Leleškinje, boboškinje, koga ćete?

Za Antenu M piše: Jadranka Selhanović                       

Sjećate se, sigurno, igre Leleškinje, boboškinje, koje smo se igrali kao mali. Mora da je pamte, barem ovi srednjovječni.

Zarad mlađih, koji su odrastali uz video igrice, da malo pojasnim.

Držeći se čvrsto za ruke, jedan red učesnika u igri je stajao na dvadesetak metara razdaljine, nasuprot drugom redu, koji je bio protivnička strana. I onda započne prozivka, LELEŠKINJE BOBOŠKINJE, KOGA ĆETE, prozivao je glavni iz reda jedne od suprodstavljenih strana.  

Predstavnik prozvanih, koji su stajali naspram, glasno je izgovarao ime odabranog, koji je trebalo da trčeći  „prekine“ lanac, suprotnih, odnosno da razdvoji čvrsto držanje za ruke dvojice iz protivničkog tabora.

Najčešči odabir za proboj reda bio je zalet prema dvoje koje su procijenivali slabom karikom. Ako uspije da razdvoji njihovo držanje za ruke, birao je jednog i vodio ga u svoj tabor. I tako se jedan tabor povećavao na račun drugog.

No, bivalo je, da se igra odigra „prljavo“,  da jedan od dvoje koji su se držali za ruke, jednostavno izda. Ispusti ruku i time omogući protivniku da bez istinske borbe prođe. Navodno uspio da prekine lanac. I najčešće taj koji je ispustio ruku, koji je izdao, bio je izabran za prelazak u drugi tabor.    

Zašto vam pominjem ovu već zaboravljenu igru? Pa zato što me ova igra, u mnogome, podsjetila na skorašnja dešavanja. U Kotoru i Ulcinju.

A, evo kako. Nedavni događaji u Ulcinju, bili su upravo modernizovana igra LELEŠKINJE BOBOŠKINE, KOGA ĆETE. Zato se prilikom tamošnjeg „igranja“, navedene igre, shodno modernizaciji, nije odmah glasno prozivao protivnik. Već se slaba karika u lancu tražila telefonskim putem.

Pozivom preko mobilnog. Jer, mobilni je posta čudo. Bez mobilnog, kako stvari stoje, nema više „igranja“. Zvalo se i opipavalo ko bi bio pogodan, da onako, slučano ispusti ruku, da pusti da se prekine lanac. I pređe u protivnički tabor. Tražiše ga, dozivaše ali ga, kako se pokaza, ne nađoše. Jer, iako im zalet bi jak, ne prođoše. Ne uspješe da prekinu lanac. Protivničkog trkača zaustaviše. Pobijediše ga. Jer, držanje za ruke bi istinski snažno. Odlučno i odano.

E, ista ova igra zaigrala se skoro i u Kotoru. Ova, pomenuta, modernizovana LELEŠKINJE, BOBOŠKINJE. I tamo su zasigurno radili mobilni telefoni. Ali, tamo se, kako se pokaza, nije dugo tražila slaba karika u lancu. Neki tvrde, da su se, samo što je otpočela igra i zavikalo LELEEEEE... odazvalo pozivu nekoliko „dobrovoljca“. Koji tajno dadoše „čvrstu“ riječ da će ispustiti ruku i propustit onog iz protivničkog tima.

Da lagano prođe. Kao, oznojile se ruke, pa iskliznule same jedna iz druge. I ne bi ih malo, rekoše troje oznojenih. I još se ćakulalo da nijesu sigurni što im bi, što im se desi rukama. Ono, da li ih isprljaše ili ne. Jer, na oznojene ruke svaki đavo hoće da prijene.

Eto, dvije iste igre različito odigrane.

No, kako prilike najavljuju, igranje stare igre LELEŠKINJE BOBOŠKINJE, tek predstoji i biće sve aktuelnije. Zato treba na vrijeme počet sa pripremama.

Vježbat i vježbat. Izgleda da je najvažnije snažiti ruke. Da izdrže protivničke udare. A i oni, koji se nepreviđeno znoje, neka obrate pažnju na to. Kažu da ima vrlo efikasnih sredstava protiv znojenja. Da im što ne isklizne ili ne daj bože ukliza.