U jeku pandemije koronavirusa mnogi se iz različitih razloga pitaju koliko od prijavljenih žrtava koronavirusa stvarno umire od covida-19, a ne od starosti i drugih bolesti.
Konačno, vrijeme je sezonskog gripa i prehlade, a u svijetu svaki dan umire oko 150.000 ljudi, od čega oko dvije trećine - oko 100.000 dnevno - umre od uzroka povezanih s godinama.
Starost i bolest čine covid-19 još smrtonosnijim, to ne vrijedi za sve zarazne bolesti
Pitanje iz naslova osobito je zanimljivo jer sva dosadašnja istraživanja pokazuju da starost i loše zdravstveno stanje jako povećavaju rizik za smrtnost od covida-19. Važno je istaći da to ne vrijedi nužno za sve zarazne bolesti.
Većina epidemija gripa nesrazmjerno više ubija vrlo mlade i vrlo stare, one s nerazvijenim i one s oslabljenim imunitetom, dok je stopa preživljavanja značajno viša u populaciji između. Španska gripa bila je gotovo dijametralno suprotan primjer covidu-19. Ona je odnijela između 50 i 100 miliona života u svijetu, a bila je značajno pogubnija za mlade nego što se očekivalo.
Neke ljude smrtnost covida-19 zanima iz medicinskih razloga, zato što sudjeluju u radu na formiranju zdravstvenih politika ili na izradi lijekova i vakcina, drugi jednostavno žele znati koliko imaju objektivnih razloga za strah, dok neki uporno nastoje potvrditi vlastite ideološke ili interesne agende koje se teško slažu s aktuelnim brojkama.
U ovu posljednju skupinu, među ostalima, spadaju i protivnici vakcinisanja, koji čak ni usred globalne krize, suočeni sa strašnim brojkama bolesnih i mrtvih koji iz dana u dan eksponencijalno rastu i opštom paralizom svjetskih ekonomija, ne žele priznati prijetnju koju za čovječanstvo predstavljaju zarazne bolesti, a s time u paketu ni važnost vakcinisanja kao medicinske metode stare stotinjak godina. Njima se ovdje nećemo posebno baviti jer njihovo razmišljanje ionako nije moguće promijeniti naučnim činjenicama.
Pitanje o smrtnosti naročito je opravdano u kontekstu Italije
Pitanje iz naslova posebno je opravdano u kontekstu Italije u kojoj je smrtnost od covida-19 oko 10,8%.
No treba imati na umu da to pitanje nije neka novost ni specifičnost ove pandemije. Ono se postavlja već dugi niz godina u vezi s brojnim bolestima, ne samo zaraznim. Na temu identifikovanja pravih uzroka smrti napravljeni su brojni naučni radovi. Svojevremeno standardi za njihovo utvrđivanje nisu bili najbolje usklađeni, a nije postojala ni odgovarajuća edukacija pa su rezultati po zemljama odskakali. Na primjer, jedna japanska studija u kojoj su analizirani podaci s početka vijeka, objavljena u časopisu Journal of Epidemiology, pokazala je da se uzrok smrti najčešće pogrešno prijavljuje kada je u pitanju upala pluća. No ta je studija napravljena među vrlo starom populacijom u kojoj upala pluća često zna biti konačan uzrok smrti uz više podliježućih bolesti.
No prije 20-ak godina standardi i procedure puno su bolje bili usklađeni što je vrlo važno ljudima koji rade na zdravstvenim politikama, ali i ljekarima i naučnicima u farmaciji i farmaceutskim kompanijama kako bi se nalazile i pratile metode liječenja i njihovi ishodi.
Razlozi visoke smrtnosti u Italiji
Stručnjaci smatraju da za visoku stopu smrtnosti u Italiji postoji više razloga.
Prije svega, analize pokazuju da je virus ondje daleko više zahvatio stariju populaciju nego u nekim drugim zemljama, na primjer u Njemačkoj. U Italiji je prosječna dob pacijenata koji su na testovima bili pozitivni na covid-19 do sada bila oko 62 godine, dok je velika većina onih koji su umrli viša od 60. U Njemačkoj je najviše oboljelih između 15 i 59 godina.
Kao jedan od razloga za visoku stopu smrtnosti navodi se i činjenica da je Italija druga zemlja u svijetu po starosti stanovništva. Takođe se pominje i veći broj pušača. Na primjer, oko 24 odsto Italijana puši dok je taj udio u Velikoj Britaniji oko 15 odsto. Zatim, Italija je poznata po najvišoj stopi rezistencije na antibiotike u EU - čak trećina svih slučajeva smrti zbog rezistencije bilježi se upravo u toj članici.
Način pripisivanja smrti
Neki stručnjaci smatraju da je takođe važan i način na koji se smrt pripisuje. Naime, u Italiji se smrt pripisuje covidu-19 i u slučaju da je oboljeli umro od kombinacije više bolesti.
Italijanski zdravstveni funkcioneri prošle su sedmice objavili da se za samo 12 odsto svih smrti koje se povezuju s covidom-19 može nedvojbeno utvrditi da je koronavirus definitivno bio uzrok.
Slično važi i za Španiju u kojoj vlasti samo objavljuju koliko je osoba s potvrđenim covidom-19 umrlo, bez ikakvih detaljnijih informacija o njihovom opštem zdravstvenom stanju.
Kako se utvrđuje uzrok smrti?
U takvim okolnostima može se činiti da je uzročna povezanost smrti s covidom-19 kod starih i bolesnih ljudi dvojbena. No to baš i nije tako. Naime, ideja je da patolozi ocjenjuju bi li bolesnici poživjeli duže da se nisu zarazili. Na primjer, neki čovjek može biti onkološki bolesnik, međutim, zarazi se covidom-19, stanje mu se pogorša i on umre. U takvom slučaju utvrđuje se je li covid-19 glavni uzrok smrti, odnosno bi li pacijent samo s rakom mogao poživjeti još koju godinu da se nije zarazio virusom.
U hrvatskom zakonodavstvu, kao i u drugima, postoji definisano izvještavanje o smrti. Postoje propisane procedure i obrasci kojima se smrt prijavljuje i gdje se oni prosljeđuju, kako se provjeravaju i objavljuju.
Ta procedura usuglašena je sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom. Naime, postoji baza 'Health for All' koja ima propisane indikatore, a njihov je interes da države, kada razmjenjuju informacije, imaju istu definiciju i isti postupak u prikupljanju indikatora.
Kad se kaže da je neko umro od covida-19?
Ta procedura izgleda ovako. Patolog dobija svu dokumentaciju i gleda koji je vodeći uzrok smrti. On uz sva stanja koja je bolesnik imao procjenjuje što je ključno doprinijelo smrti. U okolnostima epidemije ne mogu se raditi temeljne obdukcije kakve se rade kada postoji neko neodgovoreno pitanje, a koje može imati jasne implikacije. Na primjer, ako čovjek umre naizgled zdrav u nekom okruženju, a porodica želi doznati uzrok jer sumnja da je možda otrovan ili je bio zanemarivan, svakako će se napraviti obdukcija.
U slučaju pandemije covida-19 više je država preporučilo da se ne rade obdukcije pacijenata za koje je dokazano da su pozitivni na virus jer su rizici za ljude u okolini veći od koristi koje bi se dobile tom informacijom. U takvim okolnostima besmisleno je da se istražuju i upisuju svi mogući drugi simptomi.
Osim toga, danas kliničari imaju dovoljno kliničkih znakova koji su specifični i povezani s covidom-19 da bi znali je li covid-19 glavni problem. Kada postoje odgovarajući simptomi i kada postoji potvrda za covid-19 testiranjem, to je kliničarima dovoljno da zaključe da je covid-19 bio uzrok smrti.
Konačno grafikon koji je nedavno objavilo Italijansko udruženje biotehničara jasno pokazuje da je broj oboljelih i umrlih od koronavirusa mnogostruko veći od brojeva u epidemiji sezonske gripe 2018./2019. To se nikako ne može zamijeniti s uobičajenim stanjem za vrijeme sezonske gripe i prehlada.
Mogućnost za greške je vrlo mala
Mnogi se pitaju može li se ipak dogoditi da neko ima blage simptome covida-19, a da smrt od nekog drugog uzroka, na primjer, zastoja srca ili karcinoma, bude pripisana koronavirusu.
Kratak odgovor je da se tako nešto teško može dogoditi. Naime, većina ljudi koji umiru od covida-19 ima respiratorne probleme i zastoje disanja. Kada neko umre zbog infarkta ili moždanog udara na neurohirurgiji, patolog sigurno neće upisati da je umro od covida-19 samo zato što je bio pozitivan na testu.
Sama činjenica da teško oboljeli odlaze na liječenje u respiratorne centre i da su oboljelima potrebni respiratori govori da je zastoj primarno vezan uz pluća. Glavni simptom je teška progresija bolesti pluća, što je sadržano i u nazivu virusa SARS-CoV-2, što dolazi od severe acute respiratory syndrome, odnosno teškog akutnog respiratornog sindroma.
Velika većina smrti u pandemiji neće biti pogrešno pripisana
Dakle, možemo zaključiti da u velikoj većini slučajeva u ovoj pandemiji smrt neće biti pogrešno pripisana. Naravno, pritom je teško tačno znati koliko bi ljudi koji su umrli dugo poživjeli da se nisu razboljeli. No to što svi moramo jednom umrijeti ne znači da je svejedno hoće li se to dogoditi prije ili kasnije.
Blagodat dugog života stečena razvojem civilizacije, tehnologije i nauke nije neki besmisleni luksuz. Ljudi su, među ostalim, ljudi i po tome što su uspjeli produžiti život nakon što je on ispunio esencijalnu biološku funkciju razmnožavanja i podizanja potomstva. Štoviše, brojna istraživanja pokazuju da krivulja sreće, nakon što je počela padati u mladosti, opet raste od pedesetih godina na dalje.
Konačno, povezivanje određenih uročnika kao uzroka smrti ili uzroka koji pridonose smrti na temelju skraćenja života ne vrijedi samo za covid-19. Postoje brojne druge stvari koje nas ubijaju, neke vrlo polako i neprimjetno. Na primjer, Evropska agencija za okolinu (EEA) procjenjuje da samo u Evropi godišnje oko 500.000 ljudi prerano umre zbog zagađenog vazduha. Zagađeni vazduh pritom ne mora biti direktan ili konačan uzrok smrti, no postoje načini kojima se dolazi do procjene da su smrti preuranjene zbog njega.
U slučaju covida-19 veza je svakako još jasnija i izravnija.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR