Krivokapiću, mučite i nas i sebe, vi ste zarobljenik

Piše: Zorka Kovačević, preuzeto sa Facebooka

Poznajem vrlo malo ljudi koji su rigidni nevjernici. Ono kad umreš, crvi, crna zemlja, pepeo i prah. Poznavala sam i vrlo malo rigidnih vjernika. Dok nije došla nova vlast "na vlast".

Svi ljudi, uglavnom, vjeruju u nešto. Neki to zovu sudbinom, neki Bogom, neki višom silom, transformacijom, prirodom... Što se dešava sa onaj 21 gram duše, niko ne zna.

Odrasla sam u partizanskoj porodici, u crkve smo ulazili sa poštovanjem, kao u muzeje. Slavili smo samo državne, građanske praznike jer nismo bili vjernici. Ali porodica moje tetke je slaviladva Božića, dva Uskrsa, bili su kršteni i išli su u crkvu. Znači, u Titovoj Jugoslaviji si mogao da praktikuješ vjeru i da proslavljaš vjerske praznike. Ako si htio.

Ako si bio "običan čovjek": nastavnik, frizer, ljekar. Vjera se praktikovala diskretno, bez bukanja, ne iz straha već zato što se to smatralo ličnim i intimnim činom.

E sad, nije moglo da budeš predsjednik Predsjedništva SFRJ, ili premijer države pa da gromoglasno sa tribine pozivaš narod na pričešće, što bi i bilo jako neumjesno i uvredljivo jer je tadašnja Jugoslavija bila, baš kao i ova naša Crna Gora, multinacionalna i multikonfesionalna država, sa velikim brojem ateista. A u onoj državi se matralo da nema privilegovanih ni po vjeri, ni po naciji i da sve treba jednako poštovati.

Čuh juče premijera CG, kako se u vjerskom nadahnuću obraća narodu. Bio je to interesantan govor. G-dine Krivokapiću, ja se nadam da ste u pravu, da ovozemaljski život nije sve što nas sleduje i da ima nešto i sa "one strane". Ali, nešto drugo mi je sporno.

Vaš odnose prema sveštenstvu. Pop u crkvi nije Bog, nego službenik koji radi svoj posao. I može biti dobar ili loš čovjek kao svako drugi. I treba da odgovara za svoja djela ili nedjela, baš kao i svako drugi. Dalje, ako je Bog ljubav, zašto nas plašiti sa njim? Treba li da od straha budemo dobri ljudi? Odozgo udara Bog, sa lijeva i desna, vlast, pa da vidiš, nema ni haosa, ni kriminala ni korupcije.

Možda bi takav eksperiment mogao i uspjeti, ali bio bi daleko od demokratskog društva. Još nešto: duhovnost nije samo vjerovanje u Boga. Muzika, knjiga, film, predstava, građevina, poezija, putovanje, zagrljaj, sve ono što dušu ispuni blaženstvom, sve je to duhovnost.

G-dine Krivokapiću, vjerujete mi, neće ovo ići. Nije ovaj narod zarobljen. Vi ste zarobljenik. Od vaše krute i fanatične vjere, vi ispred sebe vidite samo apostole ili nevjernike koje treba preobratiti, u pravoslavlje, dakako. Ne vidite- ljude u svoj njihovoj različitosti. Mučite i nas i sebe. Nas, jer smo zaslužili premijera koji će nas sve jednako uvažavati i raditi na emancipaciji države. Sebe jer ste svjesni da niste dorasli zadatku.

Vratite se svojoj profesuri, onome što jeste, klečite i ljubite ruke popovima - za svoju dušu!