Mržnja biblijskih razmjera zaslijepila obje sukobljene strane u Gazi i ugasila razum

Izrael izgladnjuje Palestince, dvoje je ubijenih u jevrejskom muzeju – u oba slučaja riječ je o zločinu, ali vrlo malo ljudi to može jasno da vidi, naglašava u Guardianovoj analizi spoljnopolitički komentator Džonatan Fridlend.

Ove sedmice sam sjedio sa Huseinom Agom, čovjekom koji je cijeli život posvetio traženju mira između Izraelaca i Palestinaca, pregovarajući sa palestinske strane. Bio je tmuran kao nikad do sada, uvjeren da mira među njima nikada neće biti. Objasnio mi je da ovaj sukob nije samo o crtama na karti ili diplomatskim formulacijama. Radi se o emocijama, i to prvenstveno o mržnji. Mržnji koje, kako se plaši, postaju ubilački nemoguće da bi se obuzdale. „Biblijska je“, rekao je.

Mislio je na bijes koji je nagnavao Hamas da, prije skoro 20 mjeseci, ujutru jednog mirnog subotnjeg dana pobije oko 1.200 Izraelaca, i na bijes koji je naveo vladu Benjamina Netanijahua da od tada bombarduje Gazu, ubivši, prema podacima ministarstva zdravlja pod kontrolom Hamasa, preko 50.000 ljudi, a u posljednjih 80 dana uskraćujući hranu onima koji su ostali. Boji se da će mržnje koje su pokrenule ove događaje, i koje ih sada pojačavaju, rasti i postajati još otrovnije, dok na kraju ništa i niko ne ostane. Cijela zemlja biće opustošena i pusta.

Biblijska ljutnja guta svaki razum. Zaslijepi. Sprječava one koje drži da vide išta osim svoje strane. Ne dozvoljava im da u isto vrijeme drže dva naizgled suprotstavljena stava, čak i ako su oba istinita. Uzmimo za primjer dva događaja ove sedmice.

Upotreba gladi kao oružja rata od strane Izraela, blokada humanitarne pomoći Gazi skoro 11 sedmica, moralno je neoprostiv čin koji je, s pravom, šokirao svijet. Djelimično ublažavanje blokade daje samo najmanji dio onoga što je potrebno i, kako sam Netanijahu priznaje, to je „minimalna“ količina koju može dopustiti da sačuva političku podršku SAD. To je činjenica.

Smrtonosni napad na Jevrejski muzej Capitola u Vašingtonu u srijedu uveče bio je moralno neprihvatljiv čin u kojem su poginula dva mlada čovjeka. Oni su bili radnici izraelske ambasade, ali sve ukazuje da su pogođeni nasumično. Čak i ako se čulo kako je napadač uzvikivao „Slobodna Palestina“ ili „Uradio sam to za Gazu“, cilj mu je bio jevrejska institucija puna Jevreja. To je antisemitistički čin. I to je činjenica.

Ipak, mnogi se teško bore da prihvate obje činjenice odjednom. Boje se da bi priznavanje jedne moglo naškoditi drugoj. Neki su iskoristili ubistva u Vašingtonu da umanje značaj ubijanja u Gazi; drugi su radili suprotno.

U prvu grupu spadaju oni koji su smrt Jarona Lišinskog i Sare Milgrim koristili da tvrde da je čak i govor o patnji koju Izrael trenutno nanosi Gazi podsticanje terorizma. To je taktika koju je lično koristio Netanijahu, čovjek koji nikada nije oklijevaо da koristi jevrejsku patnju za svoje uske političke ciljeve. Ranije ove sedmice, Francuska, Kanada i Velika Britanija su se udružile da osude izraelsku eskalaciju ofanzive u Gazi, posebno politiku gladi koju je izraelski ministar odbrane u martu opisao kao jednu od glavnih „poluga pritiska“ protiv Hamasa. Pucnjava u Vašingtonu dala je Netanijahuu priliku da uzvrati.

„Kažem predsjedniku Makronu, premijeru Karniju i premijeru Starmeru: kad vam masovne ubice, silovatelji, ubice djece i otmičari zahvaljuju, vi ste na pogrešnoj strani pravde“, rekao je izraelski premijer, prije nego što je upotrijebio frazu koju je nekada često koristila ljevica: „Vi ste na pogrešnoj strani istorije“.

Njegov argument, koji se često ponavlja, glasi da oni koji ukazuju na posljedice izraelske politike zapravo „delegitimišu“ Izrael. Ne pada na pamet Netanijahuu ni njegovim saveznicima da ono što može narušiti legitimitet Izraela pred očima svijeta nije osuda ili izvještavanje o izraelskim postupcima, već ti sami postupci.

Ponovo, dvije naizgled suprotstavljene tvrdnje mogu biti istinite u isto vrijeme. Novinari koji su ove sedmice tražili da Izrael i Egipat omoguće pristup Gazi međunarodnim medijima bili su u pravu: činjenice moraju biti poznate. A te činjenice, kada postanu poznate, mogu izazvati ljutnju – pa i ubilačku ljutnju – zbog čega ih treba sa velikom pažnjom i odgovornošću predstavljati.

Tako je i šef humanitarne misije UN-a, Tom Flečer, bio u pravu što je jasno i glasno zahtijevao od Izraela da pusti hranu i lijekove u Gazu, ali je pogriješio kad je rekao da će 14.000 beba u Gazi umrijeti u roku od 48 sati – kasnije je morao ispraviti tu izjavu jer se ta brojka odnosila na scenario ako blokada potraje ne 48 sati, već punu godinu. To je već dovoljno ozbiljno, ali nije isto. Ovdje su duboke i smrtonosne mržnje u igri; ljudi se lako mogu podstaći na nasilje. Nema mjesta za nepažnju.

Isto bih rekao i za Jaira Golana, bivšeg generala i sadašnjeg lidera izraelske opozicione stranke Demokrata. Zaslužuje pohvalu što traži od Izraelaca da se suoče sa onim što mnogi radije ne žele da vide. Ove sedmice je upozorio: „Izrael ide ka tome da postane država-parija, kao što je bila Južna Afrika, ako se ne vratimo razumnom ponašanju“, dodajući da „razumna država ne ratuje protiv civila, ne ubija bebe iz hobija i ne postavlja za cilj istjerivanje stanovništva.“ Upravo ta izjava o ubijanju beba i upotreba riječi „hobi“ odmah je dala povod njegovim kritičarima da ga optuže da oživljava antisemitsku laž o ritualnom ubijanju djece, koja je dugo korišćena protiv Jevreja.

Cijela ova tema je vrlo osjetljiva i zahtijeva da se njom pažljivo barata, bilo da dolazi iznutra ili spolja – i opet, treba razumjeti da dvije istine mogu postojati istovremeno. Da, tačno je da anti-cionizam nije uvijek antisemitizam. Ali to ne znači da nikada nije antisemitizam. Gari Lineker je mislio da dijeli video protiv cionizma, a nije shvatao da je uz njega bila antisemitska slika pacova, koji je bio omiljeni nacistički simbol za Jevreje.

Ta situacija nas podsjeća na to da, koliko god željeli da ove kategorije budu jasne i odvojene – „cionizam“ s jedne strane kao legitimna meta kritike, a „Jevreji“ s druge kao zaštićena grupa od rasizma – granica između njih je nejasna i propusna. Čovjek u Vašingtonu je bio ljut na Izrael, a muzej Jevreja završio je pod smrtonosnim napadom.

Ima bezbroj takvih razlika koje treba razumjeti; složene, naizgled kontradiktorne stvari koje moramo držati u glavi istovremeno. Ali to je nemoguće kad nas zaslijepi bijes i mržnja koja se ne može ugasiti, kad nas zaslijepe međusobna mržnja biblijskih razmjera. Aga više ne voli govoriti o miru ili rješavanju sukoba, nego o nekim skromnijim „dogovorima“ koji bi mogli držati te bijesne strasti pod kontrolom. Bilo kako bilo, jednom mora stati.