Suđenje djetetu

Za Antenu M piše: Ela Abramović

Pred jednim crnogorskim sudom ovih je dana bila žena koja odgovara za pokušaj ubistva supruga prije skoro dvije godine. U istom postupku, i suprugu se sudi za nasilje u porodici.

Skoro je sadistička minucioznost kojom se u jednom dnevnom listu izvještava sa suđenja. Sve to i kroz riječi maloljetnog djeteta, koje je i prije dvije godine svjedočilo krvavom nasilju. Kako zaštititi ovo dijete i mnogu drugu djecu od neosjetljivosti, profesionalne neetičnosti, neznanja, njihove zloupotrebe u svrhu bolesnog senzacionalizma, povrede njihovih osnovnih prava i dostojanstva djeteta? Nije prvi put - ovo je samo jedno od sličnih izvještavanja u mnogim našim medijima i na društvenim mrežama. 

Sve što je opsesivno „tačna i detaljna“ novinska izvještačica napisala poslužilo je da se potpuno otkrije identitet djeteta i svi važni podaci o njemu. To dijete već dvije godine, moguće i duže, trpi i strada u sukobu svojih roditelja. U njegovom malom gradu ova priča je vjerovatno znana. Sada ju je izvještačica bogato začinila novim detaljima, nahranila novom dozom „istine“ bolesni senzacionalizam javnosti, a Internet sve ovo zapamtio za sva vremena.

Trauma, strah, tjeskoba, stid, vršnjačka i društvena stigma... Je li izvještačica mogla da pretpostavi, ne daj bože, i osjeti makar nešto od užasno bolnih doživljaja ovog djeteta i da se samo na tren zapita: kako je ovom djetetu, što je bilo i što tek može biti s njim (posebno misleći o novim „slikama“ koje je i sama poslala o njemu)? Je li mogla zamisliti vlastito dijete u ovakvoj situaciji? Ili je izještačicu najviše i po svaku cijenu zaokupljivo njen doprinos „istini“?

Izvještačica pojašnjava i još jedan važan detalj: meloljetno dijete je juče saslušano u posebnoj prostoriji u sudu, i u prisustvu psihološkinje, čije ime navodi. Valjda je i ta mjera suda trebalo da štiti djetetovu privatnost, a posebno ga poštedi od dodatnog, već dugotrajnog emocionalnog stradanja, uz stručnu podršku. Izvještačica ni to nije htjela/mogla da shvati i obuzda sebe i svoj medijski zalet.  

Ovo dijete je, u najmanju ruku, imalo pravo da bude ne samo veoma osjetljivo ispitivano nego i da bude pitano da li želi da se svi ovi morbidni detalji i njegove riječi javno objavljuju?  Čemu navođenje djetetovih izjava koje obiluju agresijom i nepristojnostima dok je navodio što su govorili majka i otac? Nadam se, svakako, da su mu školske stručne službe ili službe za mentalno zdravlje u tom mjestu već pružale podršku i tretman zbog traume koju trpi.

Da li će reagovati psiholozi i pomenuta psihološkinja, novinari, njihova udruženja i regulatorna tijela, ombudsmani, može li sud nekim mjerama uticati da se u medijskim izvještavanjima ubuduće štite ličnosti djece, njihovo dostojanstvo i zdravlje? Hoće li izvještačica zaista razumjeti i osjetiti što je nobelovac, čiji citat izuzetno voli, htio istim da kaže: „Svi bismo mi, i ljudi i žene, morali više da pazimo šta govorimo, jer se nikad ne zna dokle i sa kakvim posledicama može da živi svaka naša reč u drugom čoveku.“