Sjene kataklizme

Piše: Joan Arvanitis

 Bijaše nekad u Porto Hendeku lijep običaj kasabalija da s vremena na vrijeme (o Đurđevdanu neizostavno) odlaze s porodicama, rodbinski i prijateljski, na uranak i dnevni izlet okolišom. Išli bi pod maslinjake, ili se verali briježjem da nađu pogodnog hlada ispod zelenika. Tamo bi ostajali vazdan. Stizali su kopnom, šetnjom nogu pred nogu turskom kaldrmom, preko Ćafe do odredišta, uz natovarene magarce hranom, pićem, prostirkama i kojekakvim sitnicama za djecu, raspjevani. Žuborili su glasovi u šumarcima, veselio se radišan svijet, kikotale žene i ciktala djeca, ne misleći na zlo, ne čineći zlo. Tih dana iz tog vremena pastorala je trajala prostorom, mir se stanio u svakom djeliću ovog dijela svijeta, inače patnog od kad zna za se; bijaše to doba kad su ljudi znali ko je stariji a ko mlađi, i to poštovali, kad se imalo dosta i tražilo upravo toliko, mjerilo se po sebi, ne po drugima, i vjerovalo da je sve što stekneš došlo radom, a da će neradom i nehajem nestati. Voljeli su se kasabalije, varošani. Znao je svijet i to: zakoni su nalik starim zidinama tvrdih gradova.

Ljudi današnjice su to zaboravili. Lagano, ali neumitno, stizalo je novo životno pravilo; jaki rade ono što im se može, sirotinja ono što mora. Mavro el Greko počeo je da ljetuje kod Arhipa Domijana kad su ovakve svetkovine bile na izdisaju: dolazio bi sredinom kolovoza, namah opijen ljepotom provincije, a vraćao se u Flegmonij nakon babljeg ljeta. Nije tada kanio da slika, tek da upija slike ove pitomine-divljine, da se udalji od bjesomučnog rada, mâne za kratko štafelaja. Opila ga je ova uvala, i nije mnogo prošlo: odlučio je da se posve nastani u Valdinosu. Koji je onda bio seoce sa nekoliko kuća, dvadesetak žitelja. Arhip Domijan, svjetioničar, prihvatio ga je očinski. A naš slikar, sit užurbanog života, a sklon osami, tačno je osjećao: dolazila su vremena u kojima ginu dobri običaji. Tradicionalan, vaspitanjem, konzervativan ponašanjem, skroman prohtjevima, nesklon prevarama, radišan i predan idejama, davno je uvidio da novac i jagma, na najjednostavniji i najsuroviji način, ubija u ljudima misao i volju da starinu paze a sebe gube. Već je bio ušao  u godine koje zovu zrelim dobom, osjetio namet trgovanja i potrošnje, banalnu ofanzivu  novih vremena. Krivila se stara predodžba o dobru i zlu, izvrtao se moral. Što su starci htjeli nostalgijom da očuvaju, djeca bi nehajem spaljivala na lomačama novog vremena. Odbacivao se običaj do običaja, noviteti su zacarili plemenskom zajednicom. Civilizacija je uspjela da trijumfuje: u ljudima je ubijala dobre osobine naroda, loše potupke podsticala. Kao bespotrebne stvari padali su u zaborav pradjedovski uresi, već su mrtve bile halje tradicije, udavljeni glasovi predanja… Sazrela je u Mavru el Greku namjera da se otme ludoriji svijeta. Ostala mu je umjetost, stari svjetioničar Arhip Domijan, od gadosti obilja još očuvan životni prostor - dovoljno slikaru. Kupio je od nasljednika, lijenog glupana i hvalisavca iz Porto Hendeka, njegovu djedovsku razvalinu, vještim rukama dotjerao nastambu i - rodio se tako iznova Mavro el Greko - divljak iz Valdinosa, da traje životom i radom podalje od razuzdane gomile. Slutio je: pohara će i uvalu stići, pa dok horda ne stigne, neka na miru robuje svojim slikarskim zanosima.

Kad se naš slikar posve preselio u kućicu ponad uvale, odlazak ljudi iz Porto Hendeka na izlete spao je na jedno slovo - đurđevdanski uranak. Pokoja porodica stigne kraj žala, rašire ćebad i razvuku hranu. Sitan razgovor: Umjesto horskog pjevanja pjesama iz davnine - govore sada ljudi sitne razgovore, kraj njih trešti  muzika sa tranzistora, djeca se brčkaju i svade u plićaku, odebljale žene se gegaju uz borovlje, razgovarajući kao da su na pokajanju,  svi misleći da su, zbog poslova koji, kad se vrate kućama, čekaju na njih, možda utukli dan budzašto. Bijaše stigao među ljude nemir, vrijeme koje krade komociju. Kad izletnici odu, Mavro el Greko će, miran, pokupiti i spaliti sve otpatke ostale iza njih; šporkeca i nehaj su došli sa novim dobom.  

Prorijedila se družba, svako je u hitnji, osmijeh se pretvarao u grimasu. Zaboravljale su se zdravice, poskočice, đurđevdanske zadjevice, bajalice, kandilice; maškare i poklade ostali su u sjećanju kao relikti. Narod se uozbiljio više nego mu priliči, narod se ufitiljio, osilio i prezobao. Počeo je da misli na evropski novac, da planira gradnju novih kupatila sa keramičkim pločicama iz Španije; uvozi se švedski parket, namještaj iz Slovenije; regali, noćni stočići, velika ogledala, tepisi iz Turske, penjoari, žiponi i kurtoni, u bojama makaroni. Sve se više gledala televizija, a sve manje slušao radio. Kupuju se novi automobili: “fiće” i “škode” su bili prespori za njihov ubrzan život. Narod je slušao novokomponovanu narodnu muziku, narod je kupovao viski, učio se da pravi bečke i pariške šnicle, jer mu je raštika s domaćim mrsom na nos počela izlaziti, jeo je valovite šarene slastice umjesto bakinih fugaca, kremaste pite upakovane u šarene celofanske kesice više su vrijedjele od zašećerenih priganica. Malo toga od juče je ljudima preostalo, a da im valja, jer - nije  “moderno”.

Prodavala se stoka da bi se proširivale sobe za izdavanje turistima. Bašte i poljišta ostajala su željna ljudske ruke. Nabavljali se feder-madraci, malo ko je više htio da spava na gvozdenim šuštama, na dušecima punjenim lažinom. Narod više nije sušio meso i ribu, koljodnevi su postali mrska uspomena, brašnjenu kobasicu iz svog ubogog djetinjstva ko bi poželio od želje puste, zlatom je morao da je plati. Sve su se više jele konzerve, u celofane upakovani hljebovi, zamrznuta jela tajanstvenih imena. Kupovalo se tropsko voće, dok su u zapuštenim voćnjacima na granama gnjili šipci i smokve od muha opoganjene, malo je ko sakupljao plodove maslina u napuštenim maslinjacima, nisu zrna oblica nosili na meljavu, nisu je usoljavali, jer su im one iz Grčke, iz staklenki, bile ukusnije i nadohvat ruku. Ljudi su  zaboravili vinograde, dolce je osvajao drač.

Ljudi su, dok su oko sebe imali sve više, u sebi imali sve manje, ali se to sred novog života malo kome ukazivalo kao opasnost. Bili su poneseni za novim, drugačijim, modernim životom. Nije im se moglo ukazati da ulijeću u kobno, krivo vrijeme, bez mjere i računa, upravo zbog novog mjerenja i većih bankarskih igara. Upozorenje uznemirenih mudraca koji su odavno govorili da se načas stane, promisli i osvrne, pobacali su ljudi u bunar zaborava i ravnodušnosti.