Piše: Vlado Vurušić
Vladimir Putin otpočeo je svoj peti predsjednički mandat, čak do 2030. godine. Što Rusiju, ali i svijet čeka u tih njegovih novih šest godina nedodirljive vlasti (sada, 2024., ta je konstatacija neupitna), pogotovo jer je zemlja u izvanrednoj ratnoj situaciji čiji je ishod daleko od rješenja i o kojem zapravo ovisi Putinova "šestoljetka"? Je li ovaj mandat, kako neki analitičari smatraju, početak njegova kraja ili tek zahuktavanje za sljedeći, šesti predsjednički rok do 2036. godine? Šest godina brzo prođe, ali to je ipak i dugo razdoblje, pogotovo za autokratskog vladara s jednom nogom u diktaturi, koji je u iscrpljujućem ratu na čijem se mutnom horizontu ne nazire kraj te u neizvjesnoj ekonomsko-društvenoj situaciji. Dakle, što bi to Putin mogao doživjeti u tom razdoblju, ako pođemo od toga da će ga zdravlje poslužiti jer ipak ulazi u dob (sada ima 71, a na kraju mandata imat će 77 godina) koju je veliki, ali zaboravljeni ruski "Oberiu" Danil Harms nazivao "prijelaznim uzrastom s ovoga na onaj svijet".
Ako krenemo od toga da se neće dogoditi neke nepredviđene stvari, poput miješanja Boga ili prirode ili nekih drugih iznenadnih događaja - kao što su puč ili svrgavanje, čega, barem sada, nema na vidiku, ali ne znači da negdje u nečijem malom mozgu ne kuha - odnosno da će se sve razvijati očekivano pravocrtno, onda se većina analitičara slaže da Rusiju očekuju porast unutarnje represije prema vlastitom stanovništvu i pogotovo svakome tko misli drugačije, dugotrajni rat o kojemu puno toga ovisi i, povezno s tim, daljnje jačanje izoliranosti od svijeta, ideološke "autarkije" i konzervativizma te eskalacija i radikalizacija odnosa, u prvom redu s tzv. globalnim Zapadom. Rat i sve što ide uz njega te uspon represije svakako će obilježiti Putinov novi mandat. No, pretpostavlja se da će, kako kaže politologinja Tatjana Stanovaja iz moskovskog Carnegie centra (trenutačno u egzilu u Berlinu), ovaj mandat biti za Putina najteži i najzahtjevniji jer će htjeti zacementirati i konsolidirati vlast i državnu "stabilnost" u uvjetima i na postavkama rata, a nije izvjesno kako će se to ostvariti i kretati.
Osim toga, primjetno je da Rusija postaje sve sličnija sovjetskom modelu, od sve veće jednopartijnosti, ali i da ide u obratnom smjeru, od trenutačne sve veće sličnosti s brežnjevljevskom "blažom" represijom prema onoj najradikalnijoj - staljinističkoj. Samo u posljednjih deset godina broj političkih uznika porastao je u Rusiji 15 puta! Neovisni ruski list na engleskom jeziku The Moscow Times je krajem 2023. godine objavio da je broj političkih zatvorenika u Rusiji premašio pokazatelje "kasnog SSSR-a". Podsjetimo da je već nekoliko tisuća javnih osoba iz kulturnog i znanstvenog života dobilo atribut "stranih agenata", što je usporedivo sa staljinističkom odrednicom "neprijatelja naroda". Dobile su ga čak i politički neutjecajne 82-godišnja književnica Ljudmila Ulickaja i najkarizmatičnija ruska estradna zvijezda, 74-godišnja Alla Pugačova, kao poruku - "ako mogu one, što će tek biti s vama za koje nitko ne zna". Dakle, režim pojačava svoj stisak ili, kako to Rusi kažu, "zavidavanje" (zakručivanje gajek). Represija će se nastaviti jačim tempom, pogotovo nakon eliminacije Putinova arhineprijatelja Alekseja Navaljnog i bez obzira na to što je većina građanske oporbe, koja je potpuno eutanazirana i pacificirana, u zatvoru ili emigraciji gdje ih se fizički ugrožava. Podsjetimo, u Španjolskoj je ubijen ruski pilot helikoptera koji je dezertirao, a u Vilniusu je čekićem prebijen bivši suradnik Navaljnog Leonid Volkov.
Ne treba očekivati značajne promjene u politici i sustavu vladanja dok traje rat jer na društvenu i političku zbilju Rusije uopće nisu bitnije utjecali ni sumnjiva smrt Alekseja Navaljnog ni užasni besprizorni teroristički napad džihadističkih radikala na koncert u Podmoskovlju gdje je ubijeno gotovo 150 ljudi, a nitko se nije zapitao kako to da su FSB i ostale službe zakazali, iako su ih iz SAD-a, pa čak i iz Irana upozoravali na tu mogućnost. Naime, oni se bave "zaštitom Putina i elite", a ne građana. Koliko god suludo zvučalo, taj strašni teroristički napad neće promijeniti stanje u ruskom društvu prema režimu, nego će ga dodatno radikalizirati u Putinovu korist. Zato on bez ikakva uporišta i dalje inzistira na "ukrajinskom tragu" tog čina.
Putinov mandat prolazit će u ratu. On više iz tog stanja ne može izaći. Rat prihvaća kao osobni projekt. I sve će biti podređeno ratu. Pogotovo jer je režim uvjeren da je začarao i umrtvio građane i javnost te da im s te strane (više) ne prijeti opasnost. Vladimir Putin je postao rob i talac rata koji je pokrenuo, a na isti je način to učinio s vlastitim građanima. Uspio ih je uvjeriti da ovo nije ruski napad na Ukrajinu, nego agresija "zlog i nedobronamjernog" Zapada na Rusiju te da cilj nije okupacija, nego oslobađanje Ukrajine koje s nestrpljenjem očekuju i sami Ukrajinci. Rat je postao njegova politička stvarnost, njegov jedini politički smisao života. Njegova povijesna misija i opsesija. Svjestan je da mu poraz donosi pad, zato ni ne zna kako ga okončati.
No, što će biti s eventualnom pobjedom i što to on smatra pobjedom? Politologinja Margarita Zavadskaja sa Sveučilišta u Helsinkiju kaže u podcastu Deutsche Wellea kako mi, unatoč stalnim Putinovim istupima, zapravo "ne znamo što Rusija, odnosno on podrazumijeva pod pobjedom". "Što to njega zadovoljava i gdje bi se on mogao zaustaviti, to ne zna nitko u Kremlju, a vjerojatno ni on sam nije načisto", kaže Zavadskaja. Napominje da, unatoč floskulama o ciljevima specijalne vojne operacije - demilitarizaciji i denacifikaciji Ukrajine, nije jasno što je stvarni cilj tog rata. Šef Kremlja na vlasti je već 24 godine i čini sve kako bi ostao u predsjedničkoj fotelji. Štoviše, on je predan nastavku rata i pokušat će učiniti sve kako bi osigurao da se borbe nastave. Sve dok je Putin na vlasti, rat će trajati. Ako bude zatišje ili zamrznuti sukob ili, pak, uđe u Kijev, počet će ga negdje drugdje, rekao je Jevgenij Čičvarkin, ruski poduzetnik i politički emigrant u Londonu. Putinov režim može postojati samo u stanju mobilizacije, izravne i u prenesenom smislu. Putin građanima, smatra Čičvarkin, neće moći ponuditi ništa osim rata. Dakle, dok je on živ, bit će rata.
Čičvarkin nije usamljen u razmišljanju kako je moguće da u slučaju da Putin pobijedi ili počne dobro stajati u Ukrajini, slijedi novi rat. Zato on ima u ruci i "nuklearnu opciju" kojom stalno straši Zapad.
On se, naime, više neće moći zaustaviti jer je rat jedino što ga održava. Pitanje je hoće li to biti Moldova, Gruzija ili možda čak i sraz s NATO-om. Dojam je da je Putin spreman ratovati vječno.
Sve to povezano je s Putinovom potpunom fiksacijom na rat u Ukrajini koji će u najvećoj mjeri utjecati na otpočeti predsjednički mandat. Sve je, u biti, povezano s tim. Promjene bi se mogle dogoditi ili uslijediti tek kada rat jednom bude gotov (pa kakav god bio ishod) ili ako se postigne nekakvo primirje i zamrzne sukob. No, kako sada stvari stoje, Putin ne razmišlja ni o jednom - on rat, barem u skoro vrijeme, ne želi završiti jer na njemu živi i gradi svoj politički život, pa i opstanak, a uz to misli da tako najlakše drži Ruse u pokornosti i (lažnoj) odanosti njemu kao "vrhunaravnom vođi". Naime, kako navodi Zavadskaja, u Rusiji praktički ne postoje institucije, odnosno one ne funkcioniraju, te se sve vodi i odlučuje u neformalnom Putinovu okruženju ili "kružoku" odakle se šalju smjernice. Koliko-toliko financijski i donekle ekonomski sektor imaju neku autonomiju, ali je ionako sve pod šapom države, a sugerira se da su država, Putin i domovina - jedno. To je već prilično zalaženje u staljinističko poimanje vlasti. Stoga je i pitanje koliko Rusi mogu podnositi i izdržati sve veću represiju. Koliki je njihov prag tolerancije na pritisak te na moguće ekonomske i socijalne probleme i krizu, inflaciju i nestašice. Isto tako, koliko je spremna na otpor i što može učiniti antiratna i građanska oporba, koja je praktički uništena ali nije posve zatrta, a i jača u emigraciji gdje ima sve više Rusa. Val emigracije uspoređuje se s onim nakon Oktobarske revolucije i dolaska boljševika na vlast kad je iznosila gotovo tri milijuna ljudi.
No, kratkoročno, u prvoj polovici ili trećini mandata, kako navodi neovisni portal Meduza, ima dvije opcije: jačanje ratne ekonomije i totalni rat do pada Kijeva, bez obzira na žrtve, ili zauzimanje barem Harkiva (čini se da na proljeće Rusija baš priprema ofenzivu na taj grad) i stvaranje, kako je sam rekao, "sanitarne zone" prema Rusiji (podsjetimo da je u povijesti Ukrajina uvijek igrala tu ulogu "spasilačkog koridora" za Rusiju, što Putin ponovno želi od nje učiniti) kako mu se ne bi događali napadi na Belgorod i druga pogranična mjesta te kako bi mu to stvorilo mogućnost nekakve hipotetske bolje, iako sumnjive, pregovaračke pozicije. Jer, to je ona klasična dvojba: ako mu dobro krene - čemu pregovori, a ako mu krene loše, onda mu pregovori mogu značiti samo poraz, a to izaziva "talasanje" u neposrednom dvorskom okruženju.
Naime, recimo i to da on i njegovi propagandni trabanti stalno govore da će se Zapad iscrpiti, da će im u jednom trenutku Ukrajina dosaditi, ali pritom zanemaruje jednu stvar - iscrpljivanje same Rusije i njezin izdisaj zbog dugotrajnog rata. Putin je sada euforičan zbog rasta BDP-a izazvanog sve većom ratnom proizvodnjom, ali istodobno mu zapinje u drugim granama industrije i onome najvažnijem - poljoprivredi. Stalno mantra o tome da "Rusi mogu sve izdržati", ali i tu podcjenjuje i ignorira, barem javno, činjenicu da je nakon raspada SSSR-a stasala cijela jedna generacija koja danas ima između 30 i 40 godina i više se ne sjeća sovjetskih nestašica, deficita i stajanja u redovima. To je pokoljenje kojem su puni dućani, mogućnost putovanja i zapadni proizvodi razumljivi sami po sebi. Zanemarimo tu čak i europske vrijednosti ili neke druge kulturno-sportske navike koje su stekli, pa podsjetimo da se neki ruski mediji s velikom nostalgijom prisjećaju dana kad su tamo gostovale najveće zapadnjačke rock zvijezde ili da se nije moglo sakriti da su i režimski mediji utakmici s osrednjom europskom reprezentacijom Srbije pridali nevjerojatan značaj, važniji čak i od prodora na nekim dijelovima ukrajinskog fronta, te da mnogi Rusi, pogotovo u Moskvi, Sočiju i Sankt Peterburgu, imaju "zapadnjačke materijalističke sklonosti". Hoće li ta generacija, navikla na taj standard, pristati ponovno na prazne dućane, na Moskviče umjesto Mercedesa, ljetovanje na Krimu umjesto na Azurnoj obali i zadovoljiti se gostovanjima reprezentacije Mongolije ili Burundija? Ruska ekonomija je ratna i pitanje je koliko to može trajati i izdržati.
Ono što dodatno može utjecati na Putina jest vrlo upitna demografska slika Rusije, koja je sve lošija. U Rusiji je najmanje one najproduktivnije populacije između 18 i 35, a najviše starijih od 65 godina. Ako uzmemo u obzir velike ratne gubitke, jer je gotovo pola milijuna Rusa poginulo ili ranjeno u samo dvije godine rata, što se tu može očekivati? Putin zato donosi neke mjere kojima bi se nagrađivale obitelji s troje i više djece, ali tko će dočekati da oni odrastu za vojsku čak i ako ta njegova preporuka parovima poprimi euforične razmjere.
Tatjana Stanovaja predviđa i promjenu ili zamjenu makar dijela oprobane i stare kremaljske elite što zbog biologije ili će Putinu "dosaditi", a pogotovo jer je i on u svom nedavnom obraćanju naciji najavio stvaranje nove elite od veterana tzv. specijalne vojne operacije, dakle uglavnom vojnika. To može dovesti do militarizacije "elite", ali i mogućeg sukoba sa starom elitom koju sada uglavnom sačinjavaju pripadnici represivno-obavještajnog kruga, tzv. siloviki, i "polititehnološka" putinovska nomenklatura sastavljena od njegovih prijatelja i suradnika još iz vremena kad je bio u administraciji Sankt Peterburga tijekom 90-ih godina. Ta je elita uglavnom već okoštala. Stanovaja zato smatra da će tijekom ovog mandata doći do daljnje radikalizacije političke nomenklature, odnosno do dodatne "jastrebizacije" elite koja je shvatila da na tome može napredovati.
Jedno od pitanja Putinova mandata jest koliko će Rusija tijekom njega postati ovisnija o Kini. Neki predviđaju da će s vremenom Rusija postati "kineski vazal", njezina "sirovinska baza". U Kini sve više, pa i u režimskim medijima, jačaju priče o tome da je ruski Daleki istok nekada bio Kina koju su ruski carevi oteli. Iako se Rusi hvale da su nadoknadili to što više ne prodaju plin i naftu Europi time što ih sada šalju u Kinu, Indiju i Pakistan, ipak se probio podatak da je ruski izvoz u Kinu u prva dva mjeseca 2024. porastao 12 posto, ali je zato uvoz iz Kine povećan više od 45 posto!
Još jedna stvar koju ne treba zanemariti i može imati utjecaj na ono što će se događati u Rusiji jest mogući povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću, koji u Moskvi "zagovaraju", ali ga se ujedno i pribojavaju jer su svjesni Trumpove nepredvidivosti. No, iako su američki predsjednički izbori na jesen 2024., a novi predsjednik stupa na dužnost u siječnju 2025., on će, tko god to bio, na dužnosti biti kraće od Putina - do 2028.! Dakle, dvije godine kraće od Putina.
Putin, naravno, ide na sve ili ništa. Put bez povratka. Jedno je jasno - put u nepatvorenu diktaturu je otvoren, a što ga u budućnosti čeka? Da skonča na podu svog bunkera poput Staljina, kojem su se bojali ili nisu htjeli pomoći, ili ga čeka sudbina Mussolinija i Ceaușescua ili će, pak, za sobom povući ako ne cijeli svijet, a onda sigurno Rusiju.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR