Birači manjeg zla

SNP ne ulazi u izvršnu vlast s namjerom da bude katalizator evropskih reformi, nego da bude provodnik ruskog/srpskog uticaja u državi članici NATO

Piše: Darko Šuković

Naslov je, zapravo, iskaz naše trodecenijske sudbine, od kada je zgasnuo Socijalistički savez radnog naroda, a društveni se pluralizam izrazio kroz višepartizam. Na tragu te frustrirajuće inercije, sva je prilika, ostaće i ovo što pokušava da sastavi Dritan Abazović.

Manjinska vlada po izvornoj zamisli i nesputanim ambicijama mandatara – kao akcionarsko društvo u kojem se pitaju URA i SNP, sa manjinama kao ikebanom i poslanicima DPS, SD i SDP kao alibijem i evet efendijama – ne bi bila manje zlo ni od čega na svijetu... da nas Bog već nije iskušao Zdravkom i apostolima. Za zebnju pred dolazećom nepoznanicom ima i kosmičke i političke logike, pošto „broj dva“ iz Krivokapićevog zaumnog svetosavskog kabineta postaje „broj jedan“ u nečemu što bi Crnu Goru trebalo da vrati na, ništa manje nego, evropski kolosjek.

„O, zar se i to može“, kliknuo bi pokojni Branko Ćopić, uvažavajući kapitalnu političku činjenicu da Amfilohija više nema?
Na jasnoj logici, dakle, počiva procjena da nema velje nade u promjenu pravca koji Crnu Goru vodi u mrtvo duboko, ako za volanom reinkarnirane firme „Krstić“, umjesto Zdravka i Mickeya, bude Dritan Abazović, a Vladimir Joković suvozač koji čita „google maps“? Samo treba pažljivo slušati šta priča drugi, još pažljivije gledati što radi prvi i znati da je čudo najrealnija šansa za srećan kraj.

Nije da se nije dešavalo da onaj ko vas uvali u ..... pomogne da se iz njih izvadite. Istina, teško se sjetiti takvoga slučaja, ali, zarad održanja vjere, dopušteno je i domisliti ponešto. Uostalom, ni Rastko Nemanjić nikad nije kročio na svetu crnogorsku zemlju, koliko je li Sulejman Veličlanstveni, a ona je, uprkos tome, puna Savinih voda, kukova, borova i jela, a uskoro bi Savina mogla postati i neka bazna stanica za 5G mrežu.

Hoću reći da Dritan nije dečko koji obećava, a evo zašto... I telegrafskim podsjećanjem nepobitno je dokazivo da je GP URA, zvoneći urbi et orbi o čišćenju Crne Gore od mafije, kriminala i korupcije, bila umišljajni saučesnik u oslobađanju ove države od poluga suštinske suverenosti. Crna Gora je za godinu i po pretvorena u ruski dominion na toplom moru, zapišan dugim izbačajem sa Andrićevog venca i okađena hibridnim tamjanom za paralisanje funkcija mozga. A ruski/srpski se uticaj ponajbolje primao tamo đe je na braniku državnih interesa bio koordinator sektora crnogorske bezbjednosti. Ako, recimo, ANB zamislite kao veliki komad sira, garant će vam se njegov čuvar Dejan Vukšić prikazati kao veliki miš. Dočim, nema šanse da Dritana zamislite čak ni kao malu macu. Liše zamašne količine kokaina, za koju mu je rečeno kad i đe da je pokupi, sve što je potpredsjednik vlade kontrolisao i štitio, služilo je i radovalo se srpskom svetu.

Ali, nije se aktuelni mandatar pokazao samo kao nesposoban i(li) nelojalan u poslovima zaštite državnih interesa. Jednako je, on i njegov GP URA, bio faličan u odbrani i promociji vrijednosti koje su im izlazile ne samo na usta, nego kroz nos, uši... toliko su gušili pravdom, poštenjem, pomirenjem, europejstvom.

Zbilja, u šta vjeruje URA, ako se zanemari turbopopulizam, a sudi po djelima koja su činili i riječima koje su izbjegavali da izuste njeni predstavnici?

Imuni na propagandno prepariranje medijskim pomijama o Uri koja „neće dati“, u dilemi su: ima li više materijalnih dokaza za utemeljenost odrednice „građanski“ u nazivu Abazovićevog subjekta, nego za Krivokapićev subjektivni osjećaj da bi, kad se dobro koncentriše, mogao da žonglira Durmitorom i Prokletijama? Na kojim je principium-blokatorima onaj ko, bez vidljivih simptoma nelagode, provede godinu u timu sa metastaziranom klerošovinistkinjom i ekonomskim opsjenarima, zbog čijeg se budžetskog „abrakadabra“ iz sve praznije državne kase u džepove građana odliva sve bezvrijedniji novac? Onaj ko hvali Vesnu Bratić, ko ne glasa za zabranu upotrebe fašističkih simbola, kome bi lakše izvadio zdrav zub iz usta, nego riječ „genocid“, ko obuče Leposavićev dres, ko u Šipčaniku nazdravlja uz „Dostojan“ mitropolitu „uhelikopterčenom“ kroz oblake suzavca... ko bi nabrojao sve „dokaze“ posvećenosti evropskim vrijednostima, stranke male ali odabrane da smijeni vlast po cijenu države?!

Godinu i po je, dakle, GP URA (bila?) ključna poluga razura crnogorskog društva i države, u rukama kreatora srpskoga sveta. Zašto zagrada i upitnik iza – bila? Zato što potezi koje povlači Dritan Abazović ne daju da se o takvoj politici govori u perfektu. On od nje odstupa samo ako mora... da ne kažem, ako mu se naredi da napusti brazdu u koju je, sa GP URA, uveden nakon manastirskog obreda formiranja 42. Vlade. Posljednji primjer naprasnog Abazovićevog prosvjetljenja desio se u Turskoj, čini se tokom razgovora sa Miroslavom Lajčakom, a glede Otvorenoga Balkana. Sad taj Vučićev i Ramin izum i nije toliko urgentna tema za sve konfuznijeg mandatara.

Sve konfuznijeg, ne stoga što ne zna šta bi htio, nego zato što mu sve manje planiranoga može biti. Tako je, zapravo, od dolaska „game changera“ u poziciju tasa na vagi.

Možda se zaboravilo, a nikako ne bi smjelo: strateški planiranim izmjenama rješenja o državljanstvu i prebivalištu trebalo je da Crna Gora na mnogaja ljeta izgubi prozapadnu većinu – brisanjem dijaspore i upisom „litijaša“. Da ne ulazimo u detalje „modusa operandi“, sjetimo se da je koordinator toga sektora htio mučke dozvoliti dramatičnu promjenu nacionalne i svjetonazorske strukture stanovništva, a sve se izjalovilo jer se pobunila dijaspora i dio domaće javnosti.

Bistra slika zamućenih vrijednosti bio je ne tako davni tv duel dvije, ajmo reći, političke nade – Jakova Milatovića i Miloša Konatara. Svježe posvađani povodom svega, obojica jednako nesposobni da artikulišu ijedan ozbiljan politički stav, saglasili su se samo o jednome – ponosni su na usvajanje izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti! Manimo se Jakova, on nije u kombinaciji za manjinsku vladu, ali, šta sa čovjekom koji jeste dio dolazeće većine i koji je ponosan zbog toga što je najvrijednije materijalno i duhovno dobro Crne Gore, ono u što je zapisana crnogorska DNK, dao Srbiji!? Ono što ni Karađorđevići nijesu uradili, on(i) jes(u)!

Šta je okamanjeno kod tih ljudi – moć spoznaje ili lojalnost državi? Zaspi, ako ti basta, znajući da ti zemlju vodi neko ko ne kapira da odnosom prema 1918. ili Srebrenici kao „istorijskim pitanjima“, pokazuje nesposobnost da pročita esencijalnu poruku slavljenja Podgoričke skupštine i negiranja genocida. A poruka je: opet bih to uradio (srušio ti državu i ubijao te na nacionalnoj i vjerskoj osnovi), ako me zapane!

Ili kandidovanje osobe koja podržava Otvoreni Balkan za ministricu evropskih integracija? Bajno, možda nam Džo M. sa te pozicije, napokon, objasni zašto je dobro da Crna Gora, koja je otvorila sva pregovaračka poglavlja, „poravni“ svoju poziciju sa onima koji nemaju ni status kandidata ili sa onima koji su ih otvorili tek pola tuceta, a za koje euro parlamentarci traže zamrzavanje pregovora zbog podrške ruskom agresoru; kako bismo u jedinstveno tržište sa državom koja nije članica STO; šta sa novim gomilama diploma iz Foče i Tutina; kako bi se OB odrazio na sprječavanje ulaska oružja i droge u CG; šta dobijamo time što bi našim ličnim podacima raspolagale i ostale države članice... Ako nam treba ministar koji samo ponavlja fraze nekoliko diplomata, zar nije bolje da kupimo papagaja?

Ako na čelo Vlade treba da dođe osoba koja smatra da ono što piše u preambuli „Temeljnog“ ugovora (da je SPC tradicionalna crkva u CG) nije bitno i ne razumije zašto je pogrešno korišćenje naziva Temeljni ugovor sa CS/SPC, morao bi se upaliti crveni alarm zbog pravne insuficijencije visokoga djelatnika. No, da li je objašnjenje za blokadu parlamenta i cijelog političkog života u državi to što Abazović ne zna da broji do 15 (cinici vele da zna barem do 21)? Da li je Strahinja Bulajić postao gospodar skupštinskih ključeva zahvaljujući birokratskoj aljkavosti GP URA, koja nije na vrijeme predala inicijativu za vanrednu sjednicu parlamenta ili je njen lider promišljeno odigrao „dupli pas“ sa Vladimirom Jokovićem, pa je papir sa već prikupljenim potpisima povučen bukvalno pred predaju na arhivu?! (Doduše, da nije bilo toga proceduralnoga samoubistva, ne bismo saznali koliko je pravničkih umova na stanovištu da je Poslovnik Skupštine iznad Ustava, a jezičko tumačenje – posljednja riječ u utvrđivanju smisla norme.)

Sklapanje manjinske vlade, naravno, ima i bitan „elemenat inostranosti“. Tragi(komi)čno je „čitanje“ brojnih ambasada da ulazak SNP u Abazovićev kabinet znači „inkluziju Srba“. Jednako je duboko i Ditanovo verglanje da je to „istorijski događaj“ za pomirenje u Crnoj Gori. Jer, stranka koja se ponosi neodstupanjem od svoje izvorne politike, a nastala je od dijela DPS koji je ostao odan politici Slobodana Miloševića, ni ne pokušava da sakrije svoje prioritete, uključujući i među njima najvažniji – zaštitu interesa Crkve Srbije/SPC. One crkve čiji je epsikop juče sramotno komentarisao Rusku agresiju, uz opasku da je Crna Gora „projektovana da bude mala Ukrajina“!!!

Hoće li, opet, Đozepu Borelju i ostalim varheljijima biti potrebne godine da razumiju bit uloge Crkve Srbije u sprovođenju politike Rusije na Balkanu?! Ako se lider SNP opire da jasno saopšti stav osude Putinove zločinačke agresije na Ukrajinu, a Joanikija Mićovića slijedi kao duhovnog uzora, s kojih to očiju u Briselu i Vašingtonu čak ni krv Ukrajinica ne može da skine mrenu, pa i dalje ne vide očigledno: SNP ne ulazi u izvršnu vlast s namjerom da bude katalizator evropskih reformi, nego da bude provodnik ruskog/srpskog uticaja u državi članici NATO! Da li je moguće da i u trenucima kad ubijanje Ukrajine predstavlja nepogrešiv lakmus papir, strateške mozgove Zapada podacima i analizama stanja u Crnoj Gori prihranjuju ruske i beogradske agenture u podgoričkim medijima i nevladinom sektoru? Iste one mizerije koje su nam Amfilohijeve brigade predstavljale kao faktor emancipacije i pomirenja Crne Gore, a danas, pljuckajući po DF-u, predsjedniku i Crkvi Srbije, pokušavaju da utru sjećanje na period kad su bili Putinova i Vučićeva posluga.

Teško je razlučiti đe završava kolosalno neznanje, đe nastavlja skupo plaćeno lobiranje, a đe počinje zla namjera. Ali se Crnoj Gori jednako loše piše, kuda god išla ta granica, ako u Vladi ne bude niko imao znanja i moći da zauzda površnog, preambiciznog i nepouzdanoga Dritana Abazovića. Zato je za njega idealna vlada kakvu traži Vladimir Joković: bez SD, SDP i, naravno, DPS! Nema sumnje da bi takav sastav savršeno pasovao SNP-u: kao primarni i sekundarni zaštitnici srpstva i svetosavlja, koristeći državne institucije i sredstva kao svoja, do vanrednih bi izbora možda i mogli popraviti štetu pričinjenu partiji „izdajom volje naroda“.

U najgorem slučaju, Joković i ostali koji su iznijeli ovu operaciju, moći će unucima da pričaju kako su se, slušajući „ključne regionalne igrače“, žrtvovali za srpski narod i srpsku crkvu u teškom vremenu kad su se Demokrate izglupirale, a DF izbačen iz igre.

Pa ipak, skalamerija koja se sprema teško će pomjeriti granicu minusa koju je postavio (inšalah) neponovljivi Zdravko Krivokapić. No, ako Crna Gora uošte misli da postoji, nakon neminovne jednogodišnje improvizacije (ukoliko Putin ne komanduje juriš u odbranu „volje naroda“), nakon vanrednih parlamentarnih izbora, na čelo ove izmučene države treba da dođe „dream team“ – najbolje što imamo, svih vjera i nacija – u vladu, javne ustanove, na UCG... Ako može u Pjesmi mrtvih proletera, što ne bi moglo u zemlji koja bi, zahvaljujući tuđoj nesreći, mogla prečicom do EU.

E, pa nema boljeg načina da se revanširamo za eventualno gledanje kroz prste, nego da, kad svane taj dan, izaberemo čiste, sposobne i državi odane.