Danas strani novinari stoje na onome što zovu „brdom srama“ iznad Gaze, zaviseći od Palestinaca za informacije, piše u današnjem članku za Guardian Martin Bel, ambasador Unicefa iz Velike Britanije, nekadašnji ratni izvještač i nezavisni poslanik u britanskom parlamentu od 1997. do 2001.
Dok sam ove sedmice s rastućom zabrinutošću pratio TV izvještaje o sukobu u Gazi, misli su mi odlutale na obale Sueckog kanala u oktobru 1973. godine. Tada sam snimao predaju cijele egipatske treće armije sa BBC timom, bez značajne cenzure ili smetnji. Izraelski komandant, general Avraham Adan, napravio je pauzu u onome što je radio da nam da najnovije informacije.
Prelazeći kanal preko izraelskog pontonskog mosta u žutim „Herc“ kolima (što nije bio pametan izbor boje), čak su nam pomogli kad smo morali da popravljamo gumu probušenu od šrapnela koji su bili posvuda po bojnom polju.
Cenzura? Da, izvještaj je bio podložan cenzuri Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) u satelitskom centru u Herzliji. Ali ta cenzura se odnosila samo na sigurnosne operativne detalje. To je bilo korisno i za novinare i za same Izraelce. Imali su nezavisnu potvrdu, uz video snimke, svog zapanjujućeg uspjeha u okretanju situacije poslije početnih poraza na Sinaju. Mogli su da pokažu, kroz scene koje su imale biblijski prizvuk, da je predaja Egipćana protekla humano i u skladu sa Ženevskim konvencijama, zakonima rata. Dok su se velike kolone treće armije penjale uz pješčanu dinu, mijenjali su oružje za boce vode koje su im obilato davane.
Da li je uvijek bilo ovako lako? Naravno da nije. Jednom sam rano ustao i stigao do kontrolnog punkta iza Gaze, ali su me, kao i sve druge novinare tog dana, vratili na naredbu južnog komandnog štaba.
Ali to je bilo izuzetak. IDF je imao politiku relativno otvorenog pristupa, zasnovanu na obostranoj koristi. Ponekad su sve novinare skupili u autobuse, što nije bilo idealno. Ali su redovno obezbjeđivali pratioca, naoružanog i u uniformi, koji je pomagao i nadgledao izvještavanje za glavne TV mreže. Jedan od mojih pratilaca tokom Jom Kipura bio je Topol, glumac iz mjuzikla „Berberin sa Doline“, koji je bio prava zvijezda u Izraelu i sve barikade su mu bile otvorene.
Jednom sam išao na Golansku visoravan, sa pratećom pratnjom i ispravnom dokumentacijom, kad je veliki dirigent i izraelski simpatizer Zubin Mehta zamolio da ga povezem. Nažalost, odbio sam ga jer nijesam htio da rizikujem da me ne puste, pošto on nije imao novinarsku akreditaciju.
Nigdje gdje je IDF bio prisutan nije nam bilo zabranjeno. Mogli smo snimati šta hoćemo i slobodno razgovarati sa vojnicima svih činova. U rovovima na Golanskoj visoravni, zbog jezičke barijere, niži vojnici su uglavnom bili imigranti iz Južne Afrike.
Bio sam slobodan i da pravim greške. Godine 1968, godinu poslije Šestodnevnog rata, vratio sam se u Izrael i razgovarao sa načelnikom Generalštaba, generalom Haimom Bar-Levom, koji je tada gradio odbrambenu liniju koja je nosila njegovo ime. Putovao sam za Jerusalim i zaustavili su me na kontrolnom punktu kod biblijskog sela Emaus. To selo je bilo u samom centru Latrunskog salijenta, jordanskog uporišta u prethodnom ratu 1948. Izraelci su ga tada rušili ciglu po ciglu. Nijesam smio da snimam, a mogao sam da izvještavam samo ako bih napustio zemlju i ako se više ne bih vraćao. Takvi kompromisi su bili česti, ali žalim zbog ovog. Selo je nestalo i na njegovom mjestu je napravljen kanadski park mira.
Nakon 1967. godine, bio sam u prilici i da posjetim i boravim u Gazi, te da pokažem svakodnevne odmazde IDF-a nad Palestincima koje su držali odgovornim za ranije napade. Isto važi i za rušenje kuća u gradu Kulkilja na Zapadnoj obali i postavljanje mina oko crkava Svetog Jovana Krstitelja u Jordanskoj dolini. Sve to je prošlo cenzuru IDF-a bez problema.
Pređimo sada na danas i izvještavanje – ili bolje reći neizvještavanje – o sukobu Izraelaca i Hamasa u Gazi. Prenosi često počinju mantrama da IDF ne dozvoljava stranim medijima ulazak u pojas Gaze, a zatim slijede najživopisnija snimanja hrabrih slobodnih novinara i drugih civila sa društvenih mreža iz Gaze, prikazujući scene smrti i razaranja, dok komentari stižu udaljeno iz Jerusalima, Aškelona ili Londona. Često se i štampani i elektronski mediji trude da naglase kako su podaci o poginulima i ranjenima preuzeti od Ministarstva zdravlja pod kontrolom Hamasa – ponekad i jedini izvor.
Moj nekadašnji kolega Džeremi Boven je u srijedu u emisiji Today rekao: „Izrael nas ne pušta unutra jer tamo rade stvari... koje ne žele da vidimo, inače bi dozvolili slobodno izvještavanje“. Slažem se s njim.
Saosjećam s Bovenom, Fergalom Kinom i drugima u BBC-ju, posebno kad Donald Tramp iznosi bezrazložne optužbe za pristrasnost. BBC i drugi odgovorni mediji imaju težak zadatak. Ne mogu da govorim za američke mreže, ali britanske televizije imaju sjajne izvještače u regionu – ne baš u Gazi, ali na vidikovcima u njenoj blizini, ponekad na tzv. „brdu srama“. Nedostaje im neposredno iskustvo rata, koje imaju izvještači na terenu i koji mogu pravilno da protumače šta se dešava. To ostavlja prostor za glasine i lažne vijesti.
Ono što Boven i ja znamo iz zajedničkog iskustva je da nije dovoljno samo osvojiti rat oružjem, već i rat riječima i slikama. IDF mora shvatiti da gubi taj rat. Do sada je imao uspone i padove u odnosima sa stranim novinarima, ali ništa kao današnja duboka neprijateljstva. Time pravi sebi veliku štetu, koju polako osjeća i diplomatski.
Savjetovao bih sljedeće: da strani mediji, naročito TV mreže, nastave da čvrsto stoje na svom, a da izraelski medijski aparat učini uslugu sebi i ublaži pravila, te dozvoli makar neki nezavisni pristup Gazi. To neće samo ograničiti talase propagande (s obje strane, treba reći), već bi možda i vojnike na prvoj liniji držalo na višem nivou ponašanja, baš kao što je bilo pored Sueckog kanala 1973.
Važno je za obje strane da ponovo uspostave bar onaj ograničeni nivo povjerenja koji je nekada postojao između njih. Evo jednog primjera. Tokom rata 1973. mogli smo iste večeri emitovati vijesti preko satelita. Naš „kancelarijski sto“ bio je stolica ispod palme blizu satelitske stanice. Tokom rata 1967., snimci su bili zapakovani u džakove za luk – plave za BBC, crvene za NBC – i nošeni cenzoru koji bi na selotejp stavio svoj pečat, prije nego što bi snimci avionom bili prebačene u London. Ali cenzor je morao da nam vjeruje šta snimak zapravo prikazuje.
Javna javnost tada je imala tačniju sliku sa bojnih polja nego danas kroz maglu rata u Gazi. Kad je pristup zabranjen, svi gube. A, Izraele, to uključuje i tebe!
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR