Za našu Budućnost

Za Antenu M piše: Bana, bivši kapiten mlađih selekcija i prvotimac Budućnosti

Ovo pišem iz ljubavi i bijesa. Pišem kao rođeni Podgoričanin (što bi naša vedeta Nađa Ljiljanić rekla), kao podgorički gimnazijalac, kao dijete Budućnosti i nekadašnji prvotimac. Preksinoć mi je mrak pao na oči dok sam se vraćao kući. Prvo kad sam vidio kako se na trgu postavljaju stolice za koncert (vjerovatno ideja Demokrata, oni najviše vole fotelje), a onda kad sam vidio plavo-bijeli pješački prelaz kod Milenijuma. Stvarno se Glavni grad maksimalno iscimao da obilježi stogodišnjicu Fudbalskog kluba Budućnost.

Za mene najveća legenda kluba Slavko Vlahović nas je još u pjetlićima učio što je Budućnost i kako se ona voli. Obilježavati stogodišnjicu kluba farbanjem pješačkih prelaza, gradnjom vidikovca u Gornjim Kokotima i na kraju manifestacijom na trgu đe se u prve redove guraju funkcioneri i „ugledni privrednici“ je rezulat sistemskog urušavanja jednog kluba, jednog grada. Kako li na sve ovo gleda odbornik Mitar Šušić, kojeg mi plaćamo, a koji tvrdi da sport danas „ne promoviše ništa kvalitetno i vrijedno“.

Bio sam ubijeđen da je Budućnost za koju sam ja igrao bila u najgorem položaju. Čisto da ilustrujem. Na kraju sezone umjesto plata (koje su tada bile na najnižem nivou u zanjih 20 godina) dobili smo od člana Upravnog odbora Jeknića vaučer od 100 eura da kupimo odjeću u njegovom butiku Paradiso. Jer naravno, kada se baviš profesionalno sportom najvažnije je kako izgledaš. Da stvar bude još komičnija, na početku naredne sezone kada samo odbili da treniramo zbog neisplaćenih zarada Jeknić nam je rekao da nema potrebe da štrajkujemo „jer smo najbolje obučeni u grad’ ”.

Međutim, ovo što se dešava na stogodišnjicu je gore. Kad sam bio dio Budućnosti upravljačka struktura grada i kluba je ponižavala nas fudbalere. Današnja upravljačka struktura ovakvim obilježavanjem tako velikog i važnog jubileja ponižava klub, grad i sve građane. Mada, što da očekujemo kad nam je Feđa Smatlik, kao dobro umreženi rođak, u upravljačkoj strukturi.

Najveću odgovornost za sve ovo snose Mugoša, Migo, Vuković, Injac i Mujović. Međutim, najlakše je njih okriviti. Moramo biti iskreni i reći da za trenutno stanje veliku odgovrnost snosimo i mi – Podgoričani. Očigledno je da ne volimo Budućnost baš toliko koliko pričamo. To se vidi po stadionu koji je vazda poluprazan. To se vidi po sali koja je jedino puna kad dođu klubovi iz Beograda. Rukometašice igraju Ligu Šampiona a mi ne možemo ni Bemax arenu da popunimo. Ultrasi su nam isto otanjali. Znam ih dosta što u Varvare idu iz razloga koji nemaju veze sa klubom i sportom, a  zbog kojih brojni drugi više nijesu voljni da se Varvarima pridruže. Ako voliš klub samo kad pobjeđuje ili igra protiv „velikih”, onda nijesi navijač – ti si publika. A publika dođe, tapše i ode. Navijači ostaju. I kad gubimo i kad padamo. Oni nijesu tu zbog spektakla - oni su dio kluba.

Stogodišnjica jednog sportskog simbola svedena je na još jednu političku paradu u kojoj se legende poput čika Brana Milačića premještaju u peti red. To pokazuje ozbiljan nedostatatak poštovanja kluba i njegovih legendi. Umjesto da na stadionu slavimo uspomene, trofeje, sportski duh, generacije fudbalera i navijača – gledamo kako istorija kluba služi kao kulisa za sitne političke poene. Nadali smo se utakmici protiv nekog evropskog velikana, a zadovoljili bismo se i utakmicom veterana, al' ništa ni od toga jer nam stadion nema travu. Za stoti rođendan Budućnosti nema huka sa śevera, ni podrške sa zapada, samo tapšanje po ramenima.

Ipak nije sve tako crno, posebno kad vidim roditelje koji vode đecu na utakmice i kako se emocija prema klubu i gradu prenosi sa koljena na koljeno. Nikad neću zaboraviti dan kad me je otac prvi put poveo na stadion, a tek dan kad sam prvi put igrao Pod Goricom. Raduje me kad vidim kako Adžić i Bulatović blistaju u reprezentaciji i znam da dolaze nove generacije podgoričke đece na koju ćemo svi biti ponosni. Zbog njih ne smijemo više da dozvoljavamo da vlasti imaju ovakav odnos prema Budućnosti, jer ćemo onda izgubiti našu budućnost.