Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Niko više od Ukrajinaca ne bi želio mir. Uopšte, koji normalan čovjek ne bi želio mir, posebno kad u tvojoj zemlji ginu hiljade ljudi, uništavaju kuće, fabrike, preduzeća, mostove, sve što je živo i sve što sagrađeno. Predsjednik Rusije Vladimir Putin izjavio je u Teheranu da Ukrajina ne želi mirovni sporazum!
I tu, kao i uvijek, gospodin Velika laž – šef Kremlja zamjenjuje teze. Moskva je počela rat ne zbog toga da postigne pravedan mir. Ovaj krvavi rat je sredstvo Kremlja za dobijanje mira pod svojim uslovima. Mir koji bi Moskvi osigurao prisvajanje tuđih teritorija i vrijeme za odmor, nakon kojega bi opet krenuli u novu ofanzivu.
U martu 2014. Rusija je nasilno okupirala ukrajinski Krim i videći da Kijev nema realne međunarodne podrške za očuvanje svog teritorijalnog integriteta, Moskva je odmah krenula dalje, na oduzimanje ukrajinskog Donbasa. Kad je tamo osjetila snažan odgovor na svoju agresiju, morala se zadovoljiti sa samo pola teritorija Donbasa i odmah započeti pregovore, početkom septembra 2014. za sklapanje mirovnog sporazuma Minsk 1.
Bilo je to za svaki slučaj, koji dan prije samita NATO u Njuportu (Velika Britanija) da ne bi bilo rigorozne reakcije Alijanse na rusku agresiju. Za nekoliko mjeseci ruska vojska zauzela je još malo ukrajinske teritorijeu Donbasu, a onda je opet slijedio prijedlog za mirovni sporazum Minsk 2, u februaru 2015.
Sada je ruska vojska okupirala značajne ukrajinske teritorije na jugu zemlje i opet ide prijedlog za pregovore. U stvarnosti, ona hoće oduzimanje već okupiranih područja i pripremu snaga za sljedeći udarac. To je, zapravo, stara taktika iz vremena Moskovske kneževine i Ruskog carstva, kojom su korak po korak oduzimali tuđi prostore. Zato je Rusija najveća po površini zemlja na svijetu. Gotovo sve njene teritorije prigrabljene su vojnom silom, podmićivanjem i iznudom od slabijeg protivnika.
Tako je sadašnji ruski prijedlog za pregovore, u stvari trik da se ozakoni oteto od Ukrajine ipredahne za sljedeću agresiju. Većina zemalja to je odavno pročitala ali Kremlj i dalje ima vjernih partnera u NATO i van Evrope koji guraju moskovski prijedlog za, navodno, postizanje mira, a usitinu je to traženje pauze za pripremu novog, možda još krvavijeg rata.
Prije 82 godine Sovjetski Savez koristio je pregovore da zauzme Litvaniju, Letoniju i Estoniju. Te je 1939. SSSR prinudio tri Baltičke zemlje da prihvate razmještanje sovjetskih vojnih baza na svojim teritorijama, iz kojih je nakon godinu Moskva krenula u osvajanja tih relativno malih država.
Predsjednik tadašnje Estonije bio je uhapšen i osuđen pred sovjetskim sudom za ometanje pripajanja Estonije SSSR-u! Možete zamisliti cinizam staljinovog režima, koji sada istovjetno koristi Vladimir Putin kad predsjednika okupirane države osuđuje za protivljenje invaziji!
Moskva koristi iste sheme i sada, kada u ukrajinskim Krimu i Donbasu pred sudom Ruske Federacije osuđuje sve ukrajinske državljana koji se usude da se otvoreno izjasne protiv ruske okupacije. Predsjednika Estonije (1938.-1940.) Konstantina Pjatsa i čitavu njegovu porodicu, uključujući male unuke bacili su u zatvor u Baškiriji. Ispočetka su estonskog predsjednika poslali na prinudno psihičko liječenje u susjedni Tatarstan, u grad Kazanj, a kasnije u grad Kalinin. Tamo su ga psihički ¨liječili¨ deset godina.
Moskva smatrala čudnim da se neko protivi uspostavi sovjetskog režima. U razumijevanju Kremlja, to može samo ludak. Presuda za Konstantina Pjatsu saopštena je tek nakon dvanaest godina od hapšenja- 1952. dugo već poslije Drugog svjetskog rata. On je dobio 25 godina zatvora za protivljenje uspostavu sovjetske vlasti u Estoniji! Na izdržavanju kazne on je i umro, 1956. Svi članovi njegove porodice stradali su u zatvorskim tamnicama.
U ludnici u Tveri (grad Kalinjin) Konstantina Pjatsu liječnici su redovno pitali ko je on? A on stalno je odgovarao da je predsjednik Estonije, na šta osoblje psihijatrijske bolnice toga ruskog grada jako smijalo. Pjatsa je ponovo pokopan 1990. u glavnom gradu Estonije. Za mjesec dana biće službeno otkriven spomenik u centru Talina, ruskoj robiji umorenom prvom predsjedniku Estonije.
Sada je Estonija opet na rubu dolaska ruske okupatorske vojske, koju sprječava da taj naum realizuje samo činjenica da je duboko zapela u Ukrajini. Ali, Estonija je danas zemlja odlučna i spremna da pruži otpor mogućoj ruskoj agresiji, što nije bio slučaj 1940. Estonci su opredijelili da je bolje poginuti uzdignutih glava, nego opet čistiti prljave čizme ruskih vojnika.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR