Piše: Borislav Jovanović
Ovdje nije potreban trener, već psihijatar – izjavio je, ne tako davno, poslije neočekivano izgubljene utakmice svoje ekipe u Sportskom centru Morača jedan uvaženi jugoslovenski trener. Razočaran, naravno, neshvatljivo lošom igrom njegovog tima koji je bio domaćin.
Mnogo je na političkoj litijskoj i postlitijskoj sceni Crne Gore onih koje je Eliot nazvao šupljim ljudima. Bilo ih je uvijek i biće, ne samo ođe, ali oni ne bi trebalo da budu na mjestima đe su. Njihovo fernandez - selinovski rečeno provincijsko – skorojevićko, delirijumsko, orgijanje zdrav mozak ne može podnosi. Ponižavajuće je.To je siroto, malo, gejaštvo. Živa, organsko - fiziološka, ali opasna, auspuhovska, parada.
Siroti mali Napoleoni od ove zemlje koju hoće da je prinesu na pladanju izvanjskom gospodaru kao što je Saloma prinijela kralju Irodu odsječenu glavu Svetog Jovana Krstitelja, kako bi strekli slavu i postali što nijesu. Mali veliki makijavelisti po svojim jedinim predispozicijama.Pogubni trbuhozborci. Oni koji da bi svojim glasom nadglasali svoju prazninu obavezno prije svakog nastupa popiju po nekoliko svježih jaja da bi glasne žice bubnjale kao zapete strune.
Oni koji su politiku shvatili ne kao pristojnu, upristojenu, političku vještinu već kao do sirovosti ogoljenu antidemokratsku i antisuverenističku ostrašćenost. To je strategija terora koja je pruezimanje vlasti shvatila kao neponovljivu mogućnost najprimitivnije samovolje, samosjeka i ostrahizma.
Provincijski prostakluk je kada se paroliše sa Evropom sad ili nikad a ta Evropa se ne može viđeti očima. Prostakluk je kada se sve što je suverenističko proglašava za antisrpstvo. A još veća je perfidija kada se za svoju programsku platformu preuzima ona čiji je duh crnogorski suverenizam protiv koga se bore svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. Još veći je paralelogram kada se deklarisani suverenisti i građanofili, Evropljani, priključuju iz samo njima znanih i neznanih razloga - poput onog od 21 milion eura - balkanskim velikodržavnim projektima.
Politička i svakojaka prostota, da ne kažemo glupost, je kada se energično onemogućava bilo koja varijanta održavanja izbora i sadašnja Vlada bezuslovno oročava na monopolsko trajanje do isteka njenog četvorogodišnjeg mandata. Demokratski nema što. Vlastoljublje veće od državoljublja. U istom kontekstu je i zapinjanje iz petnih žila da se neće dozvoliti prekrajanje izborne volje građana po cijenu te iste volje građana koji očigledno kao i većinski dio parlamenta nijesu zadovljni sa učinkom ove Vlade koja je, i inače, više zbir eksperata obučenih za izvršenje specijalnih zadataka – marionetstva. Anticrnogorski non – pejperi.
Sve ovo se drugačije zove politička ili univerzalna prostoumnost. I to ne obična, već strukturna. Po Hani Arent to je banalnost ili radikalizam zla profilisano kroz sistem upravljanja savremenog totalitarizma. Ova autorka knjiga Porijeklo totalitarizma i Suđenje u Jerusalimu nije mogla da shvati prisustvujući Ajhmanovom suđenju da se pred njom nalazi čovječuljak koji smrt miliona ljudi opravdava time što je izvršavao naređenja i što je želio da na tom poslu napreduje u službi.
Današnji soj razdrobljenih vlastodržaca kao da su preuzeli ulogu trik – političkih estradnih zvijezda. Valjda ih je njihova intelektualna i svaka druga sposobnost motivisana još od đečjih dana da zureći u idiotizirane televizije budu modelovani tako kako jesu, iliti, karijerizovani do usijanja.
Da svojim mikrofonskim i scenskim video - igricama, šupljom retorikom, ispršenim licem i naličjem, gromopucateljnim glasom, pečenim očima, vikom i drekom, unutrašnjim i spoljašnjim folklorom, svaku faktografiju pretvaraju u njenu suprotnost. Da fasciniraju i kod običnog čovjeka izazovu iznuđeni komentar poput: alal mu vjera, jesi vidio što on reče, blago majci koja ga rodila… Pomamljeno mitomanstvo.
Kao što je to bilo, pored ostalog, poslije mini - izbora u neđelju veče, 5.decembra. Već viđeni modus operandi. Nadvikivanje samih sebe, bacajne dimnih eskplozija, pretvaranje elementarnih poraza u ad coh pobjedu, od jednog ili dva osvojena mandata pirotehnička egzaltacija. Nije ovom vajnom svijetu mnogo stalo do sudbine najjače političke grupacije u Crnoj Gori koja je Crnoj Gori dala mnogo, ali i oduzela, već do totalnog sunovrata suverenizma. E, to je onda slavlje nad slavljima.I tu se kliče ono kupovno, poručeno, klicanje. I to je taj delirijum, i to je taj demokratski standard zvani anarhizam.
I to je tako očigledno iz dana u dan da je nesuvislo ponavljati. Onaj ko slavi navodne pobjede sa tuđom zastavom i onaj ko im u tome pomaže kuneći se u svoju zastavu i svoje prijestono Cetinje grleći se sa onim koji su odavno programirani da Crnu Goru uvedu u neke druge granice umišljjući, pri tom, da je njihova mimikrijska tvrđava nevidljiva. I što sa minimumom osvojenih glasova na lokalnom nivo misle da se rehabilituju za sopstvene padove. Sa svim ovim dogurali smo vrlo brzo do društva u kojem desnica, i kad je u jagnjećoj koži, čini svoje. Ulazi u fazu metastaze.
Kriminala u ovoj državi je bilo po raznoraznim osnovama. Ali nema većeg kriminala od švercovanja sa svojom državom i njene prodaje. Tamo đe ima demokratije takva vrsta dejstvovanja se kažnjava na rigorozan način. I zna se kako se to i pravno i moralno imenuje.
Jedino što nas može spasiti od ovog dovođenja države u ništavno stanje je referendumska matematika iz 2006.godine. Suverenisti svih partija i građana ujedinite se. I ostavimo se, već jednom, nekadašnjeg prebrojavanja na parove: prvi, ja do njega. Ta, takođe, strukturna matrica, se mora promijeniti.
A masovni revanšizam kojem svjedočimo je refašizam.
Hominem Quaero
Sjajno!