Sluga Bazdulj i njegovo pravo

Piše: Đorđe Šćepović

Nek mi oproste i Cankar i Jernej što ih koristim ne bih li već u naslovu uputio na glavnog junaka teksta. Nekako mi se učinilo da je naslov Cankareve pripovijetke najzgodniji način da se označi priroda našeg junaka. Mada, naš junak nema ama baš nikakve veze s onim Cankarevim. Njihove prirode i karakteri su različiti svjetovi, svjetlosne godine udaljeni jedan od drugog. Stoga, isprika slugi Jerneju koji strada zbog odsustva pravde. Zbog odbijanja da povije kičmu, da klekne na koljena i laž koju mu nude prihvati kao stvarnost. Naš junak, diljem regiona poznati sluga Bazdulj je Jernejev antipod.

U prepisci s jednim promašenim tivatskim životom sam naglasio da se ozbiljni ljudi nekad moraju baviti i neozbiljnim pojavama. Zatičem sebe kako se po ko zna koji put bavim takvima. Ali, ne smetnimo s uma da neozbiljan čovjek može biti opasniji od ozbiljnog. Da neozbiljan čovjek može uzrokovati više štete od bilo koga. Odlazeća crnogorska Vlada je školski primjer za to. Nego, da se vratimo slugi Bazdulju. Kada čitate njegove pismene sastave morate uzeti u obzir da ne čitate uradak jednog pisca ili kolumniste, već da pred sobom imate proglas beogradskih centara moći. Dakle, nije opasan konkretni megafon srbijanskih bezbjednosno-informativnih agencija, opasno je ono što nam megafon saopštava. Taman kada pomislite da će se Muharem Bazdulj umiriti, ušuškati u poziciji koju mu je obezbijedila višegodišnja sluganija beogradskim nacionalističkim krugovima, on vas iznenadi, te se opet javi. Javi se!, poput Boga u jeftinoj i duboko pogrešnoj interpretaciji prośečnog litijanera. Javi se čak i nakon javnog sprovoda koji mu je upriličio Viktor Ivančić, a povodom Bazduljeve ekspertize o zapišavanju u Ivančićevu djelu. Javi se i nakon svih onih sramnih javljanja kad god je trebalo opravdati zločine srpskog nacionalizma. Ali, njegov posao i jeste da se javi. Da zaradi sve blagodeti koje mu je Beograd dao. Da opravda poziciju na kojoj je.

Ako se pitate kako je moguće da neko iz sarajevskog Oslobođenja stigne do Kurira u Hepija, ne znam, ne pitajte mene, pitajte Muharema Bazdulja. To vam je Nemanja Kusturica bez filmova, kako već rekoh – megafon srpskog nacionalizma, ali lišen djela, koje se Nemanji ne može osporiti. To vam je Sima Spasić s brkovima i kosom. To vam je plesni partner Milorada Dodika i Petera Handkea, najslavnijeg negatora srebreničkog genocida. A to vam je i portparol pokreta URA. Angažovan da pred javnošću opravda lik i djelo do juče „poštenog Albanca“, a od juče „korumpiranog Šiptara“. Svakim novim pismenim sastavom, zapravo, svakom rečenicom naš se nesretni sluga Muharem kompromituje, ako je kompromitacija uopšte moguća u slučaju čovjeka kog se i rođena majka bezmalo javno odrekla? Služeći se mantrama o „dukljanskim intelektualcima“ sluga Bazdulj zaista ostvaruje svoje pravo – da služi. Instrukcije su takve, a znamo da onaj koji služi nikad ne dovodi u pitanje autoritet pretpostavljenog. Pokušaj difamacije crnogorskih intelektualaca samo je jedna od stavki u istoriji beščašća ovog uposlenika Vučićevog RTS-a. Potpuno se pogubivši u željama naručilaca posla, sluga Muharem poredi inauguraciju reisa Fejzića i helikoptersko, nasilno ustoličenje Jovana Mićovića. Valjda se pita zašto se niko ne buni protiv reisove inauguracije? Zaista? Zar je potrebno objašnjavati sav besmisao ovoga pitanja i ludilo poređenja ova dva čina?

Ali, od nekog ko je od pisanja o srpskim zločinima u Bosni stigao do tačke u kojoj iste pravda, a sebe nekadašnjeg poriče, zar nije prirodno očekivati sve, baš sve?