Srbijanski vlak u EU bez voznog reda?

Za Antenu M piše: Peđa Popović

U moru bombastičnih i senzacionalističkih izjava predsjednika Srbije, najava kako očekuje da će ta država do 2025. godine postati punopravna članica EU, nekako je i u samoj Srbiji prošla skoro nezapaženo. Iako naviknuti na Vučićeve populističke i samoreklamerske floskule i raznorazne manipulacije, moguće da ta izjava upravo govori o strategiji sadašnje srbijanske vlasti.

Malo je za vjerovati da Vučić nije svjestan da ako bi neka država, hipotetički, i mogla da za četiri godine otvori pola zahtjevnih poglavlja, ovlada svim onim što ta poglavlja traže, odradi pregovore i podigne EU zastavu, ta država ni slučajno nije ova današnja Srbija. I po, inače diplomatski odmjerenim izjavama Brisela, vidi se da oni nijesu zadovoljni ni napretkom u usvajanju EU standarda, ni unutrašnjom, ni spoljnom, ni regionalnom politikom Srbije i to Beograd odlično zna. Zvanični Beograd odlično zna i da Srbija negativan imidž vuče još od raspada Jugoslavije, da ga vremenom nije popravila, naprotiv, autokratska vladavina, agresivnost, miješanje u unutrašnja pitanja drugih država, beskrupulozna propaganda, i dalje su glavni srpski imidž i Beograd očigledno takvu sliku svjesno njeguje. Zašto i šta onda to uvjerava srbijanskog predsjednika da za Srbiju ne važe pravila koja važe za druge?

Vučić je u više navrata za kompenzaciju priznanja Kosova tražio datum ulaska u EU, da bi čak i nagovještavao da ni to neće biti dovoljno. Kako to Beograd misli da trguje sa Briselom? Jedan adut na koji Vučić računa je formalno priznanje Kosova. Da se za Srbiju radi o formalnom aspektu to je svima jasno, jer Kosovo odavno nije Srbija. Odavno ga je napustila i SPC i glavninu snaga u borbi za Kosovo premjestila u Beograd. Da je Patrijaršija ostala tamo vrlo vjerovatno bi dobili status sličan kakav ima Vatikan u Rimu. Ali bi ostala bez beogradskog komfora koji je očigledno bio važniji.

A želi li zaista Beograd Kosovo nazad u sastav Srbije? Prihvatljivo rješenje za Srbiju je imao Milošević: Kosovo bez Albanaca i krenuo sa vojskom da ga realizuje. Zato je Srbija bombardovana, a ne što NATO bombarduje po azbučnom redu, pa je došla bila na red Srbija. Znao je to i Milošević još onda, jer su ga mnogi iz svijeta dobromajerno savjetovali da to ne čini, jer će NATO intervenisati. Znaju to odlično i ovi koji su danas na vlasti, ali se prave da ne znaju. A da je Kosovo ovog sastava stanovništva vraćeno Srbiji, recimo prije mjesec dana, na ovim izborima bi neka jedinstvena kosovska lista preuzela vlast. No, reklo bi se da je prije Srbija u pat poziciji, nego Kosovo. Ne bude li formalnog priznanja i članstva u UN, Kosovo ima izbor da se počne spajati sa Albanijom, Kosovari mogu dobiti albanske pasoše, granica postepeno nestajati i prije to može biti jedna država, nego što će Srbija uspjeti da se proširi na zapad.

Međutim, po načinu kako vodi politiku ne misli Vučić da pred briselske “viteze” ide samo sa jednim adutom u rukama. Tu su, pored Kosova, još i Crna Gora i Republika Srpska u koje Beograd nije “umočio” prste već, pred očima čitavog svijeta, “zavukao” ruke do lakata. A i Sjeverna Makedonija još nije dovoljno daleko pobjegla. Pa Vučić očigledno svijetu poručuje da mogu u EU i NATO primati koga hoće, ali ključevi stabilnosti regiona se nalaze u Beogradu i bez zadovoljnog Beograda nema ni mira ni napretka. I vjerovatno zato podržava agresivan imidž svojih favorita i u Crnoj Gori, za koje i ne krije da im šalje i finansijsku apanažu. Klin u strukturu Bosne je već duboko zaboden, a što se Crne Gore tiče, koliko god da se Beograd svojski angažovao i novcem i propagandom, izgleda da nije baš tako lako u Podgorici instalirati crnogorskog “Dodika”. Priče i propaganda Srbije o politici dobrosusjedskih odnosa su za lokalnu upotrebu, a ne za Brisel. Ne može Beograd biti i za očuvanje Bosne i za Dodika. To je isto kao da srbijanski predsjednik ode (bez maske) na derbi Zvezde i Partizana, pa navija da i jedni i drugi pobijede.

Dovoljno je zapaziti i spor sa SPC u Crnoj Gori u kojem crkva uz pomoć Srbije pokušava da dođe do rješenja u svoju korist na svaki drugi način osim pravnog puta. Dakle, je li Zakon o slobodi vjeroispovijesti neustavan ili nije, ako jeste zašto jeste, ako nije zašto nije? Zašto se ni jedna članica EU nije javila sa ocjenom da je Crna Gora donijela neki diskriminirajući zakon? Malo je vjerovati da je Briselu stalo do statusa LGBT populacije u zemlji kandidata, a nije do statusa vjerskih zajednica. Zašto je sud u Strazburu odbio tužbu SPC da im država ne dozvoljava da uknjiže na svoje ime tu imovinu, uz obrazloženje da SPC nije podnijela nikakve validne dokaze da ta imovina njoj pripada? Naravno da se i SPC i Srbija prave da se to nikada nije desilo, ali to ne znači i da se nije desilo. Dakle, šta kaže pravna struka, čija je to imovina? Apsurdno je da se njihov glas ne čuje, jer njihov sručni stav treba da je mjeritoran, a ne stav popova i političara.

No, igra li zvanični Beograd ovakvim postupcima na “sve ili ništa” sa međunarodnom zajednicom? Ne bi se reklo da im je to cilj, mada, na kraju, može da im se desi i da dobiju “ništa”. Jer opcija, ako ništa ne istrguju, da se opstrukcijama i propagandom, snažnim miješanjem u unutrašnje stvari drugih država Srbija što snažnije etablira u Crnoj Gori, na Kosovu, pa i Makedoniji koliko se može, sačuva Republiku Srpsku i čeka bolje dane za proširenje svoje teritorije i toliko željeni izlaz na more, a da na sve to EU i NATO zatvore oči, djeluje bajkovito. Nijesu ni Rusiji kada je anektirala Krim, a ne Srbiji. Zašto bi EU kompromitovala samu sebe i prihvatila srbijanske ucjene i manipulacije? Zvanični Beograd ionako već uveliko iritira Brisel.

Oslanjanje na SAD je tek iluzija. Tamo, osim emigracije sa ovih prostora, jedan promil stanovnika ne zna ni šta je Kosovo, a hoće li se i kako Srbija i Kosovo razgraničiti, baš je Amerikance stalo i Tramp odlično zna da to nije atraktivna predizborna tema kojoj treba veliku pažnju poklanjati. Kina, sve i kada bi htjela, samo joj treba da pored sopstvenih muka sa svijetom ide u konfrontaciju zarad Srbije. Za Rusiju se zna, tradicionalno koliko je Moskvi od koristi. Zapad je tolerisao Vučićevu autokratiju i uplitanje u unutrašnje stvari drugih država samo zbog toga što od njega očekuje da prvo rasplete kosovski čvor, pa očigledno poslije da se vidi kud i kako dalje. Zato je on i jurio u izbore da po svaku cijenu dobije dvotrećinsku većinu kako bi mijenjao Ustav, što ga sada košta strahovitog nezadovoljstva sopstvenih građana i kompromitacije zbog istine oko pandemije koja hara, ali i samih izbora.

Takođe, prećutala je Srbija kada je Amfilohije zaprijetio Vučiću litijama, prizna li Kosovo. A litije po Srbiji bi vlast još više destabilizovale, ali možda i ugrozile jedinstvo SPC, crkve koja u ovom obliku ima tradiciju od jedva sto godina, od kojih skoro pola u blaženoj tišini, ali nikakve da funkcioniše na temelju srbijanskih interesa u više suverenih država, koje opet u odnosu na Srbiju imaju drugačiju, čak nekompatibilnu i unutrašnju i spoljnu politiku. Pri tome, ne ispuni li Vučić ono što se po pitanju Kosova očekuje od njega u Briselu i Vašingtonu, ne bi bilo iznenađenje da mu okrenu leđa i jedni i drugi, a takav scenario bi mogao biti poguban za naglašeno ambiciozne i Vučića i Srbiju. Ali Vučićevo autokratsko vođenje politike više iritira građane Srbije nego Brisel, pa kako je krenulo pitanje je hoće li uopšte on i biti taj koji raspliće kosovski i balkanski čvor.