Piše: Tony Parsons
Bila je nedjelja rano ujutru i šetao sam psa na Parlament Hillu kada sam ih vidio kako dolaze. Bili su to ozbiljni trkači - grupa mladih profesionalaca, svi tu nešto oko trideset godina - koji su izgledali kao da ovako trče zajedno svakog vikenda. Do trenutka kada sam ih ugledao, već su bili mrtvi umorni. Pogurena ramena, borba za svaki udah, velike kapljice znoja uprkos jutarnjoj hladnoći, mrštili su se od bola na svakom koraku dok su se peli na krov Londona. Prvi kojem je to pošlo za rukom - mršav, s naočarima, ne toliko razvijen kao ostatak grupe - okrenuo se i pogledao drugare.
"Hajde", uzviknuo je, dok su oni tumarali uz strmo brdo. "Oporavite se kao AJ."
Oporavite se kao AJ! Da, to je bilo jutro nakon borbe Anthonyja Joshue i Vladimira Klicka na stadionu Wembley, kada je zvijezda britanskog boksa sravnjena sa zemljom od ogromne desnice Doktora Čekića, pravo u bradu - a Joshua se batrgao na ivici poraza prije nego što je uspio da ustane, otkrio rezerve hrabrosti i izdržljivosti za koje nije ni znao da postoje, pre nego što je oborio na pleća svog ukrajinskog rivala, u scenariju koji kao da je pisao Silvester Stalone.
Bila je to jedna od onih noći kada nas sport uči o ljudskom duhu, kada nepatvorena drama događaja od nas napravi fanove, kada ono što je obično na zadnjim stranama novina završi na prvoj, i na usnama svih nas.
U tom trenutku sam znao da se boks vratio.
Pa ipak, neki kažu da boks umire. Jer se borbe koje fanovi žele da vide dešavaju previše rijetko. Jer previše prirodnih atleta u Sjedinjenim Državama sada potpuno ignoriše boks i bira nešto mnogo manje naporno, a mnogo profitabilnije, kao što su karijere u NBA ili NFL. Jer boksu danas nedostaje jedna globalno poznata superzvijezda - kao jedan Sugar Ray Leonard ili Muhammad Ali i Mike Tyson - koja bi bila lice sporta. Jer boksu nedostaje masovna publika zemaljske televizije - kada se Chris Eubank borio sa Nigelom Bennom 1993. godine, više od šesnaest miliona ljudi je gledalo, što su rejtinzi koji mogu da se mjere sa finalom Svjetskog prvenstva u fudbalu. Čak i najveće "pay-per-view" borbe nikada neće uspjeti da generišu toliki nivo interesovanja.
A boks umire (kažu oni) jer postoji ogromna proliferacija svjetskih titula i bokserskih tijela. Boks je jednom imao osam svjetskih šampiona, po jednog za svaku kategoriju, dok sada ima 17 kategorija koje se bore za 68 naslova pod četiri različita tijela (Svjetska bokserska organizacija, Svjetski bokserski savjet, Svjetska bokserska asocijacija i Međunarodna bokserska federacija). Anthony Joshua je svjetski šampion u teškoj kategoriji u WBA i IBF, dok je Amerikanac Deontay Wilder, Bomb Squad, šampion u teškoj kategoriji WBC, a Joseph Parker sa Novog Zelanda je to u WBO. A boks nekad izgleda tako staromodno, kao proizvod nekog starog doba. Ako odrastate u novom vijeku i ako želite neki borilački sport kako biste bili u formi, onda su mješovite borilačke vještine (MMA) vjerovatno vaša preferencija. Zašto samo da naučite da udarate, kada možete u svoj arsenal da dodate i šutiranje i nošenje vrlo malih gaćica?
Ali glavni razlog što bokserski fanovi očajavaju jeste što se Floyd Mayweather bori protiv Conora McGregora.
Ozbiljnim poznavaocima boksa, najskuplji duel u historiji - stotinu miliona dolara će dobiti svako, tako makar pišu mediji - uopšte nije duel. "The fake news fight", kazao je Bernard Hopkins. "Pantomima", ocijenio je Carl Froch. "Koga briga?", dodao je trener Freddie Roach. "Ne bih uopšte upalio televizor to da gledam. Izvinite, ali to nije borba."
Meksikanac Saúl "Canelo" Álvarez (čiji je jedini poraz u 51. borbi bio baš od Mayweathera, 2013. godine) rekao je: "To uništava ovaj sport. To je veliki cirkus, sprdnja."
Oscar De La Hoya je napisao na Facebooku: "Možda se naš sport nikada ne oporavi od ovog. Čini mi se da sam prilično dobar u golfu. Da li bih mogao da se takmičim sa Rory McIlroyjem? Naravno da ne."
UFC kontingent je mnogo sretniji što će jedan od njih pod velikim svjetlima ući u ring sa velikom bokserskom zvijezdom. Megan Olivi, koja izvještava sa MMA, kazala je gostujući na BBC Radio 5 Live da će UFC biti pravi pobjednik svega ovoga. "Ovo će donijeti nove gledaoce našem sportu, bez obzira na to da li će Conor pobijediti ili izgubiti. Sportisti koji su u UFC-u među najboljima su na planeti. Da je ovo ulična borba, pobijedili bi svaki put."
Ali ovo nikako nije ulična borba. McGregorovo MMA umijeće bit će ostavljeno u svlačionici. Teško je vidjeti kako će ishod koji kladioničari predviđaju - a to je da će McGregor dobiti ozbiljne batine od Mayweathera- pomoći da se MMA "proda". Mnogo izgledniji scenario je da će Mayweather protiv McGregora učiniti da UFC izgleda kao vrlo loša stvar. Ricky Hatton, jedini britanski bokser koji se ikada tukao sa Mayweatherom, kazao je nešto slično: "Conor je najveća zvijezda u UFC-u, i ako ga Mayweather premlati - što će se vjerovatno desiti - to neće izgledati dobro po UFC."
Najveći problem u slučaju "Mayweather protiv McGregora" je što on ne uspijeva da ispuni osnovni princip boksa - to nije fer borba. Najveći bokser posljednjih dvadeset godina izaći će iz svoje dvogodišnje penzije da se bori sa nekim ko dolazi iz mješovitih borilačkih vještina, a ko je bio amaterski bokser u tinejdžerskim godinama i nikada nije profesionalno boksovao u svom životu. Ali Mayweather i McGregor će više zaraditi po minuti, možda čak i po sekundi - brutalnoj, krvavoj sekundi bez svijesti - nego što većina boksera (kao i zvijezde MMA) zarade tokom čitavog života.
"Ako donosi novac, onda ima smisla", kaže stara bokserska izreka. Ali lako je vidjeti kako „Mayweather vs McGregor“ može da ostavi gorak ukus u ustima. Ne iz razloga koji se obično navodi - da će Mayweather proći kroz McGregora kao užarena mačeta kroz onaj margarin koji se baš lako maže - već zbog onoga što četvorougao boksa dijeli sa oktagonom MMA. Muškarci tamo mogu da umru.
Iste nedjelje kada je objavljeno da će se Mayweather i McGregor boriti, pojavila se mala priča u dnevnom listu San, o smrti Tima Haguea, bivšeg UFC borca koji je kasnije prešao u boks.
" Hague (34) završio je na podu pet puta u prve dvije runde prije nego što je njegova borba protiv kolege Kanađanina Adama Braidwooda u Edmontonu prekinuta", pisalo je u članku. "Hague je napustio ring na nogama, ali potom je odveden u bolnicu i upao u komu. U nedjelju uvečer, njegova porodica je saopštila da je preminuo istog dana."
Istina je, naravno, da Hague nikada nije bio elitni UFC borac kao što je to Conor McGregor. Ali je u isto vrijeme i tačno da se Hague nije borio protiv jednog od najvećih boksera u historiji kada je zadobio povrede koje su ga na kraju ubile.
Bilo da vjerujete da je Mayweather protiv McGregora borba ovog vijeka ili cinični cirkus od milijardu dolara, niko ne treba da ima ni najmanju sumnju o tome šta je na talonu.
Njih dvojica će zaraditi dovoljno novca da nikada više, do kraja života, ne brinu o parama. Zbog te nagrade, Mayweather rizikuje svoju reputaciju. Ali McGregor rizikuje nešto još veće.
Stara maksima je i dalje istinita - može da se igra fudbal, može da se igra tenis, ali se boks ne igra. Možete da prevrćete očima na njih koliko želite, ali Mayweather i McGregor se neće igrati. To je možda farsa, ali neće biti igra. Boks mijenja živote. Boks uzima divlje i daje im disciplinu, boks uzima strašljive i daje im samopouzdanje, boks uzima debele i pravi od njih spremne ljude.
Ali boks također može mnogo toga lošeg da donese. Muhammad Ali je već u ranim četrdesetim dobio dijagnozu - Parkinsonova bolest - a ljekari su je povezali sa povredama mozga tokom karijere. Ali sada boks pomaže muškarcima i ženama koji pate od iste boljke s kojom je Ali vodio bitku pola svog života.
U Fitness Zoou u Sheffieldu, stariji ljudi oboljeli od Parkinsonove bolesti shvatili su da bokserski trening može da smanji simptome kao što su tremori, padovi, probleme sa koordinacijom i depresijom. Ne postoji lijek za Parkinsonovu bolest, ali oni koji žive sa tom neurološkom bolešću koja stalno napreduje kažu da ih boks čini snažnijim, pokretljivijim.
"Kada živite sa Parkinsonovom bolešću, osnova je da vaš mozak ne komunicira baš najbolje sa vašim tijelom", kaže Michael Crofts, trener u Fitness Zoou. "Mi vodimo mnogo različitih bokserskih vježbi sa vrećama. Neke su napravljene da vam pomognu sa snagom, neke sa brzinom, koordinacijom između oka i šake, a druge su tu da biste se bolje kretali ili imali bolju ravnotežu."
"Parkinsonova bolest isisava vaše samopouzdanje. Da sam ostavljena sama sebi, nikada ne bih saznala kako mogu da se krećem, a to mi je omogućio boks", kaže šezdesetpetogodišnja Pamela.
Nijedan drugi sport nema tu snagu da vas potpuno transformiše. Anthony Joshua bio je divlje dijete, a zahvaljujući boksu postao je pristojan čovjek. On je možda najbolji model za ovaj sport još od Alija. Ne može svako da boksuje kao Joshua, ali svako može da bude bolji zbog boksa. Svako ko navuče par rukavica - od klinca koji sparinguje prvi put do penzionera koji se bori sa Parkinsonovom bolešću - biva dodirnut njegovom magijom.
A zbog toga, i zbog svoje sposobnosti da baci svjetlo na to šta znači biti čovjek, boks vam uvijek dozvoljava da vjerujete, i uvijek vas tjera da mu se ponovo vratite.
Ja sam već rezervisao let za Las Vegas. Ne za "Mayweather vs McGregor" 26. augusta, već zbog borbe koja će se u istoj areni, T-Mobile, odigrati tačno tri sedmice kasnije – Gennady Golovkin vs. Saul 'Canelo' Alvarez. Golovkin vs. Alvarez bit će sve što "Mayweather vs McGregor" nije. To će biti razdijelni trenutak dvaju karijera. Biće to sudar dvojice jednako snažnih boraca, a i jedan i drugi željet će da pokažu da nema nikog sličnog, da nemaju rivala, da nema nikog ko im može prići. To će biti fer borba. A trebalo bi da bude i odlična borba.
Bookmakeri kažu da će Joshua vjerovatno postati sportska ličnost godine u tradicionalnom izboru BBC-a ovog decembra, a mogućnost da vidimo jednog boksera iznad vozača Formule 1, fudbalera i tenisera, to bi bio veliki skok naprijed u povratku ovog sporta.
Boks nikada neće umrijeti, jer je njegova suština u tome da ustanete kada vas nešto obori na pod. Najžešći kritičari boksa su u pravu: kada sve saberete, boks nema mnogo veze sa sportom. Ali on ima sve veze sa životom.
A boks u 2017. bit će definisan onim što se dogodilo kada je Britanac iz Watforda ponovo stao na noge da bi prebio jednog Ukrajinca, i onim što će se dogoditi kada jedan Meksikanac bude u ringu sa tipom iz Kazahstana.
Boks će preživjeti bez obzira na ono što se desi kada se budu tukli Mayweather i McGregor, jer je boks veći od njih obojice. A možda će, na kraju krajeva, i zaraditi sav taj novac. Jer kada se dva profesionalna borca tuku dok nose rukavice, to nikada nije vic.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR