Za Antenu M piše: Jakov Daković
Monah Arsenije (Jovanović) baš ne miruje, iako bi smirenje trebalo da bude smisao i cilj monaškog puta. Vazda mu nešto smeta, nervira ga, prosto mu dešavanja iz spoljnog svijeta (na koja btw monah uopšte ne bi trebao da obraća pažnju) ne daju da se posveti duhovnom životu.
Lik toliko priča da se ja pitam: a kad se on zapravo moli? Kako održava koncentraciju na liturgiji kad povazdan ratuje sa raznim imaginarnim đavolima? Ako želiš da držiš javna predavanja ok, fine. Ali onda se odreci života u manastiru. Vita contemplativa i stalni kontakt sa ljudima naprosto ne idu zajedno. Na Svetoj Gori to odlično znaju. Ovom prigodom, našeg antijunaka razbjesnio je najavljeni koncert poljske black metal grupe Batushka u Beogradu pa je brže bolje pozvao "vjerni narod" na protest.
Zapravo, prvo je upozorio Porfirija ali ovaj nije bio previše zainteresovan.
Pa je malo, kao da neće, potkačio i patrijarha u svojoj objavi.
"Zar možemo dozvoliti da nekakve sotonjare kvare našu divnu, tradicionalnu Srbijicu" (u kojoj inače vlada smernost i celomudrenost u vidu Pinka, Happyja, Zadruge, splavova i Karleuše?) Ne, tako nam Cece i Arkana! Normalno, organizatori su odustali od koncerta plašeći se kakvog većeg belaja. Da vidimo sad malo kontekst čitavog događaja.
Black metal je nastao krajem osamdesetih. Prvi ili tačnije proto bendovi Venom, Celtic Frost i Bathory koristili su vrlo sirovu produkciju, pseudonime i okultnu, neki bi rekli satansku ikonografiju.
Ali tek u Skandinaviji nastaje black metal u punom smislu riječi.Taj pravac nastaje dijelom kao reakcija na tehničku preciznost i produkciju američkog death metala a dijelom iz fascinacije grupe tamošnjih tinejdžera nordijskim paganizmom. Klinci iz Norveške su željeli nešto što će zvučati totalno primitivno, zlo i kakofonično.
Možda je čudan koncept praviti muziku koja će biti odvratna većini ljudi ali to i jeste bila poenta. Znate onu pjesmu navijača Millwalla:
"We are Millwall, we are Millwall
No one like us, no one like us
We don't care, we don't care".
Otprilike tako. Volimo da nas mrze i da sviramo pred trideset fanova. Suprotno svim očekivanjima black metal je nakon porođajnih muka gdje se zaista svašta dešavalo (paljenje crkava, ubistva i samoubistva) postao komercijalno uspješan pa tako danas te grupe nastupaju sa simfonijskim orkestrima, dobijaju Grammyje i generalno su dobro prihvaćene u liberalnim skandinavskim zemljama.
Ružne stvari sa početka devedesetih su zaboravljene. Lično, ne volim taj pravac previše. Ali mi je jasno da svaka generacija ima svoj put. Ako tata i mama slušaju Metallicu, njihov tinejdžer će željeti nešto kontra i to je pronašao u BM sceni.
E vidite sad, u Beogradu su minulih godina gostovali mnogo ekstremniji metal bendovi pa se niko nije bunio. Na primjer Mayhem, pioniri čitave scene i vjerovatno jedan od najmračnijih bendova u povijesti. Pa šta je onda vo imja Oca i Sina Arseniju Jovanoviću toliko zasmetalo?
Kao prvo, Batushka u svojim nastupima koristi sakralni jezik, konkretno crkvenoslovenski. Obično se latinski vezuje za tu vrstu bendova ali momci iz Poljske su bili malo kreativniji. Nastupaju obučeni kao pravoslavni monasi, preciznije ruski velikoshimnici. Aha, veli Arsa, vidite vi to, nekakvi Poljaci se rugaju ni manje ni više nego ruskom pravoslavlju!? Slučajno? Nipošto, sve je to dio zavjere protiv ruskog a samim tim i srpskog pravoslavlja. "Kad vam ja to kažem, to mora biti tako" - to je otprilike Arsenijeva argumentacija.
Osnivač benda Krzysztof Drabikowski pak kaže da je sve počelo kada je na YouTubeu ispod jedne njihove pjesme vidio komentar "Orthodox God's hymns are more metal than any satanic black metal music out there ".
To ga je, dabome, zainteresovalo i počeo je da istražuje predmet.
"Pet godina sam učio ruski tako da mi nije bilo teško da savladam crkvenoslovenski". Zapitao se: da li bi se elementi vizantijskog pojanja mogli inkorporirati na metal albumu. Štaviše, da li bi se u crkvenoj muzici mogao pronaći sveti gral metala, triton, "diabolus in musica"? Na svoje iznenađenje otkrio je da u pravoslavnim himnama ima mračnih elemenata koje bi mogao uklopiti u svoj umjetnički izričaj. Dakle, ideja grupe Batushka je prilično jednostavna - mrak, mistika, svijeće, miris tamjana, sve se to uklapa u njihov stil.
Dobro, reći će neki, a šta ćemo sa tekstovima? Mora da vrve od blasfemije. Actually not. Najuspješniji album grupe "Litourgiya" je u biti izvorni tekst liturgije Sv. Jovana Zlatoustog uz male intervencije. Na primjer umjesto riječi "Bog" stavljeno je "Ja". Može biti da je to nekom uvredljivo. Za mene, to je umjetnička sloboda. I više od toga, ali onda bih se morao upustiti u priču o gnostičkim jevanđeljima i krivotvorenju izvornog Hristovog učenja što premašuje namjeru ovog teksta.
Ideja da je rock koncert vrsta rituala nije ni nova ni nepoznata. Jim Morrison je recimo sebe vidio kao šamana. Ono što se dešava na koncertu tog tipa bendova je klasična aristotelovska katarza. Odavanje počasti mračnoj strani života je postojalo u svim drevnim religijama. Kako abrahamske religije to ne razumiju baš najbolje one zlo prebacuju na đavola koji nerijetko postaje važniji od Boga. Meni to, oprostite, liči na nekakvu dualističku jeres.
Nego pustimo to. Poznato je da ništa čovjeka ne trgne iz uninija kao heavy metal i hors, kad je dobrog kvaliteta. Arsenije (i Rafailo) to, najzad, ponajbolje znaju. Ono što oni ne znaju je vrlo jednostavno i piše u jevanđelju:
"Ne sudite da vam se ne sudi". Monah treba da bude blag, smiren, tolerantan, sa velikim razumijevanjem za ljudske slabosti. Njegov zadatak nije da širi moralnu paniku.
Da su u Sinodu iole inteligentni oni bi iskoristili to što se jedan metal bend zainteresovao za miks liturgije i rock muizke a Arseniju odredili epitimiju.
To se dabome neće desiti, ali znate šta mi ponajviše smeta? Da su neka druga vremena mogli bismo komotno reći momcima iz sastava Batushka: dođite u Crnu Goru, ovdje podržavamo slobodu izražavanja. Ali - znate i sami kako stvari stoje.
Na linku ispod su sastavi koji su već pohodili Beograd i Batushka pa ostavljam cijenjenom čitaocu da prosudi šta je ekstremnije i šta više vrijeđa dobrog hrišćanina, vazda zabrinutog za čistotu svoje duše na koju neprestano nasrću đavoli u vidu Harija Potera, Helloweena i ostalih zapadnih pošasti, a sad su nas evo muklo i nenadano napala i za pravoslavno srce ujela i slovenska braća, Poljaci.
https://youtu.be/e7jResTj9qc?si=dvCRg7NL0Qi78ibH
Invictus
Zanimljiva tema bi bila zašto metal nikad nije pustio svoje korijene u Crnoj Gori. Iako je cijeli naš etos i duh kao stvoren za žestoke tonove teške poput cijele naše istorije, nikad nije ni neka ozbiljnija slušalačka baza postojala, kamoli stvaralačka. Svakako nepravedno oklevetana muzika, bar u CG
sičija
Jakov, jedan obrazovani inteligentni, svestrani nadareni cinik. S punim pravom vadi žice ispod ledenog brijega pokazujući koliko je naivno posmatrati samo njegovu površinu i spoljnu manifestaciju iz omeđenog rakursa. Istovremeno, ovo je lekcija po kojoj je ljudski duh slobodan i neograničen. Bravo.
Branka
@serdar upravo tako. Ja čekam da neko prokomentariše ovaj izuzetni tekst i mislim isto ovo što i Vi. Đavo nas je ponio.