Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis
Bili su počeli, bili i završili Dani Njegoševi. Državni praznik!? Dva dana su građani Crne Gore bili pod zaštitom odežde Petra Petrovića Njegoša, jer im je taj poklon podarila pravoslavna Crna Gora. Četvrtak i petak. Subotu i neđelju, takođe, na volju puka rahatluk. Gluvariti, međutim, mogli su, komotno i po želji, i oni koji pravoslavci nijesu; da se razumijemo – praznik je važio i za ostale narode Montenegra. Zauhar je. A pošlje toga, po neđelji, u nove radne pobjede. Đe ko koga stigne, da mu noge digne!
Čitam program Manifestacije. Glorifikovanje, ponavljanje istih tvrdnji o njemu Vječitom . Što je čoek, a mora bit' čoek! Bog nas milostivi spasio ovog aksioma petrovićevskog, ove mudrolije. Od Preradovića do Isidore Sekulić i Andrića kuje se simbol našeg dangubovanja. Četnicima je Praznik poslužio kao još jedno, mudro skovano strategijsko oruđe, a Crnogorcima, zbog zasluga kojekakvim, lenta preko očiju, u slavu mudrosti i junaštva njihovog. Najveći i najbolji epski stihotvorac i filozof amater, bijaše romantičar koji nije shvatio suštinu tog evropskog pokreta u umjetnosti. A, z'isto, najmanje je On kriv, umetnuli su ga u tu škatulu kritičari srpske književnosti. Njegoš se nama opet postavlja kao složena metafora: svaku budućnost umetnuti u konfuznu prošlost. O tome mogu tolkovati samo modernisti kojima inače pseudohistorija ide od ruke i naruku.
Bošnjacima i Muslimanima nije se tijekom Dana Njegoševih dalo mnogo komentarisati - stanovita ćutnja svojstvena sunitima okruženih hrišćanima. Dok je ateistima preostalo da se po volji lentraju na sve tri strane svijeta. Sa Pjesnikom u sredini. Preko Jadrana se ne može zbog vatikanskih lanaca Svetoga Petra, a ni Drašku zbog Mletakah neće dati propusnicu - ko ga je ćerao da se, đavoljan, sprda boljemu od sebe?
Opet začarani krug. Da nam Njegoša nije ne bi se znalo koliko smo jednako pametni i glupi. Tog Pjesnika možemo svojatati zanavijek: srbocrnogorci vele da je „njihov“, a Crnogorcima ga Srbi nikad oteti neće. Fantazija, foliranje, hronična bolest zvana „daljine, te slatke daljine“. A strategija kulture Crne Gore puna tuberkuloze. Jednako okovani, o svom trošku, tumaramo briježjem i planinama ponad „toplog mora“. Jer to tako, izgleda, mora biti usud naš. Trka unatraške. Do jedne ure. Jer su se kod nas protegli PARAZITI. Ovdje vladaju nerazumni i zluradi. Mladost iz kafića (djeca ranijih vlastodržaca i prirepci činovnika iz doba kad je umirala Jugoslavija), i mladost onih iz praznih sela sjevera Crne Gore, plemenskih restlova „stare Crne Gore“ (tu su vam đeca novočetnika i poslužnici iz opštinskih odbora DPS-a strklih u Podgoricu), a bogami i nehajnih sa jugoistoka Crne Gore (anahronih politkanata uz gusle i tamburicu). Raste gomila onih što su se nakrali i onih što ne rade, a ćute da bi dalje ljenstvovali.
Meni hrabra i naukovana mladost Crne Gore daje nadu. Ona snaga i zdravlje pristojnih, dobro vaspitanih i dovoljno obrazovanih, pobjegla od svojih u kući i onih oko kuće, jer Crna Gora ostaje bez valjanih omladinaca. Nije daleko to vrijeme kad će se ZRELA MLADOST vratiti, nova samosvjesna snaga. Nadojena NOVIM DOBOM, bez Njegoša ili s njim - biće svejedno, jer će se znati mjera svim stvarima u životu. Landohani, kao uvehlo lišće, biće razneseni vjetrovima u zoru jednog dana. Da se pročisti Montenegro.
Nosiće se kapa crnogorska, i hidžab, i bijela kapa arbanaška, i bokeški kapelin, bez zazora i ponosito, širom ove napaćene teritorije, i nadalje višenacionalne i multikulturalne. Dobar partner ozdravljenoj Evropi, na ozdravljenom Balkanu. Djeca novog čovječanstva planete Zemlje vratiće se kući. Ja se tome nadam, pa iako me tada neće biti, bez mene će se moći. Majka Crnogorka odavno me i često s'etovata: „Velika rabota što ostarih, samo da vi, đeco, napredujete!“
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR