaključio. Ja sam se pokušavao buniti, nije mi trebalo ni to suočenje, kao što ću u životu i inače izbjegavati suočenja s lošim vijestima, ali sam, na žalost, bio usamljen.

Razrednik je krenuo čitati zaključne ocjene, uglavnom očekivane dvojke, trojke, poneku četvrticu. Češći su bili uzdasi očajanja, nego krici veselja (premda je bilo i toga). Bio sam broj sedamnaesti u dnevniku (da, stvarno se toga sjećam, kao što se sjećam, skoro po redu, imena i prezimena baš svih s kojima sam tokom školovanja išao u isti razred…), i nije trebalo dugo da do mene dođe. Iskreno govoreći, nadao sam se, potiho, trojki…

Svojim mirnim, ravničarskim glasom Hrvoje je izgovorio:

– Jergović, pet.

– Ne, ne, pogledajte još jednom! – viknuo sam, sada već siguran da je trojka u pitanju, jer je broj 3, kada se napiše sličan broju 5.

Razrednik je slegnuo ramenima i okrenuo dnevnik prema curama iz prvoga reda. One su potvrdile.

Nisam se toj ocjeni obradovao, kao što bih se obradovao nekoj drugoj. Doživio sam je kao kompliment, najveći do tada, koji će se kasnije moći usporediti s nekim drugim komplimentima. Jesenas, u Wroclawu, dok je ruska pjesnikinja i disidentica Natalija Gorbanjevska govorila o mojim romanima, ja sam samo mislio o Šahmanu. Dogodi se tako često da pomislim na njega: ili kada mi je da povraćam od književnoga života, ili kada mi je sve veliko od književnosti.

Ali prave stvari tek su se trebale dogoditi.

U sedmome razredu Šahman je, i mimo plana i programa, počeo da nam govori o Njegošu. Njime je bio opčinjen, ali to nikada nije bila priča samo o književnosti i o pjesništvu, nego, i više od toga, o etici, pogledu na svijet, doživljaju drugih ljudi. U tome je, kao i u svemu drugom, nastavnik djelovao vrlo isključivo. Bude mi čudno dok slušam o modernoj pedagogiji i obrazovanju – takve teme me samo slučajno mogu potrefiti, jer me zbog nečega iritiraju, pa ih izbjegavam – i dok slušam kako s učenicima treba razgovarati i otvarati im lepezu različitih mogućih mišljenja i stavova. Toga kod Šahmana nije bilo. Njegova pedagogija je, kao i njegov razgovor o Njegošu, bila zasnovana na mukotrpnoj i muškoj potrazi za onom mogućnošću, tezom ili idejom koja je jedina, među svim idejama, etički i književno ispravna. Ne može biti dva ili tri, kod Šahmana je uvijek bilo samo – jedno.

Sjećam se, u osmom razredu, dok je predavao o Gorskome vijencu, pred mejtašku je dječurliju postavio ovakvu zagonetku. Što je Vuk Mićunović mislio kada je ovako vladiki Danilu govorio:

“Junaštvo je car zla svakojega –
a i piće najslađe duševno,
kojijem se pjane pokoljenja.”

Ovi stihovi prethode onom, mnogo poznatijem, jednom od najcitiranijih stihova iz Gorskoga vijenca, preko kojega su toliki nastavnici i profesori u južnih slavena jezikom mlatili, tupeći tako zube i blebećući svašta, sve dok od stiha nisu načinili opće mjesto:

“Blago onom ko dovijek živi,
imao se rašta i roditi!”

Ali Šahmana je zanimalo što učenici misle o onom prethodnom: što bi to moglo značiti, u jednome junačkom spijevu, i u životu, da je junaštvo car zla svakojega?

Prozivao nas je, jednog po jednog, rekao je tko je što imao, nekima smo se potiho smijali, jer nam se činilo da pričaju gluposti, ali je, uglavnom, kao i uvijek na Šahmanovim satovima, vladala grobna tišina. On je samo odsutno klimao glavom, nije komentirao ono što bi čuo – što je, inače, činio – i samo bi insistirao da svatko kaže nešto svoje, a ne da ponavlja nešto što je netko već rekao.

Ne sjećam se je li do mene došao, niti mogu zamisliti što bih sa svojih trinaest godina kazao na tvrdnju kako je junaštvo car zla svakojega.

Ali pamtim dobro i danas ono što je Šahman rekao kao zaključak svoje analize jednoga Njegoševog stiha. Iako nije citat, nego moje sjećanje, stavit ću te riječi u navodnike, nadajući se da je u njima preživjelo nešto od Šahmanovog duha:

“Nisu ovaj svijet ojadile i unesrećile kukavice. Jad i nesreću kukavice održavaju i ne popravljaju. Ali jad i nesreća nastali su iz nečijega krivog junaštva.

Junaštvo može biti krivo, i na to Vuk Mićunović upozorava, jer bez toga ne bi valjalo ono što slijedi, i ne bi se znalo koji to junak dovijeka živi, jer ima i takvih junaka čije se junaštvo pamti po jadu i nesreći koje ostaviše za sobom. Samo iz jednoga junaštva ne nastaje jad i nesreća, nego vječni život u sjećanju svih budućih pokoljenja: iz junaštva kada se zbog slobode i pravde udara na jačega od sebe! Na slabijega, nikad! Ko god je ikad udario na slabijega, izazvao je jad i nesreću. Kao što je jad i nesreću izazvao svaki onaj koji je udarao previše i predugo, i nije osjetio trenutak kada je jači i veći postao manji i slabiji. Da je na vrijeme stao, svijet bi bio sretniji. Tada ne bi važilo ono što veli Vuk Mićunović: ‘Junaštvo je car zla svakojega, a i piće najslađe duševno, kojim se pjane pokoljenja.’ Tada bi se pokoljenja pjanila pravdom i poštenjem!”

Tako je nekako govorio moj nastavnik srpskohrvatskog jezika Abdulah Šahmanović.

Vladika crnogorski Petar Petrović Njegoš, najveći južnoslavenski pjesnik svih doba, za njega je bio obogotvoreni gospodar jezika i stiha, ali i morala, načina na koji čovjek treba provesti svoje vrijeme na zemlji. Kao da je sve njegovo došlo iz Njegoša, a on ga je sebi pripustio bez imalo zazora i straha, onako kako pravi čitatelj pripušta književnoga genija. Do kraja, potpuno i ponizmo, uz spremnost da do kraja brani sve što njegova književnost jest, ali i da jasno pokaže što njegova književnost nije.

Kada je, godinama kasnije, u vojnim manevrima pred buduće ratove, koji su se vodili na književnome polju, uglavnom među diletantima i neznalicama, Njegoš u Sarajevu oglašen kao antimuslimanski pjesnik, negator bratstva i jedinstva, i kasnije, kada je u ratu Gorski vijenac korišten kao pogonsko gorivo mržnje, klanja i progona, i kad su se koljači na Njegoša pozivali, a preživjeli su Njegoša krivili, držao sam se onoga što nam je o njemu govorio Šahman. Čak i kada bih pristao da zatajim ono što sam nalazim u čitanju Njegoševih stihova – a vrijedi to zatajiti da vas kakav ustaški ili balijski ološ nanovo ne proglasi za četnika – ne bih mogao to učiniti, jer bih time zatajio Šahmana, i sve ono što je Šahman u životu bio.

Ne bih to mogao učiniti, upravo zato što je život jednoga djeteta veći i važniji od sve umjetnosti ovoga svijeta – kako to često umiju ustvrditi oni koji bi ponekog nedoličnog pjesnika ukinuli i zabranili, jer je, na ne znam kakav sve način, pridonio nekom ratu. Istina, Šahman nije bio dijete, i više nije živ, ali meni je ostao veći i važniji od svega što bi itko mogao reći protiv Gorskog vijenca. Pritom, znam i da bi sve što bi se iz takve perspektive reklo protiv Gorskog vijenca bilo savršeno krivo, pogrešno, promašeno.

Evo, kako odgovara vladika Danilo Vuku Mićunoviću, uz napomenu pjesnikovu i didaskaliju da govori “među svima kao da je sam”:

“Đe je zrno klicu zametnulo,
onđe neka i plodom počine;
je li instinkt al’ duhovni vođa,
ovde ljudsko zapinje poznanje!
Vuk na ovcu svoje pravo ima,
ka tirjanin na slaba čovjeka;
al’ tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznaniju prava
to je ljudska dužnost najsvetija!”

Da bi se na kraju, nakon dugoga poziva na boj, rat i na krvaviju neviđenu, monolog vladike Danila završio, opet, vrlo poznatim stihovima, koji će završiti kao opće mjesto, po nadgrobnicima i spomenarima naše spaljene, upljuvane i iščezle zajedničke domovine:

“Neka bude borba neprestana!
Neka bude što biti ne može;
nek’ ad proždre, pokosi satana!
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko neko pokoljenje!”

Nastavniku Abdulahu Šahmanoviću se, kao ni meni, njegovome učeniku, kao ni većini njegovih učenika, nije ispunilo ono zbog čega vladika poziva u rat: “Đe je klicu zrno zametnulo, onde neka i plodom počine”. On je počinuo u Sarajevu, od Plava daleko, među svijetom koji je slabo govorio njegovim jezikom, ostavljajući svoj plod uplašenim svojim đacima. Ako ima Boga, i prema njemu će Šahman biti jednako strog, kada su književnost i etika u pitanju. Gramatika i pravopis dođu sami po sebi. Ako ga ima, Bog ima lijep rukopis, kao i svi besmrtni. U našim je ružnim rukopisima, u svakom tom malom, ružnom slovu, zrcalo je jedne smrti.

Abdulah Šahmanović morao je umrijeti iznenada, jer je, sljedeći Njegoša, svaka njegova riječ bivala kao da mu je posljednja. Njemu je smrt stvarno bila bliža od ovratnika na košulji. A imao je lijep rukopis, nije joj se dao.

Stanovao je u Ulici Fadila Jahića Španca. Još dugo je tamo, na istome mjestu, bio parkiran njegov volkswagen buba. Po prozorima auta već je bila popadala prašina, a onda ga je nestalo. Imao je ženu i jednu malenu djevojčicu. I on je bio mlađi nego što sam ja danas.

Nijednu pohvalu ne shvaćam previše ozbiljno, o knjigama koje sam napisao ne možete napisati ili izreći ništa što bi me povrijedilo, a još manje zaljuljalo. Mjera i jednom i drugom, i pohvali i teškome šamaru, meni je Šahman. Mjera visoko postavljena, pa ju je teško dohvatiti.

“Šta je čovjek? Ka slabo živinče!” Kaza vladika Danilo.

Izvor: Nedeljnik.rs