Crna Gora i srpski svet

Piše: Vlado Lalović

Vjerovatno da Frensis Fukujama nije ni slutio da će morati demantovati samoga sebe nekih tridesetak godina nakon objavljivanja svoje kultne knjige „Kraj istorije i posljednji čovjek“. Ali život je to - sve teče, sve se mijenja – kako ustvrdi mudri Grk prije više od dva milenijuma. Hantington je bio ipak bolje sreće, ali izgleda i misaone pronicljivosti, kad je najavio sukob civilizacija i preoblikovanje novog svjetskog poretka. I doista, danas tome svjedočimo. Vrijeme unipolarnog svijeta je na zalasku. Pax americana je bila ipak kratkog vijeka u odnosu na nekadašnji pax romana i trajala je svega dvadesetak godina, tačnije od pada Berlinskog zida do svjetske finansijske krize 2007. godine, kada je nastupila silazna putanja američke moći kao jedine globalne supersile.

Još je krajem tridesetih godina XX vijeka znameniti politički teoretičar, pravnik i sociolog Karl Šmit, alternativnom pitanju „novog nomosa zemlje“ odredio okvire u kojima svijet može biti unipolaran bipolaran/multipolaran. Unipolarnost je podvrgnuta hegemoniji dominantane supersile kakve su bile SAD posljednjih decenija. Osnovna karakteristika unipolarnosti je jedinstvenost koju Šmit mnogo prije Fukujame povezuje sa „krajem politike i istorije“. Suštinski politika implicira mogućnost određenja saveznika i neprijatelja u odnosu na pluralnost političkih aktera. Ako svijet ostane „politički“, zakonomjerno biva multipolaran, sastavljen od velikih geopolitičkih prostora, odnosno civilizacija i njima pripadajućih kulturnih žila.

Tekući globalni procesi se neminovno reflektuju na naš region i Crnu Gora koja trenutno prolazi kroz vrlo  izazovan i turbulentan period. Zastoj u EU integracijama i drugi važniji prioriteti američke politike otvaraju prostor preostalim geopolitičkim igračima da ojačaju svoje prisustvo i interes u regionu, prije svega Rusiji i Kini, a ne treba zanemariti ni sve vidljiviji turski geopolitički vektor uticaja. Procese na Balkanu su uvijek pokretali vanjski impulsi. Svaka od velikih sila ima svoju geostrategiju i interes i na ovom prostoru. Najavljeni američko-ruski paket će neminovno uticati i na Balkan. U Moskvi su pojedini krugovi čak pominjali mogućnost samita Jalta-2 koji bi se mogao održati u Srbiji. Nedugo nakon Bregzita, Boris Džonson je predstavio projekat “Globalna Britanija”. London je tradicionalno moćan geopolitički akter, koji je kroz istoriju stajao iza svih važnih svjetskih zbivanja. Ta činjenica se mora imati u vidu jer su velike geopolitičke opservatorije upravo smještene na Ostrvu. 

Kako se stvari trenutno odvijaju, Srbija vrlo vješto koristi tekuće geopolitičko komešanje da namiri svoje interese u regionu i ona to više ne krije. Dokaz tome je izjava njenog visokog zvaničnika, ministra unutrašnjih poslova, koji je naglasio da je “uloga ove generacije srpskih političara da stvori srpski svet i da ujedini Srbe bez obzira na to gde žive”. Realizacija koncepta “srpski svet”, po uzoru na “русский мир” (ruski svijet) na postsovjetskom prostoru, već se zahuktava u regionu, a naročito u Crnoj Gori o čemu svjedoče i protekli dramatični događaji u crnogorskoj prijestonici. Format "malog Šengena" koji je Srbija predstavila krajem 2019. godine samitom premijera i predsjednika R. Srbije, R. Sjeverne Makedonije i Albanije u Novom Sadu, preimenovan u “Otvoreni Balkan” na nedavno održanom samitu u Skoplju, otvorio je mnoge rasprave o njegovom regionalnom značaju. Istaknuti ekonomski interes i stvaranje jedinstvenog prostora koji uključuje ove tri zemlje kroz slobodan protok ljudi, robe i kapitala od 2023. godine, mnogi analitičari vide kao pokušaj Srbije da se nametne kao lider i hegemon na Zapadnom Balkanu.

U međuvremenu je Srbija uspjela iskoristiti povoljne geopolitičke prilike za konsolidaciju i realizaciju svoje strategije tzv. "srpskog sveta" na Balkanu, koji se sad već jasno nazire u trouglu Beograd-Podgorica-Banja Luka. Strateški je vezala Tiranu i Skoplje u svoj interesni čvor i ojačala ekonomski i politički uticaj na jugu poluostrva, kao i nesmetan prolaz grčkim lukama u Solunu, Atini i Pireju koje uveliko kontroliše kineski kapital. Preko Albanije joj se otvara novo tržište i prolaz do luke Drač, što znatno širi njene transportne koridore i jača uticaj u cijelom regionu. Strategija Srbije za jedinstvenim ekonomskim i kulturnim prostorom pokazuje jasnu namjeru Beograda da kontroliše ne samo područja dominantno naseljena Srbima (R. Srpska) već i ona, kao što su Sjeverna Makedonija gdje želi da ojača svoj uticaj i Crna Gora u kojoj ima snažnu podršku trećine stanovništva i oslonac u svojoj moćnoj crkvenoj strukturi. Približavanjem zvaničnog Beograda Tirani, Srbiji se otvara mogućnost rješavanja neuralgičnog kosovskog pitanja zaobilaznim putem, gdje bi Priština ostala po strani kao prilično tvrd pregovarač. Ovo bi u konačnici vodilo srpsko-albanskom razgraničenju i rješenju nacionalnog pitanja dva najagilnija regionalna aktera.

Iza ovih nastojanja stoje prije svega ruski geopolitički interesi, ali i nekih drugih važnih adresa poput Pariza koji ponajviše koči skoro proširenje EU. Ovome ide u prilog podsjećanje na vrlo znakovit i emotivan Makronov govor prilikom njegove posjete Beogradu 2019. godine, koji je obilovao  refleksijama na tradicionalne francusko-srpske veze i prijateljstvo dva naroda. Odlaganje procesa proširenja EU na Zapadni Balkan Francuskoj i njenom predsjedniku ide na ruku i zbog predstojećih predsjedničkih izbora, ali i još nekih razloga migracione prirode. Za Rusiju, kao moćnu vojnu i energetsku silu koja je obnovila i modernizovala svoj vojni potencijal, strateški interesi na Balkanu su vrlo jasni. Oni se prvenstveno odnose na ometanje evroatlantskih integracija zemalja regiona i stvaranja sivih zona nepredvidivosti iz kojih bi potisnula zapadni uticaj, uprkos tome što su Crna Gora, Albanija i Sjeverna Makedonija članice NATO-a.

Tekuće procese u Crnoj Gori potrebno je posmatrati u širem kontestu jer se ovdje radi o regionalnom aspektu, gdje se preko raznih pritisaka iznutra i spolja želi izazvati nestabilnost i dovesti u pitanje  bezbjednosni dignitet same Alijanse u državi članici koja se nalazi na njenom ključnom južnom krilu. Stoga se traži opcija za otvaranje nove neuralgične tačke u okviru članica NATO-a nakon sve većih grčko-turskih trvenja, kraha vojne misije u Avganistanu i sada uz dodatno slabljenje Crne Gore u našem regionu gdje se sudaraju i prepliću interesi velikih sila. Djelovanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića kroz meku moć, ekonomske, političke i klerikalne instrumente jačaju ulogu Beograda kao ozbiljnog lidera u regionu i idu na ruku Moskvi, ali i nekim drugim centrima moći.

Proces deideologizacije politike kod nas traje godinama. To je povezano i sa drugim procesima, kao i sa razarajućom deintelektualizacijom društava. Ono što je karakteristično za razvijeni svijet nije tipično za periferna područja i društva poput crnogorskoga. Budućnost svake nacije gradi njena elita. Da bismo bili prosperitetno društvo moramo naučiti uspješno postaviti svoje nacionalne prioritete, ciljeve i interese. A ako iste ne branimo, nema ko to da uradi za nas. Moramo se naučiti samopoštovanju kako bi nas drugi poštovali i znati istinu o sebi i njima. Svaka kriza je istovremeno i korisna da se preispitaju sopstvene pozicije, vrijednosna baza i shvatanja jer gdje postoji opasnost, postoji i spas. Nikada ne treba smetnuti s uma da su proklamovane vrijednosti u real-politici najčešće podređene interesima velikih. Pitanje identiteta je kompleksno. Ono se ponajprije javlja kao problem tek onda kada on više nije samorazumljiv. U tom smislu identitetski narativ je par exsellence tema (post)moderne. U tradicionalnim zajednicama se ne postavlja to pitanje jer je on neupitan i očigledan. Tek kada je ugrožen o njemu postavljamo pitanje. Upravo je to sada slučaj u Crnoj Gori te zbog toga je pitanje identiteta vruća aktuelna politička i ideološka tema.