Posijano je śeme zla

Za Antenu M piše: Čedomir Drašković

Njegoševo „đe je zrno klicu zametnulo“ – mora da „i plodom počine“. Nažalost, onemogućena je pozitivna klica Ilirskog preporoda! Na primjeru neuspjeha dogovora Ilirskog pokreta, Njegoš je najglasnije potencirao da nema razgovora – sa govorom negacije: niti povjerenja, u sve izraženije nepovjerenje! Što nas sve intenzivnije prati do dana današnjeg. Tada su se južnoslovenski narodi manje-više zaputili u iracionalno i konfuzno, maltene genetsko: put zavisti i pakosti, u prostor za isijavanje mržnje.  “A i boga malo je u koga“, nije uzmicao pred sve očiglednijom istinom superiorni crnogorski Prometej.

Univerzalni i svevremeni duh „Luče mikrokozma“, i suvereni tumač života crnogorskog, „Vijenca gorskog“ – kao da je (povodom neuspjeha Ilirskog pokreta) snažno bljesnuo „lučom“ mentalne, ljudske svjetlosti  – čak do genocidnog mraka Nemanje „mirotočivog“ prema bogumilima. Što kao da je vremenom navodilo na aspiracije, i refleksno uticalo na noviju snažnu „klicu“ endemske mržnje „suśeda iz pakla“. I dodavalo „ulje na vatru“, od prošlosti ka budućnosti (posljedično  zloupotrebljvanim i dezorjentisanim  narodima balkanskim),

Poznato je da je „kultura rentgenska slika naroda“. Međutim, i najbolja „kulturna mapa“ je nemoćna bez odgovarajuće sinergije vlasti, tj. iskrenog i potpunog odgovora njenih državnih institucija, kao nosećih poluga društvenog sistema. Ako su, eventualno, mešetari i mediokriteti u vrhu, skloni politikanskom simuliranju i ideološkoj dresuri naroda, eto pustoši od formalizovanih institucija, i „pakla“ od necivilizovane i teško prohodne „šikare bića“. (Nikako da zaboravim onu vasojevićku „pletaru“, demidžanu rakije – za zdravicu – prilikom frenetičnog, zvaničnog dočeka S. Miloševića u Beranama. Groteskno je, i posprdno: ljudski je doček – pristojna riječ; i „zdravica“ je dobronamjerna riječ, uz čašu rakije. A ne da se patetićno šenluči, i primitivno nazdravlja „velikom“ Vođi, pa s toga - bardakom).  

Ideološka mafija djeluje najpogubnije: jer se ponaša bez vrijednosti, a samim tim i bez vjerodostojnosti. Licemjerni populisti i morbidni senzacionalisti - i običnu infantilnost „patriotski“ udome kao veliku, pa i kapitalnu inventivnost i zaslugu! Frankeštajnska duga noć na Balkanu nikako da se (sem povremeno, i prividno) oslobodi matice i matrice „krvi i tla“. „Jači smo od sudbine“… Veliki ideološki jaram, i prateće velikodržavno, i izdašno budžetsko korito su dobar inženjering za  mediokritetski umrežavanu infrastrukturu, i efikasni kapital za unisono popularisanje i okolno krijumčarenje  vlasti „matične države.“  

Više je od 130 godina Srpskih radikala, kao ključnog nosioca državnog projekta Velike Srbije. Sa SPC kao sigurnim „duhovnim“, odnosno ključnim političkim trabantom - na potemkinovski zapuštenom, pa šaroliko „uljepšavanom“ Zapadnom Balkanu. Gđe istina može biti istina – samo   ako je srpska i radikalska. Njegoš je Srbin, i Crnogorci „moraju biti Srbi, ili ih neće biti“. Proizveli su Crnogorce u „sektu“  – one koji „na hitanje i na brzu ruku“ neće da se transformišu u Srbe. Pravoslavci, a neće da su Srbi? To je postalo neshvatljivo i za srpski plebs, i za njihovu državu neo kolonijalnog performansa… Pa su neposlušne Crnogorce ti posve skaradni „teoretičari“ i „rodoljubi“ srpstva, ispilili (tek) „iz Brozovog jajca“. A onda, poslovično, njihovom trućanju nikad kraja: Crnogorce je „stvorio Lenjin“. Što da ne, kad je i Homer „postao“ Srbin. I Aleksandar Makedonski! Čak su i Englezi nastali od Srba? A mi se ranije čudili kako su im naprečac „prelećeli“  Njegoš, i I. Andrić, i M. Selimović, recimo. Obmane, prevare, laži, mitomanija. Manipulanti, simulanti i pajaci vjere. Traumatizovanom narodu ne dozvoljavaju ni šansu – da bi se počeli trijezniti

Kao da je po balkanskim mentalnim gudurama i duhovnim golometinama potpuno zaboravljeno pravilo: „Ko ima savjesti, taj ima i dobre namjere“. Ko nema savjesti, svijest mu je neizvjesna. I lako se sunovrati ka kategoriji običnog animaliteta. Poznato je kako se majmuni (i ne samo majmuni, nego i ostali sisari) efikasno uče na  greškama. Jer ko ponavlja greške, rizikuje još više. Kao da to ne važi za mnozinu iz tužne (balkanske) ljudske vrste, koju često talasaju kao narod - vrteći je u krug. Što bi rekli u Bosni: „Vrte se ko cuko oko svoga repa“.

Po jedinstvenoj tradiciji, i pratećim zapisima mnogih izvanjaca, odnosno stranaca, Crna Gora je bila iskonska priča, i antejski doživljaj. Ali od kada se crnogorski „sirak tužni bez niđe nikoga“, i Crna Gora kao „slamka jedna među vihorove“ počela pjesnički, politički, nominalno okretati i romantičarski vezivati za slovenstvo, Rusiju, panslavizam, i balkansko pravoslavlje – tek je otvoren veliki i neizvjesni  lavirint. Promajne nevolje od ruskog imperijalnog, imperatorskog „veličanstva“ - u kombinaciji sa sve nasrtljivijim vjerskim, nacionalističkim srbovanjem. To je vrijeme i imaginarnog i poetizovanog oslobodilačkog „dizanja magle“, pa je došlo i do toga da se i cetinjski Petar I (Sveti) počeo zanimati i angažovati za slovenski „Sveoslobod“ na Balkanu (kako je utkano i u naslovu ove njegove pjesme). Crna Gora je postala prostor za klijanje političkog, pravoslavnog, vjerskog, pa pro-srpskog i velikosrpskog mutanta istorije. Antejska Crna Gora - sa „srpstvom“ u antrešelju – spotiče se vrludavim i neizvjesnim putem, ka opasno izmanipulisanoj „naciji s  greškom“? Prvo su išli obazrivo i lukavo – pa sve sirovije, do aktuelnog stampeda „srpskog sveta“ po Crnoj Gori.

Crnogorce nikad niko nije negirao do povampireni nemanjićko-svetosavski Srbi! Naročito ove brzopotezne posrbice i profesionalno okađeni SPC Srbi, koji su do juče bili  podanička pravoslavna raja, i podanici velikih stranih imperija. Kad se Balkan trsio Turske i Austro-Ugarske, nastupa nasrtljiva faza „Načertanija“. pravoslavlje je politički „zablistalo“, tj. programski dosljedno promovisano u „srpstvo“ i „svetosavlje“. Pa im je tako „oslobođenim“, i količinom umnoženim, „pripalo“ da od Crnogoraca otimaju: „Srpske svetinje u Crnoj Gori“!? Kakav - ključni nonsens srpske i velikosrpske perverzije!

Kakvo mizerno političko i društveno podmetanje; koja li je to kulturološka splaka, i duboki brlog balkanski? U histeričnoj gunguli stihijnih nadnacionalnih „patriota“, vremenom postaje jasnije – koliko je ko na ideološkom „opijatu“, a ko je dodatno i na „plaći“. Elitno srpsko bumbaranje - Idemo dalje. Jači smo od sudbine… Posljedično:  Zalupnuta su vrata smisla!

 Refleksno, i nepopravljivo: „Naprijed u naše!“

Nesaglediva je nesreća za jedan narod kad ga u dužem intervalu zevzečki tetoše i „vode“ apsurdne, neo-kolonijalne i mizantropske institucije. Srpska konfuzija dobrog dijela onoga što nazivaju „tradicija“ i „istorija“, zasniva se na parapatriotskoj emociji: negiranje i posvajačko maltretiranje drugih. „Biće naše sve do Trsta, krstiće se sa tri prsta“. Pod naletom promjena, može i „Karlobag – Ogulin – Virovotica“. Ali svakako ne bi smjelo manje od varijante: „Knin – Prizren - Lovćen“… Kipi neispravni, tj. pokvareni nemanjićko-svetosavski društveni ekspres „lonac“. Psihopatski profili iz vrha vlasti i opozicije, duhovnosti, medijskih klepetuša i klevetuša, velikog dijela (pseudo) kulture. Razaraju i urušavaju sopstveno, i okolna društva uznemiravaju i destruišu. Snažno dotrpavajući na deponiju istorijskog otpada balkanskog! Uzaludnost se ponavlja: mnogo je bučne, prazne i čudnovate čeljadi. Teško „niču“ ljudi? „Cvjetna“ su polja za simulante i mufljuze, kameleone i bezličnu mimikriju. I za dripce za okršaje: za sirovo neo-liberalno „snaođenje“; i za klasične mafijaške obračune.

Godina 1918. u Crnoj Gori se dogodio „veličanstveni događaj srpskog naroda“!? Svojim „kontemplacijama“ nas je na to nedavno podśetio srbijanski ambasador u Podgorici. Što je odmah, gotovo horski potvrđeno iz Srbije. Prije svega od jedne Brnabićke, pa Dačića, Vulina…, jer tako misli „cela Srbija“. I imaju za to gomilu „mislećih“ razloga: od neo-kolonijalnog kulturnog „reformatora“ Karadžića, do elitne ekipe veliko-državnih instruktora; Garašanina, Đorđevića, Ristića, Pašića, Protića, Moljevića, Šešelja, Vučića. Sve odabrane radikalske vođe, i zaslužnici za ovu omamljivu narodnu i državnu, sve-srpsku fatamorganu.

Karađorđevići su 1918. „zablistali“ kao državna „trijumfalna kapija“ Srbije, sa slavolukom na startu: „Napred u naše!“. Umarširala je vojska, i žandarmerija; malo kasnije i neośetnije, mekšim korakom, i državni popovi SPC. A onda, slobodnim korakom – i njihovi elitni kulturnjaci i naučenjaci. I tako, sa sve većim „entuzijazmom“: do dana današnjega! Kao da inercija opet čini svoje: mnogo je „poleta“ za neshvatljivo „srpsko srljanje u prošlost“. I nikad manje izgleda da je (konkretne) političke neprijatelje Crne Gore moguće urazumiti – razumnim dijalogom. Počev od ideološke infrastrukture nezaobilaznih: Čubrilovića, Tadića, Rakovića, Antića, Bećkovića, Čavoških,  pa nekih novijih Ristića i M. Jevtića… Do posebno ambiciozne diletanske dramaturgije najnovijih politički sprtljanih prikazanija, sa talasa nove kulturološke nejači srpske - Negrišoraca, Dragića,  Malagurskih. Brojna je to družina civilizacijskih noćobdija na Balkanu – predanih neimara sa najviših visova „srpskih Himalaja prevara i opstrukcija“.

Ni protagonisti i akteri sadašnjih crvotočina „srpskog sveta“ ne mogu izbjeći objektivno „rešeto vremena“. Svakako su sad u većem riziku – pored pripremanog ponora za kulturno i nacionalno nestajanje Crne Gore i Crnogoraca. Čak ni te „veličanstvene 1918. godine“ nijesu uspijevali da se kao u zadnje vrijeme neljudski i istorijski srozavaju idiotarijama o „sekti“ i „Brozovom jajcu“, do patološkog mentaliteta onih koji su sposobni i za takav javni diskurs: „U Crnoj Gori žive čestiti Srbi, i šiptarsko smeće“.

Koliko god se više ćutalo ili nemušto reagovalo o jedinstvenoj izdaji Crne Gore 1918. godine (od strane zapadnih ratnih saveznika, blasfemičnog Beograda i nastranih preturbacija Karađorđevića, te funjarastih domaćih „preletača“) – ipak je tada bilo onih koji su reagovali glasno i javno, istinski preneraženi pred brojnim i teškim srpskim zločinima po Crnoj Gori. Poput (čak!) veoma aktivnog srpskog radikala P. Jovovića: „1918. godina je najveći spomen srama i stida zvaničnog Beograda“. I  njihovo zvanično glasilo „Radikal“, podleglo je učinjenim grozotama po Crnoj Gori: „Vlast je nad narodom surova. Sve metode uništavanja života primenjuju se, čak se i kuće pale“. I nekad okrutni ministar unutrašnjih poslova, radikalski vođa S. Protić – koji je ostao upamćen po metodi „amputacija“, a jednako svirep (u odnosu na Zetsku oblast) i kao ministar finansija - pred smrt je (1923.) „omeknuo“: „Vlast i njeni saradnici počinili su zverstva po Crnoj Gori…“.

U to vrijeme je i  predśednik italijanske Vlade, u knjizi „Evropa bez mira“ dramatično istakao: „Nasilje Srbije nad Crnom Gorom je jedna od najsramnijih stranica istorije Svjetskog rata i uređenja mira“.  Od toga zloga vremena, do sadašnjih jednako zločestih hibrida - „probudi“ se poneko i iz „rodoljubno“ ostrašćene Srbije. „Zašto svi oko nas ne mogu da žive s nama?“, ima uvijek prostora i mogućnosti da se oglasi pravi čovjek, kako je to učinio (čak) i član Sinoda SPC, vladika Grigorije.  Ima naravno još na dobrom glasu i značajnom broju uzornih ličnosti i intelektualaca, koji sa kritičke i zdrave distance glasno razmišljaju o tipičnoj srpskoj politici i njenom „magičnom“ Janus Vođi. O njegovim   oćutnim čuvarima i vazda spremnim „klepetušama“ vlasti, o neumornim „praporcima“ imaginarne srpske demokratije. O apsurdnim crnorizcima, i rizičnim crnokošuljašima. „Postaje neizdrživo od ovih stotinu i više godina radikalske srpske samoće“, opet se čuje poznati glas za slobodoumni Beograd…

Nažalost, to je daleko od dominantne snage glasa javnosti, jer „abraka-dabraka“ generalisimus,  sve usput „demantuje“, zatrpa  „analizama“ i kontra pitanjima, ili drukčijim prijedlozima. Ili, poput mađioničara, sve lako zaogrne svojim apsurdnim „pokrivalicama“. Velika duša od „srpskog sveta“, (početkom jula 2021.), umedenio - zvanično faleći međunarodnu inicijativu „Otvoreni Balkan“ (kao što je slično treptao i o „mini Šengenu“): „Otvoreni Balkan je istorijska šansa, i kapitalni korak za ceo region“. Kao da su Danajci, sa svojim podmuklim „darovima“, oduvijek bili balkanci?

Jasno je da je enormni politički primitivizam sastavni dio konstantnog psiho-socijalnog i moralnog zulumćarenja vlasti. Koja otvoreno bezočno fiksira narod, i koristi ga – kao ličnu, bogomdanu, tj. crkvenu i državnu platformu. „Srpski jezik ima 150.000 reči“, uobičajeno je široke ruke kabadahijski M. Dodik. Kao da je dodiga nedavno i izdaleka, pa mu se usput zagublo pamćenje - sa kojom količinom riječi je stvarao čak i jedan Šekspir? Po ovoj tipičnoj Dodikovoj inventivnosti, Šekspir bi bio poprilični analfabeta, a Srbi bi i jezički bili šampionski „mimo narod“.

Sa druge strane, predśednik Srbije, i mnogo popularni Mesija „srpskog sveta  A. Vučić: „podržava BiH“, „poštuje nepovredivost granica u Regionu“, i „državni suverenitet Crne Gore“, i „garant je mira u Regionu“. I istovremeno, neumorno bdi nad cijelim srpskim narodom. I to sve, naravno, sa svojim desnim krilom, Dodig Milom? Mašala! (Izgleda duhovito, pa je možda interesantno što sam svojevremeno čuo od jednog državljanina Italije: „Kad predśednik Srbije drži govore, i pravi one 'motivacione stanke', nama se čini da bi narod tada trebao - da ugrabi da se prekrsti“).

I dio pročitajte ovdje.

(Nastavak sjutra)