Za Antenu M piše: Nana Berger
Ne voli Aleksandar Vučić da ga miješaju u bilo šta što se dešava van njegovog kalendara. Toliko je zauzet svjetskim poslovima da mu Balkan dođe kao neželjeni prtljag koji su mu poturili na aerodromu. Kad ga novinari pitaju o političkom haosu u Podgorici, on napravi grimasu, uzdahne i promrmlja: „Pojma nisam imao ni da se to dešava u Crnoj Gori“.
Legenda o neobaviještenom predsjedniku, Koštunici 2.0, ponovo se igra pred publikom.
A možda i jeste iskren, ali ne zato što nema veze sa događajima u Crnoj Gori, nego zato što više i ne mora da zna. Velike vođe imaju operativce, velike ambicije imaju svoje emisare, a veliki diktatori, kada jednom dresiraju sistem, mogu sebi da priušte luksuz da ne znaju. Ili da glume da ne znaju. Rezultat je isti: uticaj teče kao struja, bez kablova i bez tragova.
Dugo je Vučić bio onaj koji se bavi svime. Telefonira direktoru prigradske škole zbog krova koji prokišnjava. Smjenjuje načelnike policije zbog bakljade u nekom selu. Otvara fabrički magacin, a onda sam provjerava da li je neki ekser zarđao. Bio je one-man-show, supervizor koji se bojao da će se svijet urušiti ako na pet minuta odvoji pogled.
Sada pokazuje svima kako se odvija transformacija nekoga ko je toliko zategao sistem, toliko ga istrenirao da može sebi da dozvoli luksuz nezainteresovanosti. Ili barem dobar performans o prevaziđenoj potrebi da se bavi mikromenadžmentom.
Kad ga pitate o političkim požarima u regionu, on samo izgovori svoju novu, omiljenu repliku: „Pojma nisam imao“.
To je trenutak kada se autor diže iznad djela, kad vođa povjeruje da je dovoljno što je stvorio mehanizam. Kad zna da će njegovi ljudi znati šta treba činiti, a da on to čak i ne mora da izgovori.
To je faza moći u kojoj komanda prestaje da bude glasna. Prestaje čak i da bude izgovorena. Ona se podrazumijeva.
Sjetimo se Andrićevog neimara iz “Mosta na Žepi”. Čovjeka koji je završio ogromno djelo i otišao, a da se nije ni okrenuo da vidi kako most izgleda, ne zato što ga nije zanimalo, već zato što je bio uvjeren u svoje djelo.
Vučić je, naravno, sve suprotno od tihog, skromnog Andrićevog majstora, ali dijele jednu ključnu sličnost – ubjeđenje da su već učinili sve što je potrebno da njihovo djelo traje samo od sebe.
Nema potrebe više da nadgleda, da objašnjava, da kontroliše. To sada rade drugi, a vjerovatno ni ne znaju zašto to rade. Najbolje režije su svakako one u kojima se glumci zaklinju da improvizuju.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR