Kako se EU nekako uvijek izvuče...

Od prevare i nepotizma do okretnih vrata između javnog sektora i privrede, osjećaj nekažnjivosti je svuda prisutan, ocijenjeno je u današnjoj analizi lista Politico.

U luksuznim salama i kafićima evropske četvrti u Briselu, bilo je jasno da je ogorčenje veliko: zašto je jadni Henrik bio izabran za žrtvenog jarca?

Henrik Hololei, druželjubivi Estonac koji je dogurao do pozicije generalnog direktora u administraciji EU, uhvaćen je kako prima besplatne usluge od katarske vlade – i to baš dok je njegovo odjeljenje pregovaralo o unosnom sporazumu o avio-saobraćaju s istom tom državom.

Evropska komisija je, kada je afera izbila 2023. godine, poručila da je sve bilo u redu: svi ti besplatni letovi su, navodno, bili odobreni od strane nadređene osobe u odjeljenju. Problem je bio što je ta „nadređena osoba“ bio sam Hololei.

U Briselu je to tada izazvalo blagu neprijatnost, ali šanse su da ostatak Evrope o tome gotovo ništa nije ni čuo.

A upravo to – uz mlaku reakciju Komisije, nevjerovatnu tvrdnju da nijedno pravilo EU nije prekršeno, činjenicu da je Hololei nakon ostavke jednostavno prebačen na savjetničku poziciju sa svim privilegijama, kao i široko rasprostranjeni stav „ništa se ovdje ne dešava“ među briselskom elitom – savršeno ilustruje kako se osjećaj nekažnjivosti polako širi kroz sistem.

Veterani iz evropskih institucija navikli su na povremene afere i skandale, koji se u javnosti često nazivaju „gejtovima“. Samo proteklog mjeseca, raspravljalo se o tome da li tekstualne poruke zvaničnika treba tretirati kao zvanična dokumenta, a pojavili su se i izvještaji o sumnjivim unapređenjima unutar jedne EU agencije, koja su pogodovala „prijateljskom krugu“ zaposlenih.

EU ima ozbiljan problem – i nije jasno da li iko zaista želi da ga riješi.

Politički gledano, sistem funkcioniše „slično kao Vatikan ili Ujedinjene nacije“, kaže Denis MakŠejn, bivši britanski ministar za evropska pitanja, koji je izbliza pratio kako funkcioniše EU. A obje te institucije su u posljednje vrijeme bile pogođene optužbama za korupciju i nekažnjivost.

Čak bi se moglo reći da je i dim bijelog dima iz Vatikana primjer transparentne komunikacije – u poređenju sa dimnim zavjesama koje često prekrivaju stvarnost u Briselu.

Otvorena prevara

Ako pokušate da napravite spisak korupcijskih problema unutar EU – i velikih i malih, u najširem smislu riječi – dobijate pravu horor-priču loše prakse: „rotirajuća vrata“ između biznisa i institucija, nepotizam u najmoćnijim tijelima Unije, zlostavljanje na radnom mjestu, pa čak i otvorena prevara.

Ironično, EU zapravo ima čitav niz tijela zaduženih da se bore protiv ovakvih pojava – ombudsmana, javnog tužioca, parlamentarne odbore, pa i čitav sudski sistem. Ali čak i kada ti organi ukažu na loše, pa i nezakonito ponašanje (što se dešava), čini se da to rijetko ima ikakvog efekta.

Sve to bilo bi dovoljno loše i samo po sebi, ali dodatno podgrijava atmosferu raspada carstva, koja ide na ruku nacionalistima: od Budimpešte do Pariza, neuspjesi Brisela i odsustvo posljedica za one koji krše pravila daju vjetar u leđa antievropskoj retorici.

„Etnička neosjetljivost i politička neodgovornost evropskih institucija stvorile su kulturu nekažnjivosti koja ne samo da podriva povjerenje građana u demokratske institucije, već i omogućava protivnicima EU da to iskoriste kao oružje – i unutar Unije i van nje“, ocjenjuje Alberto Alemano, profesor prava EU na HEC Parizu i osnivač nevladine organizacije Good Lobby.

Dok nacionalne vlade dolaze i odlaze na izborima – što znači da im korupcija i nedostatak odgovornosti često dođu na naplatu – u EU sve funkcioniše znatno netransparentnije i komplikovanije.

Samo tokom protekle sedmice, Unija se (odnosno, izgleda da se uopšte nije) uzdrmala zbog dva skandala, od kojih bi svaki mogao da obori vladu da se desio na nacionalnom nivou.

Prvi se tiče žene na samom vrhu, osobe koja ima obavezu da čuva temeljne ugovore EU: predsjednice Evropske komisije Ursule fon der Lajen. Sud Evropske unije presudio je da je Komisija pogriješila kada je odbila da javnosti pokaže poruke koje su u jeku pandemije koronavirusa razmjenjivane između Fon der Lajen i izvršnog direktora farmaceutskog giganta Pfizera, Alberta Bourle – neposredno prije nego što je ta kompanija dobila najveći ugovor o javnoj nabavci u istoriji EU.

Detalji tog ugovora i dalje su tajna, iako su poslanici Evropskog parlamenta uspjeli da tuže Komisiju zbog netransparentnosti u drugom, sličnom slučaju – koji sada Komisija pokušava da ospori.

Ali hoćemo li ikada vidjeti te poruke? Vrlo vjerovatno – ne.

„Ne tvrdim da ovdje 'riba smrdi od glave', ali postoji duboko ukorijenjena kultura koja pokušava da zaustavi svaku transparentnost“, kaže Herwig Hofmann, profesor evropskog javnog prava na Univerzitetu u Luksemburgu, komentarišući rad evropskih institucija.

Presuda o porukama, koju su u EU neformalno nazvali „Pfizergate“, stigla je u istom periodu kada je OLAF – antikorupcijsko tijelo EU – otkrio da je Evropska agencija za azil sprovodila unutrašnje reorganizacije kako bi visoki funkcioneri mogli da postavljaju svoje prijatelje na menadžerske pozicije. Ishod? Bez šale – slučaj je zaključen, bez ijedne disciplinske mjere.

Hofmann ističe da EU funkcioniše u „ograničenom prostoru“ administrativne, političke i pravne odgovornosti. „Naravno da postoje specifične teškoće kada je riječ o EU, zbog ogromne složenosti i broja različitih institucija, agencija i aktera koje danas imamo“, dodaje on.

„Državni udar“ u Komisiji

Iako Hofmann ne vjeruje da se ta kultura netransparentnosti uspostavlja od vrha nadolje, nije teško steći upravo takav utisak.

Jedan od najvećih skandala u Komisiji u novije vrijeme desio se 2018, kada je Martin Selmair, šef kabineta tadašnjeg predsjednika Komisije Žan-Kloda Junkera – poznat u hodnicima Brisela i kao „Čudovište iz Berlejmona“ (zgrade sjedišta Komisije) zbog autoritarnog stila vođenja – ekspresno i uz kontroverze imenovan za generalnog sekretara Komisije.

Selmair, koji je bio Junkerova desna ruka i strateg njegove kampanje za predsjednika, postavljen je na tu funkciju tako što je tačka o njegovom imenovanju na dnevni red sjednice komesara dodata u posljednjem trenutku – kako bi se spriječio eventualni bunt unutar Komisije.

Tada su kritičari – kojih nije bilo malo – taj potez nazvali pravim „pučem“.

Evropska ombudsmanka Emili O’Rajli, koja je u to vrijeme obavljala funkciju, utvrdila je čak četiri primjera lošeg upravljanja, među kojima i nevjerovatno zaobilaženje pravila: Komisija je organizovala konkurs za zamjenika generalnog sekretara samo kako bi Selmair mogao da ispuni uslove za glavno mjesto.

A kada je u pitanju Evropski parlament – jedina institucija EU koja je direktno izabrana od građana i koja bi, makar teoretski, trebalo da bude najodgovornija – njegova predsjednica Roberta Mecola često naglašava koliko joj znači to što je tek treća žena na toj poziciji. Obećala je da će ženama koje dolaze poslije nje „olakšati put“.

Za sada se čini da je predsjednica Evropskog parlamenta pojednostavila stvari samo svom šuraku, kojeg je prošle godine postavila za šefa kabineta. (Objava te odluke odložena je na nekoliko mjeseci jer je u isto vrijeme Parlament potresla afera “Qatargate” – skandal u vezi sa podmićivanjem i političkim uticajem – koji ne treba miješati sa sličnim aferama poput “Huaweigate” ili skandala s porukama poznatog kao “Pfizergate”. “Nisam siguran da dodavanje sufiksa ‘-gate’ svakoj priči o lošem ponašanju u EP-u ili Komisiji pomaže da se bolje razumije o čemu je riječ,” rekao je Denis MakŠejn.)

Da budemo pošteni, Mecola je ipak dobila određenu podršku zbog pokušaja da se obračuna sa uznemiravanjem, ali mnogi smatraju da su sankcije protiv poslanika koji se loše ponašaju – poput uskraćivanja dnevnica (koje ipak nisu zanemarljive), ali ne i plata – prilično blage.

“To ne djeluje kao ozbiljno upozorenje, jer, kao što smo vidjeli u prošlom mandatu, kad je predsjednica Mecola sankcionisala jednu poslanicu zbog psihološkog zlostavljanja pomoćnice, ista osoba je to ponovila dvije godine kasnije,” rekao je Nik Ajosa, direktor Transparency International EU, nevladine organizacije.

“I to je jedan od rijetkih slučajeva gdje su sankcije zaista izrečene,” dodaje on.
Samo, čak ni tada nisu bile sprovedene: Sud EU je ove godine poništio odluku zbog načina na koji je slučaj bio vođen. Poslanica o kojoj je riječ, Monika Semedo, cijelo vrijeme je negirala bilo kakvu krivicu.

Žrtveni jarci

Ako vam sve ovo zvuči kao da mnogi prolaze nekažnjeno uprkos ozbiljnim prekršajima – vjerovatno ste u pravu.

Možda je to posljedica samog načina na koji je EU organizovana. Prvo, tu je nevjerovatna složenost sistema (šta uopšte znači „komitologija“?). „EU je posebno nedostupna kad je riječ o odgovornosti“, rekao je jedan službenik Parlamenta koji je učestvovao u ovom istraživanju. Taj zamršeni sistem, po njegovim riječima, stvara “veliku netransparentnost”.

Pored toga, prava moć je i dalje u rukama nacionalnih vlada. Njima često odgovara da imaju “žrtvene jarce” u Briselu. Takođe, zahtijeva se dosta napora da bi se uopšte uključili. Zbog toga postoji jaka tendencija da se stvari ne mijenjaju.

“Politički predstavnici na nacionalnom nivou – a ne u EU – su ti koji u suštini odlučuju da li, u kojoj mjeri i kada će se EU teme probiti u domaći politički diskurs, bez ikakve stvarne kontrole javnosti ili odgovornosti,” rekao je profesor Alemano.

Iako to nacionalnim vladama može djelovati “utješno”, ta praksa ima ozbiljne posljedice – uključujući i to da čini EU ranjivijom nego što bi morala da bude.

A postoji još jedan problem, koji nije toliko prisutan u nacionalnoj politici kada se istražuju nepravilnosti. Kritika institucija ili ponašanja pojedinaca često se pogrešno tumači kao napad na samu ideju Evropske unije.

Bivša evropska ombudsmenka Emlili O’Rajli, koja je kritikovala ono što je opisala kao kulturu „moćnih konsiljerea“ – što je prvobitno bio naziv za povjerljive savjetnike mafijaških bosova – na vrhu Evropske komisije, osjetila je potrebu da objasni da to ne znači da je protiv same ideje Evropske unije.

„Znam da djelujem veoma kritično, ali sve to govorim kao neko ko osjeća ogromnu zahvalnost prema EU“, rekla je.

„Ne bih imala karijeru kakvu imam kao Irkinja da nismo ušli u EU, i da EU nije, uz otpor naše vlade, insistirala na promjenama u zakonima o pravima žena i radnom zakonodavstvu. Zbog toga EU vidim kao potencijalno snažnu moralnu silu. Zato me i zabrine kada vidim da djeluje na načine koji nisu u skladu s tim vrijednostima. Ne govorim iz želje da kritikujem radi kritike“, rekla je ona prošle godine za POLITICO.

To je dovelo do određene paranoje: nakon što je POLITICO objavio tekst o letovima Hololeija, jedan čitalac koji radi u briselskim institucijama ozbiljno je tvrdio da neki u Komisiji misle da iza te priče stoji Rusija. Da otklonimo svaku sumnju – nije stajala tada, a nije ni sada.

Nešto bez stvarne moći

Tijela koja nadziru rad EU pojačavaju pritisak na Ursulu fon der Lajen, koja je još 2019. najavila da će transparentnost biti jedan od stubova njenog mandata na čelu Evropske komisije.

Međutim, više puta se suočila s kritikama da odstupa od datih obećanja – poput onog da će osnovati novo etičko tijelo sa stvarnim ovlašćenjima. O’Rajli nije bila previše optimistična: „Očekujem da će to biti nešto bez stvarne snage, neko tijelo koje će pasivno čekati da mu se neko obrati.“

Već na prvom sastanku Komisije u njenom drugom mandatu, koji je počeo 1. decembra, von der Leyen je odobrila novo pravilo koje zapravo dodatno otežava pristup dokumentima – odluka koju trenutno osporava nevladina organizacija ClientEarth pred EU sudom.

Iako sudovi EU imaju moć da izriču ogromne kazne državama, kompanijama pa čak i samoj Uniji za kršenje njenih ugovora, prema pojedincima su mnogo blaži.

Tako, na primjer, u slučaju skandala s porukama u vezi s ugovorima s Pfizerom – uprkos presudi suda da se i poruke moraju tretirati kao zvanični dokumenti – jedan diplomata iz zemlje članice rekao je: „Ne očekujem da će to imati ikakav uticaj na nju, niti na njen način rada.“

Čak i u pogledu transparentnosti, jedina realna posljedica te presude mogla bi biti da će ubuduće oni koji traže dokumente dobijati „nešto opširnije“ obrazloženje zašto im je pristup odbijen, dodaje isti diplomata.

I tako sve ide dalje.

„Dolje lopovi“

Već decenijama traje nadmudrivanje između glavnih gradova država članica i briselskog jezgra – oko toga gdje se nalazi stvarna moć, i koliko EU treba da bude demokratski odgovorna u odnosu na nacionalne vlade. Argumenti postoje s obje strane, ali ono što je sigurno jeste da nedostatak odgovornosti na nivou EU ne pomaže u tome da građani steknu utisak da su zvaničnici odgovorni upravo njima.

„Čak ni osnovni princip predstavničke demokratije – da birači na izborima mogu da ‘smijene lopove’, odnosno da zamijene vlast – ne funkcioniše u EU“, kaže profesor evropskog prava, Alemano.

„Građani su ne samo lišeni uticaja na nivou EU, već im nedostaje i osnovno znanje i razumijevanje evropske politike, koje bi im omogućilo da vrše nadzor i efikasnu demokratsku kontrolu.“

Neki smatraju da je taj nedostatak razumijevanja posljedica slabe medijske pokrivenosti evropskih političkih tema.

„Uglavnom se radi o kolumnama sa stavovima, a ne o ozbiljnom novinarskom radu na terenu“, kaže bivši britanski ministar za Evropu Denis MakŠejn, koji je odslužio zatvorsku kaznu zbog lažnih troškova. „Većina izvještaja iz Brisela u britanskim i evropskim medijima dolazi od jednog dopisnika, bez mnogo resursa.“

Ipak, po njegovom mišljenju, Brisel nije toliko loš koliko se ponekad prikazuje. „Kroz godine sam vidio mnogo više nekažnjivosti u nacionalnim, pa čak i lokalnim vladama, nego u Briselu.“
Nije visok standard – ali jeste standard.

Međutim, kaže da poslanici Evropskog parlamenta ne rade ono što bi trebalo – da pozovu Komisiju na odgovornost. „Sve eurokrate, od komesara naniže, postavljaju se na osnovu političke pripadnosti, pa ih onda njihove partijske grupe brane“.

Aiossa iz Transparency International-a smatra da je Parlament još veći problem od same Komisije.

„Ta kultura, koja se godinama razvijala bez kontrole, omogućila je razne afere – od Katargate do Russiagate i Huawei skandala – a nijedna nije dovela do suštinskih reformi koje bi spriječile narednu“, kaže on.

Prema njegovim riječima, potrebno je promijeniti neke osnovne stvari, uključujući i zabranu da poslanici Evropskog parlamenta imaju bilo kakve sporedne aktivnosti s organizacijama koje lobiraju u Briselu.

„To je jednostavan zahtjev, ali vrlo sporan među poslanicima, jer mnogi od njih imaju veoma unosne honorarne poslove sa kompanijama i industrijama koje žele da utiču na evropsku politiku“, kaže Aiossa.

MakŠejn smatra da bi formiranje manjeg drugog doma unutar Parlamenta, u kojem bi sjedjeli poslanici iz nacionalnih parlamenata – slično kao što je to slučaj sa Ständeratom u Švajcarskoj – moglo donijeti više odgovornosti i nadzora.

Ali prije nego što dođe do poboljšanja – moguće je da će stvari prvo krenuti nizbrdo.

Zavisno od toga koga pitate, najavljeno smanjenje sredstava za nevladine organizacije od strane Evropske komisije ili jeste pokušaj desnice da udari na klimatsku i zdravstvenu agendu EU – ili je to pokušaj da se uvede više transparentnosti u finansiranje.

Nema sumnje da su NVO u Briselu jedne od rijetkih koje pokušavaju da drže evropske institucije pod lupom – što će im sada biti još teže, s obzirom na to da Komisija zatvara novčane tokove za sve koji se bave lobiranjem u EU.

„Ovo trenutno progonjenje NVO-a samo će dodatno pogoršati stanje“, rekao je jedan zvaničnik Parlamenta. „A oni koji to rade – vrlo dobro znaju šta rade.“

U međuvremenu, možda se pitate: Šta se desilo sa estonskim funkcionerom Hololeijem?

Prema pisanju francuskog lista Libération, OLAF je utvrdio da je on dijelio povjerljive informacije o velikom avio-ugovoru sa Katarom, u zamjenu za poklone za sebe i svoje najbliže – uključujući boravke u luksuznim hotelima sa pet zvjezdica u Dohi.

Tek prošlog mjeseca, Evropska komisija je pokrenula istragu o njegovom ponašanju, nakon što je Evropsko tužilaštvo već otvorilo krivični postupak prošle godine. Hololei nije odgovorio na pitanja povodom te istrage.

Je li to imalo ikakvog uticaja na avio-ugovor koji je on pomogao da se zaključi? Naravno da nije.