Sramoto naša

Za Antenu M piše: Miodrag Vlahović

Možda bi, u nekim drugim okolnostima, besprizorni zločin - obijesno ubijanje mečke koja je imala nesreću da, zajedno sa mečićima, zaluta u Berane - bila prvenstveno tema za psihologe i sociologe, koji bi nam tumačili što je to u čovjeku što ga nagoni da ubija nedužna stvorenja i što je to u društvu što stvara ljude koji nemaju stida, srama, ljudskosti i obzira da se uzdrže od ubijanja.

U društvu koje je, dozvolićete mi tu sasvim ličnu impresiju, oslobođenu svih zvaničnih titula, funkcija i situacija, bivših i sadašnjih, u posljednjih godinu dana doživjelo sunovrat (ili da, na “šte srce”, budem precizniji: vidljivi dio tog sunovrata), čiji se kraj, u ovoj pomrčini, i stvarnoj i figurativnoj, još ne vidi, sasvim je neizbježno da, pošto (opet) kamenuju autobuse sa “pogrešnim” registarskim tablicama, poslije pokušaja da se imena ratnih zločinaca nađenu ulicamama u kojima neko treba da odrasta i živi, evo, sada, oduzimaju životi- potpuno besmisleno, besciljno i odvratno, tužno i tragično - i životinjama.

Sjećam se Berana iz sasvim ranog djetinstva. Zapravo, prvi događaj kojeg se detaljno sjećam, je baš iz Berana. Bila je 1966. godina i pao je, usred sunčanog maja, veliki snijeg, mokar i težak. Sve su grane bile polomljene u parku uz Lim, baš preko puta hotela “Berane”, s druge strane rijeke. Događaj je bio tako upečatljiv da su mi i danas pred očima te slike.

Berana se, da se vratimo u današnjicu, u stvarnost koja sve više liči i neprijatno ... miriše na devedesete godine, sjećam i iz tog zlog vremena patnje i užasa raspada bivše Jugoslavije. Ne želim da budem nepravedan, i u drugim je crnogorskim gradovima tadašnji poslanik i međunarodni sekretar Liberalnog saveza doživljavao da viču i prijete za njim na ulici, pogrdno i pritvorno (vrlo rijetko u lice, po pravilu kad ne vidite onoga koji vam govori da ste izdajnik, izrod i ustaša, recimo), ali su mi takve situacije, priznajem, bile posebno žalosne kada ih doživim u “mojem” dijelu Crne Gore, u onom “džepu” na našoj crnogorskoj mapi - preko i iza Trešnjevika - prvo u Andrijevici, pa prema Murinu, ili ako na Bandovića Mostu skrenete lijevo, sve do Berana.

Neko će reći da su događaji i situacije koje pominjem samo “izdvojeni pojedinačni slučajevi”, ali je za sve nas, koji smo doživjeli i preživjeli sunovrat društva i svijeta u kojem smo živjeli do 1991. godine, ovo što se dešava i u Beranama i u Crnoj Gori, sasvim jasno i neporecivo, izdanak onih ideja, ideologije i politike, za koje smo živjeli u naivnom i, sada je jasno, lažnom uvjerenju da su zauvijek poraženini, prezreni i odbačeni - bar od 2006, i bar većinski.

Ne radi se, dakle, ni o kakvim slučajnostima i “izdvojenostima”. Ostrašćenost, želja za destrukcijom i osvetom prožima danas sve pore crnogorskog društva. To je naša tužna istina, u kojoj su mečići koji lutaju i bježe, nedje po Jasikovcu, ako sam dobro shvatio, baš oko i iznad hotela “Berane”, samo posljednji mali detalj tužne zbilje koja nas sve obuzima.

Prihvatam kritiku (kod nas rijetko što prođe bez zajedljivosti i izliva zavisti, manje ili više vješto skrivenih) da je slika ubijene mečke i njenih siročića kako lutaju - sladunjava, jesftina i patetična. A nije.

Moguće, ipak, da je tako. Ima, svakodnevno, mučnijih i težih metafora i parabola o našim mukama i problemima, svakako. I nažalost.

Ali, da ovdje završim ovaj jutarnji tekst, meni se te tužne vijesti iz Berana javljaju kao ružan san, kao besmisleni tužni kraj nekog košmara, za koji se obradujete, kada se probudite, što je to bio samo san.

Kako bi bilo lijepo da je to tako.

(Autor je crnogorski diplomata i političar, nekadašnji ministar vanjskih poslova, ambasador Crne Gore pri Svetoj Stolici i Malteškom redu.)