Trenutak koji je predskazao sve

U lavirintu političkih manevrisanja koja oblikuju drugi mandat Donalda Trampa i kampanju koja mu je prethodila, jedan trenutak se izdvaja kao ključna najava onoga što je usljedilo. Taj trenutak bio je 15. jul 2024. godine – dan kada je Tramp izabrao Džej-Di Vensa za svog kandidata za potpredsjednika.

Ova odluka, kako za New York Times ocjenjuje autor i urednik podkasta Ezra Klajn, autor knjige „Zašto smo polarizovani“ nije samo označila raskid sa strukturom njegovog prvog mandata, već je ukazivala na radikalniji, nepokolebljiviji pravac za budućnost.

Kandidati i borba za moć

Prije nego što je Tramp donio ovu odluku, trka za potpredsjednika djelovala je otvoreno. Među vodećim kandidatima bili su Marko Rubio i Dag Burgum, dva poznata lica iz predtrampovske Republike. Oba kandidata bila bi moderirajuće snage unutar Trampove administracije, pružajući utjehu konzervativcima koji su i dalje imali sumnje u Trampovo liderstvo.

Međutim, Trampov izbor Vensa bio je nešto sasvim drugo. Vens, istaknuti lider MAGA pokreta, predstavljao je potpuno novu političku računicu. Za razliku od Rubija i Burguma, Vens nije bio zainteresovan za umjerenost niti je pokušavao da umiri establišment. Naprotiv, on je bio blizak oštrijem, ubrzanom krilu Republikanske stranke. Njegova poruka bila je jasna: problem u Trampovom prvom mandatu nije bio Tramp, već ljudi koji su mu ponekad govorili „ne“.

Vens je jasno pokazao svoju lojalnost, čak tvrdeći da bi učinio ono što Majk Pens nije želio da uradi 2020. godine – odbio bi da potvrdi rezultate izbora. Ovo je bio oštar signal: Trampov drugi mandat neće biti ograničen sistemom kontrola i ravnoteža koje su obilježile njegov prvi.

Bitka za uticaj

Kako se datum približavao, pritisak u pozadini sve je više rastao. Rupert Mardok, finansijer Ken Grifin, pa čak i Kelijan Konvej navodno su pokušali da odvrate Trampa od izbora Vensa, upozoravajući da bi to moglo otuđiti umjerene glasače. Međutim, Trampova odluka nije bila pod uticajem tradicionalnih republikanskih glasova, već novog talasa influensera: Don Džuniora, Ilona Maska i Takera Karlsona. Ove ličnosti, duboko ukorijenjene u MAGA pokretu, savjetovale su Trampa da bi izbor Rubija ili Burguma otvorio vrata umjerenije i manje lojalne administracije – i, prema njihovom mišljenju, učinio ga ciljem za rastući bijes njegovih pristalica.

Ovo je bio trenutak kada je počela da se oblikuje struktura Trampovog drugog mandata: ne kao koaliciona vlada, kao što je to bio slučaj u njegovom prvom mandatu, već kao strogo kontrolisani režim, u kojem će lojalnost Trampu biti jedini kriterijum moći.

Od koalicije do dvora

Razlika između Trampovog prvog i drugog mandata je drastična. U prvom mandatu, Trampova predsjednička administracija podsjećala je na koalicionu vladu – nespretnu, haotičnu i ispunjenu trenjima. Često je morao da pravi kompromise sa Republikanskom partijom koja nije u potpunosti prihvatila njegov politički pristup, a njegov tim bio je ispunjen savjetnicima koji su djelovali kao kočnice na njegove opasnije impulse.

Birokratija je takođe pružala otpor mnogim njegovim zahtjevima. Iako je haos prvog mandata zasigurno bio u centru pažnje, on je takođe bio razlog zbog kojeg mnogi od najekstremnijih strahova u vezi sa njegovim predsjedništvom nijesu postali stvarnost. Na neki način, sistem je djelovao kao moderacija njegovih postupaka.

Ali drugi mandat biće drugačiji. Nema više koalicione vlade nevoljnih saveznika. Umjesto toga, Trampov drugi mandat podsjećaće na kraljevski dvor, gdje će se uticaj održavati isključivo održavanjem Trampovog povjerenja. Neće biti više preispitivanja, umirujućih glasova niti savjetnika koji bi se usudili da kažu „ne“. Završilo se vrijeme sistema kočnica i ravnoteže koji ga je ograničavao u prošlosti, zamijenjeni grupom lojalista koji će bez pitanja sljediti njegovu volju.

Disinhibicija na čelu

Jedna od najizraženijih osobina Trampa – njegova disinhibicija – odigrala je ključnu ulogu u oblikovanju ove promjene. U njegovom prvom mandatu, ova tendencija da radi i govori stvari koje drugi ne bi ni pomislili bila je suzbijana od strane ljudi oko njega, posebno onih koji su mu govorili kada je griješio. Međutim, kako je drugi mandat dolazio, ta disinhibicija više nije zahtijevala ograničenja. Tramp će sada sebe okružiti ljudima koji prihvataju njegovu neobuzdanost, koji neće imati potrebe da ga usmjeravaju ili preispituju njegove ideje.

Rezultat? Predsjedništvo u kojem su tradicionalne barijere američke demokratije počele da se ruše. Sa figurama poput Vensa na ključnim pozicijama, Trampov drugi mandat obećavao je da će biti radikalniji, nefiltriraniji i potencijalno destruktivniji od prvog.

Kraj umjerenosti

Izbor Vensa 15. jula 2024. godine kristalisao je pravac za Trampov drugi mandat. Više neće biti mjesta za umjerene ili disidentne glasove. Drugi mandat Trampa biće definisan jednom jedinom vizijom: lojalnost iznad svega, i vladavina ljudi koji samo govore „da“. Sila i neobuzdanost koja je obilježavala njegovo predsjedništvo od samog početka sada će biti namjerna, a ne slučajna.

Ovo je bio uvid u budućnost – predsjedništvo gdje više neće biti zaštitnih barijera, gdje niko neće smjeti da izazove šefa. To je, u svakom smislu, bio početak novog poglavlja, onog u kojem će haos prvog mandata izgledati kao mir pre oluje.