Desni populizam kao pogonsko gorivo za vruće snove Darija Vraneša

Piše: Nevena Kovačević

Da je zere političke pameti, u iole ozbiljnoj državi, Dario Vraneš, jednako kao i Marko Kovačević, bili bi posve marginalne političke figure. Niti jednom političaru, koju god funkciju obnašao, ne bi ni palo na um koaliranje s fašistima poput gore navedenih.

Ali, kako sam još davno pisala, desni populisti nijesu ništa drugo do moderna verzija desnice i služe, makar prividnom ostvarenju ciljeva Mandićevih mladih talenata. Da gore napisane riječi u potpunosti ne stoje, umjesto muka na Vranešove vruće snove, čuli bismo, ili pročitali, reakciju kakva, u najmanju ruku, priliči čelnicima državne vlasti. No, dok god su glavni akteri te iste vlasti desni populisti, ovako nešto bilo bi suludo i očekivati.

Pisala sam više puta o tome da je ideološku komponentu u djelovanju PES-a nemoguće isključiti. Premda se njihovo političko neiskustvo ne može mjeriti sa lukavstvom Andrije Mandića, to ne smije biti opravdanje za potpuno potpadanje pod njegov đon. I ne samo to – čak su i Mandićevi podmlaci domišljatiji od Spajićevih pulena.

Zamislite samo tu nedođiju, u kojoj premijer, bez pomoći vještačke inteligencije ne zna, ili, bolje rečeno ne smije da odgovori na pitanje – ruši li Dario Vraneš ustavni poredak. Da Spajić u javnom, ili njemu dražem Twitter djelovanju ne pokazuje ni trunku političke zrelosti i odgovornosti, to nam je jasno. Bježanje, baš kad je kukavički pobjeći, itekako je specijalizirao.

Spajić nas opominje da treba da se okrenemo budućnosti. A zašto to ne rade njegovi koalicioni partneri, što Dario Vraneš jeste i to baš u njegovom rodnom gradu. Zar Spajić, ne umije da smisli dvije proste rečenice, kojima bi nas uvjerio da Vraneš samo sanja vruće snove. Ne – on te vatrene snove, svjesno ili nesvjesno potpiruje. I time priča o satelitima DF-a dobija puni smisao.

Još ako znamo da je nekad ljuti NATO protivnik Filip Ivanović, koji je ulaskom u vlast brzopotezno promijenio stranu, saopštio da je bronzani Pavle, koji i dalje izmiče bezbjednosnim službama, jer, biće, imaju prečeg posla od bavljenja njime i zamjeranja Metodiju Ostojiću - bio kontroverzna ličnost. Formalno kontroverzan, suštinski, dobar momak, nemilosrdan i prepoznat po masovnim ubistvima žena, đece i nedužnih civila, za račun četničke ideologije, kojoj, čak, nije uspio da ostane do kraja vjeran. Tako ga pamti istorija, ali Ivanović i drugari, očito, pišu neku novu, blažu varijantu, kako bi oprali sopstvene biografije. Za to je sad kasno.

O desnim populistima koji će biti obični pioni na šahovskoj tabli Andrije Mandića, pisala sam još kada je osnovan pokret Evropa sad. I nijesam bila jedina. Tada nam je, međutim, malo ko vjerovao.

Pogledajte samo premijera koji se skriva iza vještačke inteligencije, jer nema hrabrosti da prizna sebi i cjelokupnoj crnogorskoj javnosti – da je u koaliciji sa onima koji sanjaju da jednoga dana, postanu novi grobari crnogorske državnosti. Taj san se ne topi. A njegovoj reafirmaciji doprinio je upravo PES, apsurdima o nenasilnoj aneksiji, što sam nedavno detaljnije obrazložila. PES je na mala vrata uveo formalnu, nadasve pogrešnu reinterpretaciju bijelog terora, progona, paljenja domova, pogroma učesnika Božićnog ustanka, sa svim elementima stvaranja genocidne tvorevine.

PES je, suprotno Rezoluciji iz 2018. praktično ponovno legitimisao odluke takozvane Podgoričke skupštine, najsramnijih stranica crnogorske istorije. Nijesam sigurna da tako bahato postupanje možemo pravdati potpunim neznanjem, koliko god nam namjere bile čiste. Naročito ne danas, kad su nam, uz sve manjkavosti obrazovnog sistema, relevantni podaci dostupni đe god se okrenemo. Pa ko je htio da čita, imao je literature na odmet.

O Vranešu je, suvišno i govoriti. Jednostavno rečeno – može mu se, nažalost, u Crnoj Gori koja je, kako nas uvjeravaju, pred samim predvorjem Evropske unije. Za to vrijeme, Vraneš sanja ponovno prisajedinjenje, u više etapa. Kao dobar beogradski đak i izvještač, njegova maštarija počinje imperijalističkim pretenzijama prema Kosovu, a zatim i ostvarenjem ključnog moskovsko-beogradskog hegemonističkog projekta – rusko-srpskog svijeta s glavnom komponentom – izlazom na more. Kako bismo uopšte mogli pomisliti da on, zadojen mržnjom prema državi u kojoj je rođen, osjeća i najmanji stid. Duplo više od njega, treba da se stide oni koji su omogućili javno slavljenje nelegitimnog i prisilnog prisajedinjenja Crne Gore Srbiji. Treba da se stide oni koji su omogućili da karađorđevićevska okupacija bude javno proslavljena, a želje o njenoj obnovi projektovane i izgovorene.

Izrugivanje premijera sa građanima i građankama najbolje se ogleda u rečenici da neki grade, a neki krštavaju mostove. Dakle, Spajiću, drugim riječima, baš nimalo ne smeta karađorđevićevsko pokrštavanje, paradoksalno, u njegovom rodnom gradu. Ne smeta mu što je neko samoinicijativno, pod plaštom volje naaaaroda, najavio da će mostove nazvati po grobarima crnogorskog suvereniteta, samobitnosti i međunarodnog subjektiviteta. Opravdano je napraviti paralelu sa tihom rehabilitacijom, parastosima i podizanjem spomenika četničkim vojvodama, ali i drugim zagovornicima iste ideologije, đe je i Amfilohiju Radoviću mjesto, bez dileme.

Rekoh na početku – trebao bi Vraneš da bude sasvim nebitan politički lik. Ali, nažalost, nije. Legitimitet mu daju desni populisti, koji manirski bježe od odgovornosti.

Znamo zašto su tu Vraneš, Kovačević, Mandić i Knežević – iako ih gazda pozdravlja nemoćnim hukom koji odjekuje sve do podgoričkih lokala. Do duše, Knežević je bio izuzetak, ali do jedne ure. Znamo i za račun čijih interesa rade. Vraneš i Kovačević su možda najglasniji, ali je računica prosta.

Pitanje je – do kad će im desni populisti davati legitimitet. Retoričko naravno – dok god dijele vruće fotelje, podjednako vrele kakvi su i snovi Darija Vraneša.

Možda premijer i četa oko njega zaista misle da su nepozivanjem Vraneša na otvaranje lokalnog puta iskazali nekakav stav. Naprotiv. Vraneš se vješto poigrao sa koalicionim saborcima. Bježanje pod okrilje vještačke inteligencije znak je političke, ali i ljudske slabosti. Kombinacija desnih populista – preplašenih jastrebova i ekstremnih nacionalista, sve je osim dobra postavka za evropske okvire. Neću savjetovati desnim populistima da čitaju o takozvanoj podgoričkoj skupštini, bijelom teroru i mučki ugašenim životima. Imaju dovoljno godina, da bi se toga i sami sjetili, da im je do čitanja. Suština teksta je da razbijemo dilemu, ako je neko još uvijek ima, odakle Dario Vraneš i njemu slični crpe popularnost – iz straha elementarno politički nepismenih i za pokrivanje funkcija koje su ih zapale nedoraslih desnih populista. Jer šta je drugo bijeg od javne polemike, dok se u slučaju bivše vlasti hvataju i za najmanju začkoljicu, osim odraz bojazni, da ne iskliznu iz čvrstih šaka Andrije Mandića. Jer ne bi znali đe dalje da prelete. Pristojni političari osjećali bi sramotu, bahati kukavički okreću glave. A znate li šta je najparadoksalnije – i desni populisti i radikalni ekstremisti, lutke su na koncu beogradskog vožda, moskovskog izazivača hibridnih prijetnji, čije je izvorište meka moć i crkve Srbije, bez koje ne bi ni postojali na političkom pijedestalu.

Na kraju, valja spomenuti i mimikrijske drugare – Bošnjačku stranku. Ministar Ibrahimović besjedio je u parlamentu o Crnoj Gori koja baštini međuvjerski i međuetnički sklad. Saglasna sam da progon turskih državljana pokazuje sasvim suprotno. No, čemu onda dvostruki aršini? Je li ćutnja BS zapravo stav da je Vraneš promoter suživota? Naravno da nije, već identičan foteljaški bijeg od neočetničke realnosti iz koje im ne pada ni na pamet da se izmaknu. Napisaću, vrlo otvoreno – oni koji ćutnjom štite javno izgovorene snove Darija Vraneša, Marka Kovačevića i njima sličnih rušitelja ustavnoga poretka i građanskog karaktera Crne Gore, umjesto svoje sunarodnike, nijesu ni za nijansu politički znaveniji, a kamoli državnički orijentisani. Za tako nešto, ipak, nijesu presudne čak ni godine iskustva, već ljudskost i politički moral, mudrost i dostojanstvo, kojih nema ni na vidiku. Zato se Vranešu nemojmo čuditi, dok god ima iza sebe ovakve čuvare njegovih snova. Može li se progutati antivrijednosni karakter ove družine – to je pitanje za zapadne partnere. Nama je odgovor, rekla bih, poprilično jasan, ali ne nosimo svi iste naočare.

*

Nije dozvoljeno preuzimanje kolumni bez dozvole portala Antena M.