Formanov lik

Piše: Milenko Perović Svratih prije neki dan u vulkanizersku radnju. Stadoh blizu jednoga što pumpa gumu na kolima. Kad se ispravio, neprirodno se izbečio u mene. Podśetio me njegov pogled na likove iz Formanovog filma „Let iznad kukavičjeg gnijezda“. Ne skidajući pogled s mene, Formanov lik se uvukao u kola i uključio preglasnu užasnu „muzičku“ turbo-dreku. Jedva se moglo razabrati da se u „pjesmi“ – s karakterističnom nacionalističkom patetikom najnižeg reda ukusa – slavi suśedna bratska država. Nije to u Crnoj Gori i okolini ništa neuobičajeno.

Svakodnevno se, već četvrt stoljeća, može čiti i viđeti obilje sličnog nacionalističkog kiča i šunda. Čovjek može samo da se skrajne što dalje kad ga napadne ta „muzička“ agresija. Ko na nju nije davno oguglao, spasio se bjekstvom na udaljene zemlje.

Sad već nijesam mogao da ne obratim pažnju na „ljubitelja muzike“. Śedi za volanom i gleda me izazivački. To budalasto gledanje traje i dok okreće svoje vozilo da bi izašao na drum. Na kraju mi - prije nego će „stisnuti gas“ - upućuje još jedan pogled s izrazom nekakvog otužnog i agresivnog likovanja. Više nije moglo biti nikakvih dilema da me ovaj čudni čovjek prepoznao i da, bar maglovito, zna ponešto o mojim političkim i životnim uvjerenjima.

Vjerovatno mi je formanovskim pogledom htio dati do znanja da se nikako sa mnom ne slaže. Čak se toliko ne slaže da je cijeli svoj fantazmagorični „muzički“ performans izveo da bi me iritirao i provocirao. Ko će ga znati, htio je valjda ujedno pokazati da na agresivan i primitivan način može iskazivati svoja „uvjerenja“. Ako se zna kontekst, njegova su „uvjerenja“ očito uperena koliko protiv opstojanja države u kojoj živi, toliko i protiv pripadnika većinske nacije u njoj, pa makar oni bili i stranci.

Nije problem što se u ovoj državi može demonstrirati kad se hoće, koliko se hoće i protiv koga se hoće. Jedino nikome ne pada na pamet da demonstrira protiv onih koji bi ovu državu najradije uništili. Moderna građanska demokratija je za slobodne duhove, uz sva ograničenja i unutrašnje aporije, tako privlačan sistem regulacije zajedničkog života ljudi zato što je de-tabuirala mnoge tradicionalne svetinje i „svetinje“ koje su ograničavale mišljenje i djelanje ljudi. Međutim, kada se toga prava dokopaju ostrašćeni i primitivni ljudi, onda ne samo da ga „uživaju“ na agresivan način, nego bi svakome drugome da ga oduzmu.

Golemi je problem u ovoj državi uobičajenost, „normalnost“, pa i poželjnost postojanja i ispoljavanja nedopustive agresiji prema drugome i drugačijemu. Agresija je obavezna prema onome ko drugačije misli i ośeća. Bez nje se ne može prema onima koji slijede drugačije - posebno više - kulturne standarde. Neki oblik nasilja uvijek spremno čeka da se ispolji prema onome ko se drugačije nacionalno, vjerski, svjetonazorno, polno etc. deklarira. „Ko drukčije kaže“, podrazumijeva se da - „kleveće i laže“! Ko drugačije recipira stvarnost odmah se smatra neprijateljem.

Ta vrsta nedopustive agresije generalna je karakteristika stanja društvene svijesti koja otežava društvenu koegzistenciju ljudi u Crnoj Gori. Njeno postojanje i žilavo povijesno preživljavanje moguće je objasniti djelovanjem brojnih povijesnih, masovno-psiholoških, mentalitetskih, kulturnih i religijskih karakteristika. Iza te agresije, krije se koloplet najrazličitijih vrsta kolektivnih i individualnih animoziteta, osujećenja, frustracija i strahova.

Malu glupu „muzičku“ agresiju Formanovog lika valja razumjeti kao znakoviti proizvod i kopiju velikih i opasnih agresija kojima je izložena država Crna Gora u svom nezavisnom postojanju. Da nije tako, Formanovom liku pred vulkanizerskom radnjom nikada ne bi palo na pamet da zvučnim nasiljem i prijetećim pogledima deklarira svoju „nacionalnu pripadnost, niti neprijateljstvo prema onima koji ne dijele njegova „uvjerenja“.

Formanov lik - jednako kao i oni koji su ga politički i svjetonazorno „vaspitali“ - ispoljio je onaj karakter agresije koju je Erih From shvatio kao destruktivno ponašanje koje ima ulogu instrumenta u težnji „čovjeka za apsolutnim gospodarenjem nad drugim živim bićem“. U crnogorskim uslovima ona se ispoljava kao stalna agresija samopozvanih vođa jednoga „nacionalnog“ kolektiviteta. Agresivnim djelovanjem oni hoće - protivno volji svih drugih – da određuju sudbinu Crne Gore i da nesmetano negiraju crnogorski nacionalni identitet.

U toj se agresiji - na štetu upravo onih koji se deklariraju kao Srbi, jednako kao i na štetu svih drugih - srpstvo se stalno pokušava graditi isključivo kao velikosrpstvo. Pokušava se izbrisati fundamentalna razlika između njih. U takvim se pokušajima dvostruko kumulira energija agresije. Jednom ona nastaje u pokušajima „fuzije“ srpstva i velikosrpstva, drugi put iz činjenice da je velikosrpstvo – kao i svaki drugi ultranacionalistički koncept – per definitionem netrpeljivo, agresivno i zlokobno!

Ideolozi velikosrpstva u Crnoj Gori gotovo bez izuzetka u svojoj „nacionalnoj“ pastvi raspaljuju gnjev zbog „nepravdi“. A najvišom nepravdom smatraju što postoje Crna Gora i Crnogorci. Ravnopravnost Srba s ostalim narodima u Crnoj Gori oni svojim sljedbenicima predstavljaju kao „nacionalnu obespravljenost“ i „ugroženost“. Nacionalnu emancipaciju Crnogoraca koriste za stimulaciju straha kod svojih duhovnih abonenata da će biti „crnogorizirani“. Konsolidaciju Crne Gore smatraju neposrednom prijetnjom „srpskim interesima“ etc.

No, i velikosrpska ideologija završava u ropotarnici istorije ili u vulkanizerskoj radnji, svejedno!