Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Ili će Moskva potražiti motive za postizanje mira u rezultatu ruske agresije na Ukrajinu, ili će ona po završetku ovog krvavog rata ostati sama, u punoj međunarodnoj izolaciji. Ovo je realna dilema i izbor pred kojim je Kremlj.
To su povezane stvari i Moskva se mora opredjeliti: da li se spušta u tamu velikog čeličnog kaveza koji obuhvata teritoriju RF kao ćeliju samicu i izbacuje zemlju iz svih međunarodnih organizacija zbog kršenja svega što je međunarodno pravo smislilo za normalan suživot različitih država i nacija, ili Moskva napokon shvaća da započeto ludilo napada na Ukrajinu donosi samo patnje ukrajinskom narodu, a izolaciju, sram i bijedu ruskom narodu, te glad za mnoge zemlje Afrike i Azije.
Zasad, Moskva se još ponaša bahato, kao da je cjeli svijet njoj nešto dužan. Zajednica civilizovanih zemalja napokon polako prihvata oficielni stav Kijeva da ovaj rat možemo završiti relativno brzo, uz dvije odlučujuće stvari: međunarodni embargo na kupnju ruskog plina i nafte, te slanje savremenog oružja za ukrajinsku vojsku.
Što se tiče oružja, osjećamo napokon razumijevanje pozicije Kijeva. Ne možeš pobjediti Z-lo koje širi Moskva samo pregovorima sa Kremljom i telefonskim razgovorima sa Putinom. Treba shvatiti da ruske V-andale Ukrajinci mogu zaustaviti samo snagom svoga domoljublja i izuzetno teškim vojnim borbama.
Pobjediti rusku Z-vjer Dobrom moguće je samo uz snagu najboljeg naoružanja i energetskog embarga. Rusija svakodnevno od zapadnih zemalja dobija gotovo milijardu dolara za prodaju plina i nafte. Ovim novcem Moskva može financirati ne samo rat i razaranja u Ukrajini, nego čak i niz ekonomskih i razvojnih programa unutar zemlje.
Postojećih pet paketa međunarodnih sankcija nijesu tako štetni za Kremlj i on ne osjeća nelagodu svojih vanjskih ekonomskih veza i teškoće visoke cijene za započeti rat protiv zemlje osnivača UN, koja dala 10 miliona ukrajinskih života za pobjedu antifašisticke koalicije, koja je i stvorila Ujedinjene nacije kao organizaciju za izbjegavanje novog svjetskog rata.
Moskva sa svojom propagandom ruskog svijeta, koja je okrutnije od nacističke ideologije postala prijetnja rušnjem savremenog međunarodnog poretka i međunarodnog prava. Ako RF neće promjeniti svoju V-andalsku politiku prema Ukrajini, onda mora biti izbačena iz Savjeta Bezbjednosti i same Organizacije UN.
Dapače, nema nikakvog dokumenta u Sekretarijatu UN na osnovu kojega je Ruska Federacija zauzela mjesto Sovjetskog Saveza u SB UN i samoj Organizaciji. Apsolutna je anomalija i sadašnje članstvo RF u OSCE.
Organizacija za pitanja Bezbjejdnosti i Saradnje u Evropi ne može tolerisati članstvo u svojim redovima zemlje koja krši temelje postojanja OEBS. Nije čudo da Kremlj blokira mandat Specijalne misije za monitoring u Ukrajini (SMM OSCE) da ona ne bi mogla fiksirati Zlocine u Buči, Mariupolju, Borodjanci, Gostomelju...
Zato Moskva mora biti izbačena iz ove Organizacije kao zemlja agresor, ubica mirnog ukrajinskog stanovništva, totalnog uništenja sve infrastrukture u Ukrajini, što se već sada obračunva u ogromnih trilion dolara gubitaka.
Ako bi neko i danas mogao opametiti Putina onda to je Peking. Kina je zemlja garant teritorijalne cjelovitosti Ukrajine prema Budimpeštanskom memorandumu. Ipak, Kina se distancira od rješavanja problema ruske agresije na Ukrajinu. Peking može, ali ne želi dati snažan signal Moskvi da povuče svoju vojsku sa teritorija zemlje osnivača UN.
Samo je Kina izgubila više ljudi nego Ukrajina u Drugom svijetskom ratu (15 milijuna), ali Peking još kalkuliše. Podsjetimo, kad su se početkom januara o.g. desili događaji u Kazahstanu, kad je ruska vojska ušla u tu zemlju “radi uspostave poretka”, očekivalo se da dugo neće izaći. Ali, poslje diplomatskog poziva iz Pekinga, ruska vojska vratila se kući nakon nekoliko dana.
Razumije se da Kina i Moskva imaju duge i jake ekonomske, političke i diplomatske kontakte, kao i sličnu geopolitičku viziju razvoja međunarodnih odnosa. Međutim, poslje 24.02.2022. geopolitička situacija u svijetu radikalno se promjenila.
Ako kinesko rukovodstvo sebično smatra kako je bolje da se ne mješa u najveći rat poslje 1945. onda je to stvar Pekinga. Ali, međunarodna zajednica ne može da ne vidi pokušaje Moskve da uvuče Kinu na svoju stranu u ovom osvajačkom ratu.
I u slučaju čak i minimalne kineske podrške zemlji agresora, generalno se mjenja percepcija učešća Pekinga u ekonomskoj saradnji sa Evropom, posebno sa zemljama bivšeg socijalizma. Baš ove zemlje istorijski su najviše stradale od oduvijek agresivne politike Moskve. Zato bi one, u tom slučaju, morale preispitati odnose sa zemljom koja toleriše ratne ambicije Kremlja prema čitavoj centralnoj i istočnoj Evropi.
Peking sada ne zeli vojno pomoći Kijevu, ali naoružava Beograd. Onda postaje sasvim logično pitanje sa kojim geopolitičkim ciljem?
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR