Tokom ove nedjelje na Trgu Svetog Petra, neki od najmoćnijih kardinala Katoličke crkve žurili su da uđu u svoja kola sa vozačem, nadajući se da će izbjeći neprijatne susrete sa novinarima i njihovim očiglednim pitanjem: Šta se dešava ako papa umre?
Sveštenici su se u ponedjeljak okupili na čuvenom trgu samo sat ranije, da bi se pridružili molitvenoj sesiji posvećenoj zdravlju pape Franja koju je predvodio pontifikova desna ruka, Pjetro Parolin.
Ranije ovog mjeseca, papa je hospitalizovan sa respiratornom infekcijom i od tada je u kritičnom stanju, što je izazvalo ozbiljne rasprave o njegovim šansama da preživi, piše Politiko.
Rasprave su dalje podstakle grozničave medijske spekulacije o tome ko bi mogao da ga naslijedi, a kada se molitvena sesija završila u ponedjeljak, novinari su imali rijetku priliku da pritisnu moćnike Vatikana da ih prokomentarišu – iako je većina ponudila samo blagoslov kao odgovor.
„Čini se da nema razloga da se priča ili čak razmišlja o papinoj ostavci“, osudio je kardinal Anđelo Banjasko dvojicu katoličkih novinara, prije nego što je odbio da odgovori na naknadno pitanje Politika putem, kako kažu, „pasivno-agresivnog blagoslova“.
Ipak, sa morbidnom dalekovidošću, vatikanski mediji, posebno u Italiji, već su počeli da izvještavaju o papinoj bolesti kao da je već mrtav, obljavjućući liste papabilija – kandidata koji bi ga mogli zamijeniti.
Neki su čak insinuirali da su u toku pripreme za konklavu na kojoj će biti izabran njegov nasljednik, a drugi su se naglas pitali — uprkos protestima sveštenika poput Banjaska — da li bi papa slijedio svog prethodnika Benedikta XVI, prvog papu koji je podnio ostavku u 600 godina.
Ali sve ovo može biti uzalud. Zahvaljujući posebnostima papine vladavine, analitičari kažu da bi ovo mogla biti jedna od najnepredvidivijih borbi za papsko nasljedstvo u živom sjećanju — ako ne i ikada do sada.
Tipična slika konklave, u kojoj su kardinali nagurani u Sikstinsku kapelu i isključeni iz spoljašnjeg svijeta dok se ne odluče za novog papu i svoju odluku označe bijelim dimom, jeste slika u kojoj se kardinali dijele na frakcije, kojoj prethodi spletkarenje i agresivno tajno lobiranje prije i tokom samog događaja.
Iako je taj sistem još uvijek u velikoj mjeri na snazi — osim reformi iz ere 1970-ih koje zabranjuju glasanje kardinalima starijim od 80 godina — veliki dio ravnoteže Kardinalskog koledža narušio je Franjo, koji je zbog svog papstva smanjio mogućnosti kardinala da se međusobno upoznaju, a samim tim i stupe u zavjere, rekao je za Politiko Majls Patenden, istoričar Crkve.
Tokom većeg dijela života Crkve, rekao je Patenden, kardinali su prvenstveno bili Italijani ili Evropljani i komunicirali su slobodno, u bliskom okruženju.
Ali Franjo je, kako je objasnio, imenovao je 73 od 138 kardinala sa pravom glasa van Evrope, u toliko udaljenim mjestima kao što su Mongolija i Republika Kongo.
Iako je tobože bio potez koji odražava promjenljivu demografiju Crkve, postojao je i strateški element, ocijenio je.
„Franjo je smislio ovu pobožnu retoriku da Crkva treba da imenuje katolike iz čitave katoličke zajednice i da ima širu zastupljenost. Ali to je bio i pametan način da se osigura da se kardinali ne poznaju tako dobro, da ne zovu jedni druge, da ne učestvuju u rutinskim poslovima onoliko koliko ranije jesu“, rekao je Patenden.
Na početku svog papstva Franjo je takođe naljutio mnoge sveštenike ukidanjem redovnih sastanaka Koledža kardinala, poznatih kao konzistorije, i marginalizovanjem nekada moćnih kardinala iz Sjedinjenih Država.
Jedan kardinal u Rimu (koji je govorio pod uslovom anonimnosti) primijetio je da je rijetko kada sreo nekog od novih kolega iz dalekih mjesta i da je zaista znao malo o njima.
„Ako papa umre, oni neće znati ništa jedni o drugima – u suštini samo ime i obrazovanje“, rekla je druga osoba, upoznata sa načinom na koji kardinali rade.
Zaista, pomalo komično, dodali su, mnogi se sada oslanjaju na jedan malo vjerovatan izvor da bi prikupili informacije o svojim eminentnim kolegama: veb-sajt pod nazivom „College of Cardinals Report“ koji vode vatikanski novinari Dajan Montanja i Ed Pentin.
Istraživanje zasnovano na internetu možda ne zvuči revolucionarno prosječnom čovjeku, ali ono što nudi kardinalima je potpuno novo: sveobuhvatan onlajn alat koji sumira teološke pozicije i pozadine njihovih kolega.
Na veb-sajtu će pronaći kratke profile 200 kardinala, uključujući 22 koja se smatraju glavnim papabili: dovoljno uticajnim da imaju šansu.
Među onima koji se navode su uporni njemački tradicionalista Gerhard Miler, blistavi američki konzervativni agitator Rejmond Berk, filipinski progresivni Luis Antonio Gokim Tagle i Parolin, Franjin diplomata i saveznik.
Barem se za sada čini da je sadržaj uglavnom pošten.
Iako spletkarenje možda nije ono što je nekada bilo, postoji još jedna grupa kardinala koja djeluje u mnogo bližim krugovima i za koje je veća vjerovatnoća da će već koordinirati sa suparničkim frakcijama koje su spremne da proguraju svog željenog kandidata.
To su takozvani kurijalni kardinali koji stoluju u Rimu i koje je Franjo imenovao da vode vatikanske službe, poznate kao dikasterije.
Mnogi od ovih kardinala izabrani su zbog svoje lojalnosti, ali njihov očigledan ujedinjeni front oko pape prikriva njihove ideološke razlike, kaže izvor za Politiko.
Mnogi od ovih kardinala se aktivno ne vole, dodala je ta osoba, a čim papa umre, vjerovatno će izbiti sukobi među liberalima, njemačkim reformatorima, progresivcima i konzervativcima.
Ne može se reći šta će se dogoditi. Sveštenstvo bi se moglo mobilisati iza mlađeg kandidata sa boljim izgledima za budućnost, progresivci bi mogli podržati umjerenog kandidata koji se smatra „marionetom“, a konzervativci bi mogli da upravljaju svojom manjinom (potrebna im je trećina kardinala) da odbiju bilo kog kandidata koji bi mogao da nastavi Franjinu politiku.
Poslije godina turbulencije pod Franjom, drugi bi možda jednostavno željeli „normalnog“ papu, piše Politiko.
„Franjo ima toliko centralizovan autoritet u sebi da će biti veoma interesantno vidjeti kakva je dinamika moći kada ga više ne bude bilo“, rekao je jedan bliski posmatrač vatikanske politike.
Možda je jedino sigurno da je malo vjerovatno da će sam Franjo imati ikakvu posthumnu kontrolu nad konklavom.
Istorijski gledano, dinamika moći koja je njegovana pod papama se urušava nakon njihove smrti i rekonstituiše se duž potpuno novih linija rasjeda, rekao je Patenden.
„Papa Franjo je imenovao mnogo kardinala, ali to nije nešto što će obezbijediti kandidata sličnog njemu. Grupe će se podijeliti na nepredvidive načine. Sve se može dogoditi. Tražiće nekoga kome mogu da vjeruju, nekoga dovoljno blagog da se ne otarasi svih njih. Ali većina razmatranja će biti pragmatična, a ne ideološka“, saglasio se Andrea Galjarduči, dugogodišnji vatikanski analitičar.
U 16. vijeku, Đovani Frančesko Lotini, biskup Konversana i papski posmatrač, došao je do istih zaključaka u jednoj raspravi o konklavi. Kardinali, tvrdio je, „na kraju biraju papu suprotno svojoj volji“, idući zajedno „gdje svako pojedinačno ne bi želio da ide sam“.
Drugim riječima, ponekad stari moćnici samo paniče. Umjesto volje Gospodnje, mnogi samo slijede stado.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR