Starozavjetni liberal

 Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Budući da marginalne pojave, likovi, portali (zbog vremena koje ne volim trošiti uzalud) nijesu u fokusu moga interesovanja, i najčešće su izvan mog vidnog polja, sasvim slučajno sam nabasao na tekst jednog, kako bih rekao: veterana-liberala, zvanog Džoud.

Filmsko ime, zar ne? Bonvivansko, skoro k'o Milojko! I tako tražeći jednu svoju kolumnu, kako već kazah, nabasam na ovog bivšeg liberala. Jednog od onih zbog kojih je Rječnik medicine obogaćen za još jednu jedinicu – „sindrom starog liberala". U objašnjenju je boldovano naznačeno da se ovaj sindrom nikako ne smije dovoditi u vezu s istinskim liberalima, hrabrim, časnim i mudrim, kojima koprena ispletena od mržnje prema jednoj partiji nije pokrila oči i zatomila vid, i koji zbog te i takve mržnje nijesu Crnu Goru gurnuli u ponor velikosrpskog nacionalističkog haosa.

No, čuveni stari i prekaljeni liberal Džoud (legenda kaže da je 90-ih nekoliko puta položio život u borbi za Crnu Goru) očito uznemiren mojim komentarom o njegovom negdašnjem simbolu otpora, nedavno izručenom tajkunu Dušku Kneževiću, izvolio je poreći učešće pritvorenika Kneževića u epskim i mitskim protestima Odupri se. Zaista, Tjenanmen je čaj od nane spram protesta na kojima su drevni suverenisti (Adamovi drugovi iz klupe) rame uz rame s četničkim vojvodama, bez i da trepnu, zurili u golemi video-bim s kojeg se politički disident Knežević, iliti, Đido našeg doba, obraćao okupljenima.

Neću prećerati ako kažem da bi se i francuski Pokret otpora vaistinu posramio pred ovom revolucionarnom masom, u kojoj je neko vitlao kokardom, kamom, a neko pohabanim članskim kartama nekadašnjeg LSCG. Ali, zar ne težimo svi različitosti?! I pomirenju naaaaroda?! Četnik, partizan, radikal, liberal, okupator, patriota, zar ćemo u sitna crevca, gospodo?! Kako sam od rođenja boleći i sentimentalni insan, dok se građanska i ravnogorska Crna Gora odupirala, umalo nijesam zaplakao nad prizorom strasno zagrljenih „liberala" i sljedbenika Ratka Mladića!

Portal na kojem gospodin Džoud iznosi svoju istinu znakovito se, i sasvim slučajno, zove Javni servis, baš kao i medijska kuća kojom rukovodi nezakoniti Raonić. A čini se da je i uređivačka politika istovjetna. Doduše, o tome valja upitati svih pet čitalaca. Ipak, vratimo se kultnom #odupiranju. Bila je to zapravo predigra za istinsko i istorijsko pomirenje koje će nam donijeti 2020. Koja se nikad ne bi dogodila da neustrašivi liberal Džoud i ostali martiri 90-ih nijesu na vlast doveli neofašiste.

I zaista, alternativa sistemu opterećenom korupcijom, partitokratijom i nepotizmom je korupcija, partitokratija, nepotizam, i neofašizam, kao bonus. A ljestvica svega nabrojanog podignuta je do takvih visina da je ni Sergej Bubka na svom vrhuncu ne bi uspio preskočiti. Vizija slobodne i konačno demokratske Crne Gore ispostaviće se izuzetnom, da ne kažem proročkom, a u skladu s rađanjem demokratije i naš junak Džoud svim svojim revolucionarnim bićem podržaće Demokrate Alekse Bečića. Pa? Čemu čuđenje? Zar nije prirodno hodati stazama dosljednosti, pa tako od Liberalnog saveza stići do Demokratske Crne Gore? Samo će zlonamjerni reći da nije. Da je to protivuprirodan blud. Da, to će reći i oni koji ljube DPS. Jer, u percepciji multipliciranih džouda, svako ko ne ljubi anticivilizaciju vaspostavljenu 2020, u službi je DPS-a.

Iako je DPS već odavno razvlašćen, Panču Vilji koji se u praskozorje litija svojski odupirao, DPS se pričinja u svakom čovjeku. Na svakom koraku. Perspektiva Džima Morisona nakljukanog alkoholom i LSD pilulama ništavna je u poređenju s halucinacijama dobrih, starih Bečićevih suverenista! Osim već izanđale matrice o bivšem režimu, ljudi bliski aktuelnom, nikako da razumiju da su u cijeloj ovoj humoreski jedino oni režimski. Iako uporno svakog ko ne dijeli njihovu radost zbog sloma „diktature" i renesanse fašizma nazivaju režimskim. Zanimljivo i urnebesno. Biti režimski kolumnista odavno bivšeg režima. Pride, i vrlo isplativo. Kao da, recimo, umjesto luksuznog kruzera izaberete Titanik. Nije da su lišena smisla zapažanja branitelja „avgustovske većine".

Uzgred, liberal Džoud masno će slagati da sam ja (u njegovom registru) „izvjesni", i da me je „zamijetio" na Gradskoj tv, jer, priznaću vam: Džoud je jednom davno bio moj virtuelni prijatelj, na jednoj društvenoj mreži. Dakle, i te kako zna ko sam. Moguće da je moje otkazivanje gostoprimstva u virtuelnom svijetu socijalnih platformi doživio lično, primio k svom pravedničkom srcu, pa otud i amnezija glede mog imena. Znate, ljudi često potiskuju ono što ih je nekad povrijedilo.

I na koncu – da bi se valjda opravdao pred svojim saveznicima, Džoud na samom početku saopštava da on ne čita Antenu M i Analitiku. Pa, dragi Džoud, to smo pobogu znali. Vijesti su tvoja šolja čaja. Uostalom, kao i mnogih heroja 90-ih, zahvaljujući kojima tu deceniju iznova živimo. I to punim plućima. Katrana i tamjana.