Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Rusija ucjenjuje Srbiju isporukama prirodnog gasa. Dana 11. oktobra 2025. godine, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je za portal Informer da je razočaran odlukom Moskve da, nakon višemjesečnih pregovora, ponudi Beogradu samo kratkoročni sporazum o isporukama prirodnog gasa, koji važi do kraja 2025. godine. Sa svoje strane, srpsko rukovodstvo je nastojalo da zaključi trogodišnji ugovor sa koncernom Gazprom o isporuci ruskog „plavog goriva“. U tom cilju, A. Vučić se ove godine već dva puta sastao sa ruskim liderom Vladimirom Putinom.
Beograd je tražio da garantuje isporuke prirodnog gasa najmanje do maja 2026. godine, ali je Moskva ponudila ugovor samo do kraja 2025. godine. Kako je A. Vučić sugerisao, razočaravajuća odluka za Beograd vjerovatno je povezana sa sankcijama koje su Sjedinjene Američke Države uvele protiv srbijanske energetske kompanije NIS, čiji značajan udio akcija (44,9%) kontroliše Kremlj preko kompanije Gazprom Neft. Formalno, SAD su uvele sankcije NIS-u u januaru ove godine, ali je njihov početak više puta odgađan, jer su Beograd i Vašington vodili intenzivne pregovore o ovom pitanju. Međutim, u septembru su SAD odbile produžiti odgodu, a ograničenja su stupila na snagu 1. oktobra.
Predsjednik Srbije je napomenuo da se američke sankcije mogu ukinuti samo ako se donese odluka o nacionalizaciji NIS-a. Prema riječima A. Vučića, Vašington je navodno vršio pritisak na Beograd, zahtijevajući od njega takvu odluku. Međutim, predsjednik Srbije je odbio ovaj prijedlog, jer „nije želio ukrasti tuđu imovinu“. Istovremeno, A. Vučić je objasnio da je kratkoročni ugovor o isporuci gasa svojevrsna poruka Rusije Srbiji. Na taj način Rusi jasno stavljaju do znanja da, ako neko započne proceduru nacionalizacije NIS-a ili uradi nešto drugo u tom duhu, mi vam jednostavno možemo isključiti gas nakon 31.12.2025. godine.
Srbija, zemlja kandidat za pristupanje Evropskoj uniji, mora imati na umu da je teško oslanjati se na prijateljstvo sa Rusijom kako bi se samouvjereno i svrsishodno kretala ka članstvu u EU. Zvaničnici evropskih institucija u Briselu ne kriju činjenicu da prebliske veze Beograda sa Moskvom izazivaju znatnu zabrinutost. Političko rukovodstvo EU stalno podsjeća da Srbija mora uskladiti svoju vanjsku politiku sa politikom Evropske unije, posebno prema Rusiji i Kini, ako zaista želi postati članica ujedinjene Evrope. Srbija je 30 godina balansirala između istorijskih veza sa Rusijom i želje za evropskim integracijama, ali sve više signala iz Brisela ukazuje na to da je vrijeme za odluku.
Srpski političari moraju shvatiti da je Rusija prvenstveno zainteresovana za vlastite geopolitičke koristi i ambicije, a ne za dobrobit ili strateške interese srbijanskog naroda, i to postaje sve očiglednije. Rusija pokušava održati uticaj na Zapadnom Balkanu kao dio svoje šire strategije „multipolarnog svijeta“. Srbija je jedna od rijetkih zemalja u Evropi koja nije uvela sankcije Rusiji, što mediji dvije države koriste kao dokaz „velikog prijateljstva“ među njima, iako u stvarnosti Moskva vješto vrši razne vrste pritiska na Beograd. Rusija ne nudi Srbiji stvarne ekonomske ili sigurnosne garancije, kao što to čini EU. Umjesto toga, postoji samo retorika o „slavenskom bratstvu“ i „zajedničkoj istoriji“, koja se često koristi kao paravan za politički uticaj Moskve. To se dogodilo u Ukrajini.
Dok je Kijev bio u orbiti političkih interesa Kremlja, Ukrajinci su bili glavni bratski narod Rusa. Rusija jednostavno koristi Srbiju kako bi proširila svoj uticaj na države Zapadnog Balkana. Štaviše, Moskva je zainteresovana za veliki oružani sukob u regiji. Prema Kremlju, to će odvratiti Zapad od događaja u Ukrajini, a Moskva će ovdje moći igrati aktivnu ulogu posrednika, stičući političke dividende na međunarodnoj sceni i jačajući svoj autoritet. Rusiju nije briga što će ovdje ljudi ginuti, što će se lokalna ekonomija urušiti. Spremna je do kraja podržavati pokrete velikodržavnih sila, što će prije ili kasnije dovesti do velikog rata u regiji. Moskva tajno i otvoreno podržava vođe ovih pokreta, a primjer Ukrajine pokazuje da su na čelu svih proruskih snaga u zemlji bili političari koji su lično primali značajne finansijske nagrade od Moskve. Čim je Ukrajina počela provoditi svoju politiku evropskih integracija i jačati veze sa zapadnim svijetom, odnosno prestala je plesati uz ruske političke balalajke, Kremlj je u jednom trenutku proglasio Ukrajince neprijateljskim narodom i nacistima.
Situacija u Moldaviji nije izuzetak. Ovih dana, sekretar za štampu ruskog predsjednika, Dmitrij Peskov, izjavio je da, ako Moldavija nastavi svoj kurs konfrontacije sa Ruskom Federacijom radi izgradnje odnosa sa Evropom, onda je „ne čeka ništa dobro“. Tako je Kremlj reagovao na usvajanje nove vojne strategije Moldavije, u kojoj se Rusija naziva „glavnom prijetnjom“. „Sadašnje rukovodstvo Moldavije, sa naše tačke gledišta, pravi ozbiljnu grešku. Oni smatraju da linija za izgradnju odnosa sa Evropom podrazumijeva potpunu antirusku politiku“, rekao je Peskov.
Moldavska vlada je 8. novembra odobrila novu vojnu strategiju do 2035. godine. Među vojnim rizicima i prijetnjama nacionalnoj sigurnosti, posebna stavka je rat Rusije protiv Ukrajine. Moldavija je zabrinuta zbog izgleda za stvaranje ruskog kopnenog koridora i mogućnosti širenja neprijateljstava na vlastitu teritoriju. Prisustvo oko 1.000 ruskih mirovnjaka u Pridnjestrovlju također je nazvano prijetnjom. Kao rezultat toga, vlasti su odlučile povećati brojnost nacionalne vojske za trećinu i povećati troškove odbrane. Nova vojna strategija također predviđa prelazak na NATO standarde.
Podsjećamo, 28. septembra vladajuća proevropska partija „Akcija i solidarnost“ pobijedila je na parlamentarnim izborima u Moldaviji. Predsjednica Maja Sandu je više puta optužila Rusiju da se miješa u unutrašnje stvari zemlje i pokušava uticati na rezultate glasanja kako bi dovela proruske snage na vlast. Prema Peskovu, moldavski proevropski političari „dok ostaju na vlasti, nastavljaju svoju neprijateljsku liniju“ prema Moskvi, zbog čega Kremlj „žali“. Peskovljeva izjava je direktan pokušaj vršenja političkog pritiska na Kišinjev. Kremlj tradicionalno koristi retoriku „upozorenja“ kao alat za zastrašivanje susjeda koji biraju proevropski kurs. Izrečene prijetnje su signal moldavskom rukovodstvu da je Moskva spremna da nastavi politički, ekonomski i informacioni pritisak na zemlju. Takva retorika ponavlja scenario koji je Rusija koristila protiv Kijeva nakon 2013. godine, kada je Ukrajina odabrala put integracije sa EU.
Reakcija Moldavije na ruske prijetnje biće pokazatelj njene sposobnosti da se suprotstavi Rusiji. Za istočnoevropsku regiju, Peskovljeve izjave su signal nastavka hibridnog rata Rusije. Prijetnja Kišinjevu pokazuje da Kremlj ne odustaje od svojih ambicija da zadrži regiju u svojoj sferi uticaja putem zastrašivanja, propagande, podmićivanja i energetske zavisnosti. Moskva pokušava pokazati da čak i bez otvorenog rata može diktirati pravila igre u regiji. Za Evropsku uniju, takve prijetnje su podsjetnik da ruska prijetnja nije ograničena samo na Ukrajinu.
Svojom izjavom, Peskov zapravo širi „geografiju pritiska“ Kremlja na granice EU. Takve riječi mogu se smatrati pokušajem osujećivanja proevropskih reformi u Moldaviji, koja teži da postane članica Evropske unije. Kao što pokazuje iskustvo Ukrajine, ruske prijetnje često imaju suprotan učinak: jačaju antirusko raspoloženje i guraju građane da podrže nezavisnost od Moskve. Za predsjednicu Maju Sandu i vladajuću proevropsku partiju „Akcija i solidarnost“, ove prijetnje su dodatni argument u korist nastavka reformi, modernizacije vojske i ubrzanja integracije s evropskim sigurnosnim strukturama. Dakle, agresivna retorika Kremlja samo gura Moldaviju da se još dublje ukorijeni u proevropski tabor.
Peskovljeva izjava ima i određeno domaće rusko značenje. Cilj joj je ne samo zastrašivanje Moldavije, već i jačanje narativa za rusku publiku o navodnom „neprijateljskom okruženju“ i „izdaji“ susjeda koji su „podlegli zapadnom uticaju“. Na taj način Kremlj pokušava legitimizovati vlastitu agresivnu politiku. To Putinu omogućava da održava atmosferu opsade u ruskom društvu i još jednom pokuša mobilisati građane u kontekstu ozbiljnih domaćih ekonomskih problema i dugotrajnog rata protiv Ukrajine.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR