Putin u Hitlerovom odijelu

Za Antenu M piše: Boško Crnojević

Jedan ludak, odmetnut od stvarnosti, obukao je Hitlerovo odijelo i oslobodio duh nacizma. Svirepo ubija nedužni „bratski“ narod. Naočigled svijeta, Ukrajina trpi horor. Brutalnost ruskih trupa, poput one Hitlerovih nacista, ledi krv u žilama. Ulog je sloboda jednog milionskog naroda.  Putin želi da je oduzme i ne pita za cijenu. Dokle će ići ovaj Hitler našeg vremena? Ima li nade za čovječanstvo? Ima. Borba će trajati ali će donijeti pobjedu. 

Tijela ubijenih ljudi vezanih ruku, običnih i nedužnih civila, sa ukrajinskih ulica obilaze svijet. Buča i Mariupolj su martiri borbe za slobodu. Rusija, uprkos istorijskoj ulozi u borbi protiv Hitlera, danas je vođena nacistima. Oni su Hitlerov narativ zamijenili svojim, ali prate istu matricu zla. U ime odbrane nenapadnutih Rusa, u ime laži, Rusija maršira Ukrajinom oduzimajući nedužne živote, stvarajući pakao na zemlji. 

Pod prijetnjom nuklearnog rata, Zapad ne smije vojno da se uključi. Da li to znači da je svijet bespomoćan? 

Budno oko svjetskih medija i posmatrača koji dokumentuju brojne ruske zločine ne daju vremena Kremlju da se brani. Zato je Putin podigao bedem laži. „Nijedna osoba u Buči nije stradala tokom prisustva ruske vojske“, kažu Rusi, iako ih satelitski snimci demantuju. „Zločini se ne mogu povezati sa ruskom vojskom, to nisu naši tenkovi“ kaže Peskov. 

Slike mrtvih i snimci ubijanja govore glasnije. Viču i traže pravdu. Drska i bezobrazna laž gura Rusiju u sve dublju izolaciju. Ruska ekonomija tone. Veze sa svijetom, koje su decenijama izgrađivane nakon raspada Sovjetskog saveza, nestaju munjevitom brzinom.  

Taj svijet zadivljujuće gleda kako Ukrajina brani svoju slobodu i nezavisnost. Ona, međutim, plaća ogromnu cijenu, sa neizvjesnim ishodom. Ukrajinci su spremni da je plate i da idu do kraja. Junačkom borbom, pokazuju zube nadmoćnijem neprijatelju. Na njihovoj strani je civilizovani svijet. Zapad, koji je sve nesuglasice stavio po strani, ujedinio se u čvrst savez. 

Ono što nisu bile spremne da urade kada je Putin oduzeo Krim, evropske zemlje sada čine. Prate Vašington i ukidaju trgovinu sa Rusijom u sve više oblasti. Bolne odluke, mnoge od kojih će dosta koštati njihove ekonomije, pokazuju da je sada stvar drugačija. Odlučno, Zapad zadaje jake udarce Moskovskoj ratnoj mašineriji. 

Pred rastućom kataklizmom suludog rata, sve se međutim čini nedovoljnim. Teško je baciti Rusiju na koljena. 

Jedini koji mogu da zaustave Putinov rat su sami Rusi. Rusija mora iznutra da proključa. Sankcije i izolacija će natjerati narod na očajničke poteze. Već postoji anti-Putinov pokret koji je ozvaničen novom ruskom zastavom, bez crvene boje kao simbola krvi. Taj će pokret narasti i dobiti svoj trenutak slave.

Nada se rodila kada je hiljade njih protestovalo, uprkos tome što su znali da ih čeka zatvor. Upravo onaj u kome se odavno nalaze mnogi Putinovi protivnici. 

Njih je sve više. U Rusiji, ali i van nje. Sulude odluke koje je Putin donio, odlučivši da napadne Ukrajinu, vratile su iz prošlosti duh pobjede nad nacizmom. 

Baš kao što je Hitlerova invazija Poljske do kraja ogolila tadašnje zlo, invazija Ukrajine je otkrila sadašnje. Oba puta, dobro se ujedinilo. Taj duh je danas još jednom ujedinio Evropu i okrenuo je protiv Putina.  Mnogi njegovi saveznici, na koje je računao u obračunu sa Zapadom, od njega peru ruke. 

I u takvoj Evropi, ujedinjenoj u osudi Putinovih zločina, ipak postoje ostrva spasa za ruske laži: u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. 

Ideološki blizak Kremlju, Vučić gradi fašističku državu na Putinovoj-Hitlerovoj matrici. Laži i propaganda održavaju vjeru da „snažna i pristojna Srbija“ nikoga neće napasti, već da su svi okrenuti protiv nje i da je veliki brat iz Moskve tu da je brani. Baš kao Peskov za ruske zločine u Buči i ostalim ukrajinskim gradovima, Vučić i njegovi govore za srpske zločine počinjene devedesetih, ali i podrivanje suvereniteta Crne Gore i ostalih država na Balkanu.  

Braniti se lažima je jedino oružje nacističkih režima. „Savršen“ odgovor i opravdanje: nismo to mi. Kremlj je negirao trovanja i ubistva Putinovih političkih protivnika. Zatim je govorio da vojnici koji su zauzeli Krim nisu ruski, jer nemaju ruske zastavice na uniformama. Danas, kažu da rakete koje pogađaju bolnice i kolone ukrajinskih izbjeglica – nisu ruske. 

U Beogradu i dalje negiraju da tamo stanuje duh nacizma, koji je ubio stotine hiljada ljudi. Onaj u čije ime su, baš kao Rusi u Buči i Mariupolju, srpske snage ubijale nedužne civile po Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu, granatirale Sarajevo, i sve to srčano pravdali odbranom Srba. Negiranje odgovornosti, čije je oličenje negiranje genocida u Srebrenici, ogoljava istu matricu vlasti u Srbiji i Rusiji. 

U Crnoj Gori „apostolska“ Vlada, kao „prva demokratska“, nastala željom odlučnih mladih „eksperata“ da konačno povedu Crnu Goru na Zapad, iz trećeg puta usvaja sankcije Rusiji. Ti „prozapadni“ eksperti, uprkos svirepostima Putinove Rusije, navodno brinu za našu turističku sezonu. 

Istina je da su nezadovoljni. Postigli su polovičan uspjeh u misiji zakonodavnog i društvenog uništenja Crne Gore, obesmišljavanja njenog postojanja rušenjem institucija iznutra i podjelom zemlje u etničke torove. Nikakvog Zapada u njima nema, niti je bilo. Jedino su nam dali prevaru.  

Blokada sistema drži Crnu Goru i dalje zarobljenom. Državne institucije, ali i mnoge opštine, ne rade.  Pobjedonosna elita tridesetog avgusta izjeda temelje naše države. Povrh svega, „apostoli“ i Putinovi sljedbenici iz DF-a drsko prijete: biće nemira ako nas maknete sa vlasti. Čitav narod, čije interese navodno grčevito štite, spremni su da žrtvuju zarad ostvarenja svojih ciljeva.

Međutim, neće moći. Postoji moralna vertikala koja Crnogorce stavlja na pravu stranu istorije. Prateći tu vertikalu, koja je ovjekovje 5. septembra na Belvederu, Crna Gora nikada neće izgubiti orijentir. Baš kao što nas je tada svrstala u odbranu Crne Gore, danas nas svrstava u odbranu Ukrajine, sjutra u odbranu normalne i civilizovane Rusije ili Srbije. 

Borba protiv nacizma traje. Naša će vertikala pobijediti. U Ukrajini i u Crnoj Gori. Ima nade. Vjerujmo.