Autor: Ishaan Tharoor (Išan Taror)
Turski predsjednik igra komplikovanu igru otkako je Rusija počela invaziju na Ukrajinu. Kao što je to njegov običaj, vjerovatno je da Erdogan ovo koristi kao polugu da u trenutku krize dobije nove ustupke od Zapada. U svakom slučaju, produžetak rata mu, prvenstveno zbog unutrašnjopolitičkih razloga - predstojećih izbora i ekonomije koja tone, nikako ne odgovara. Javno mnjenje ove članice NATO-a, pak velikom većinom za rusku invaziju na Ukrajinu više krivi SAD-e i Alijansu, nego Putina, zahvaljujući između ostalo, i Erdoganovoj antizapadnoj retorici.
To što bi mu sada Zapad mogao dati nove ustupke, ljuti međutim njegove brojne oponente u zemlji, koji to nazivaju cinizmom, piše u analizi posljednjih događaja Išan Taror, kolumnista The Washington Post-a (WP/Wapo).
Trebalo je biti sasvim jednostavno.
Sedmicama su Finska i Švedska telegrafisle svoju odluku da napuste decenije kvazineutralnosti i pridruže se vojnom NATO savezu. Dvije nordijske zemlje dugo su održavale čvrste odbrambene veze sa Alijansom, ali ih je šok ruske invazije na Ukrajinu natjerao da konačno pređu distancu.
Pridruživanje Švedske i Finske NATO-u, označilo bi istorijski pomak: sa zemljama koje su već uključene, granice NATO-a sa Rusijom udvostručiti će se preko noći. Baltičko more, zona prećutnog nadmetanja sa Rusijom, moglo bi zapravo postati jezero kojim patrolira NATO. I samo će naglasiti koliko je sukob postao geopolitička greška ruskog predsjednika Vladimira Putina: Daleko od toga da je zaustavio širenje NATO-a na istok, njegova invazija samo je produbila rusku izolaciju, podigla ulog duž zapadne granice i stavila pod ogroman pritisak već oboljelu ekonomiju te zemlje.
Ali onda je na scenu izašla Turska.
U srijedu su iskoristili svoj prerogativ NATO članice da blokiraju početak pregovora Finske i Švedske o pristupanju, nakon što su dvije zemlje službeno predale svoje zahtjeve. Navedeni razlozi uglavnom su se odnosili na ljutnju Ankare prema Švedskoj, zbog diplomatskih odnosa sa pobunjeničkim kurdskim grupama koje djeluju u Turskoj i Siriji i davanja azila članovima Radničke partije Kurdistana, ili PKK, koje i Turska i Sjedinjene Države tretiraju kao terorističku organizaciju.
Na sastanku ministara vanjskih poslova prošlog vikenda, turski šef diplomatije Mevlut Cavušoglu, prema izvještajima, sukobio se sa švedskom kolegicom Anom Linde (Ann), navodno povisivši glas i kritikujući njenu "feminističku" vanjsku politiku. "Pokušavali smo shvatiti šta je naš turski kolega želio - znate, stvarno želio", rekao je za Reuters jedan NATO diplomata, koji je želio ostati anoniman. “Bilo je neprijatno.”
Kao što je to njegov običaj, vjerovatno je, da turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan (Recep Tayyip) ovo koristi kao polugu da u trenutku krize dobije nove ustupke od Zapada. "Mi smo jedna od zemalja koje daju najveću podršku aktivnostima Alijanse, ali to ne znači da ćemo bespogovorno reći 'da' na svaki prijedlog koji nam se iznese", rekao je Erdogan članovima svoje stranke u Ankari u srijedu. “Proširenje NATO-a je značajno za nas, proporcionalno poštovanju koje se iskazuje prema našim senzitivnostima.”
"NATO diplomate još uvijek vjeruju da će Turska na kraju odustati od svojih prigovora i dozvoliti proširenje", izvijestile su moje kolege. "Ali process, za koji se već očekuje da će trajati mjesecima, mogao bi biti sporiji i komplikovaniji nego što su se druge članice Alijanse nadale."
Predsjednik Bajden (Joe Biden) u četvrtak je ugostio finskog predsjednika Saulija Nininsta (Niinisto) i švedsku premijerku Magdalenu Anderson (Andersson) u Bašti ruža Bijele kuće, i obećao "punu, totalnu, kompletnu podršku Sjedinjenih Država" dvijema nordijskim kandidaturama za NATO. Rekao je da Finska i Švedska "ispunjavaju sve zahtjeve NATO-a, i više". U svom obraćanju Ninisto je primio k znaju stav Turske i rekao da je "otvoren za razgovore o svim pitanjima koje Turska može imati".
Kritičari Erdoganove demagoške vladavine sugerišu da bi njegova nepopustljivost sada trebala otvoriti pitanje o poziciji Turske u savezu. "Najveći strateški neuspjeh NATO-a u posljednje dvije decenije bio je umanjivanje Putinove maligne namjere dok je podcijenio sposobnost svojih članica na kolektivnu odlučnost", napisali su analitičari Džo Liberman (Joe Lieberman) i Mark D. Volas (Wallace) u rubrici mišljanja za Wall Street Journal. “Alijansa rizikuje da ponovi istu grešku sa Erdoganom.”
Turski predsjednik igra komplikovanu igru otkako je Rusija počela invaziju na Ukrajinu. Njegova vlada bila je domaćin prvih rundi diplomatskih razgovora između Moskve i Kijeva, ali čini se da su te rasprave zašle u ćorsokak, čak i kada se rat produbio. Ankara se takođe opirala pridruživanju režimu zapadnih sankcija Rusiji i nastavlja da uvozi rusku naftu. Držala je svoja vrata otvorena za one koji dolaze iz Rusije i nada se da će ohrabriti sankcionisane ruske oligarhe da svoje bogatstvo ulože u tursku ekonomiju koja tone.
U isto vrijeme, Turska ima dugogodišnje istorijsko rivalstvo s Rusijom oko Crnog mora i sankcionisala je prodaju flote lakih dronova Bayraktar TB2, Ukrajini, koje su se pojavljivale u istaknutim ukrajinskim napadima na ruske ciljeve i izazvale bijes Rusije. Turski dronovi su postali instrument diplomatije "drugim sredstvima" za Erdogana: njegova vlada ih je isporučila u niz zemalja u svom susjedstvu, a njihova učinkovitost u ukrajinskom ratu dovela je do uočljivo toplijih veza sa Zapadom nakon godina gorčine, ne samo zbog kontroverzne turske kupovine ruskih vojnih sistema u prošlosti. Prošlog mjeseca, Bajdenova administracija dala je prećutno odobrenje za moguću prodaju borbenih aviona F-16 Turskoj.
"Erdoganova strategija u Ukrajini... je pružiti tihu vojnu podršku Kijevu, iako on nastoji održati diplomatske kanale prema Putinu i ekonomski profitirati od Rusije", napisali su Soner Džagaptaj Cagaptay) i Rič Outzen (Rich) za Foreign Affairs. Dodali su, kako je “malo vjerovatno da će ruski lider odmah ući u sukob sa Turskom, pogotovo ako Erdogan njemu i njegovim oligarsima pruži ekonomski spas”.
Mnogo veća briga za Erdogana i njegove kolege su rastući ekonomski problemi u zemlji i politički pritisci uoči izbora sljedeće godine, na kojima bi zapravo mogao imati ozbiljnu konkurenciju. Za njih, što prije rat dođe do diplomatskog kraja — i što se brže stabilizuju ekonomski poremećaj izazvani sukobom — to bolje. "Visoki turski zvaničnici u tišini su zabrinuti da se sukob sada pretvara u rat NATO-a i Rusije i da rizik od eskalacije raste, sa većom podrškom u naoružanju za Ukrajinu i nepostojanjem okvira za pregovore", napisao je Asli Avdintasbas, viši saradnik za politiku, u Evropskom vijeću za vanjske poslove (European Council on Foreign Relations). “Oni su takođe razočarani nevoljnošću Zapada da stane iza pregovora o prekidu vatre kojima Turska posreduje. Visoki turski dužnosnici optužili su 'neke zemlje NATO-a' da ne žele da se rat završi kako bi nanijeli štetu Rusiji."
Prema nedavnim anketama, velika većina turske javnosti za izazivanje sukoba više krivi Sjedinjene Države i NATO – blok u kojem je uostalom i Turska članica – nego što krive Rusiju. Dijelom, to je posljedica godina antizapadne retorike u medijima u zemlji, koju često potpiruje i sam Erdogan. No, kako je primijetila Merve Tahiroglu iz Projekta za demokratiju na Bliskom istoku, Erdoganovi brojni protivnici takođe su uvrijeđeni cinizmom zapadnih zemalja, od kojih neke sada popravljaju odnose sa Erdoganom jer Tursku smatraju ključnom za osiguravanje ukrajinske pobjede.
“Mnogim turskim građanima takvi napori Zapada da učvrste veze sa omraženim turskim autokratom — dok istovremeno trube o cilju demokratije u Ukrajini, ništa manje — služe samo za reafirmaciju nekih od ključnih razloga- zašto ne vjeruju u namjere Zapada, kako prema Turskoj, isto tako i Ukrajini, prije svega”, napisala je Tahiroglu.
Prevela: Biljana Jovićević
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR