Makartizam, mediji i Tramp

Piše: Biljana Jovićević

Jučerašnji haos na ulicama Los Anđelesa, kulminirao je time što je američki predsjednik Donald Tramp (Trump) izveo na ulice Nacionalnu gardu, a da to od njega nijesu tražile vlasti bilo samog grada, ili države Kalifornije, kojom vladaju demokrate, u kojem su već tri dana bili protesti građana protiv akcija ICE-a (Agencija za sprovođenje imigracionih i carinskih zakona), koji je postao neselektivna anti-imigraciona batina nove američke administracije, koja se već više od četiri mjeseca praktično bavi lovom ljudi po američkim ulicama i deportacijom u druge zemlje, bez američkim Ustavom garantovanog prava na takozvani „due process“ (prolazak kroz sudski sistem).

Komparacije radi, vlasti Vašingtona su 6. januara 2021. od Trampa, tada u njegovom prvom mandatu, tražile da na ulice uzvede Nacionalnu gardu da bi obuzdali njegove nasilne pristalice koji su izvršili napad na Kongres, ali se tada oglušio na pozive - iako su životno ugroženi od razularene mase bili i njegov potpredsjenik Majk Pens (Mike Pence), predsjedavajuća Predstavničkog doma Nensi Pelosi (Nancy), druga u komandnom državnom lancu nakon predsjednika, te svi prisutni zakonadavci dvije stranke na Kapitol hilu -  a sve osuđene je oslobodio, uključujući i one za najteža krivična djela tokom pokušaja prvog puča u modernoj istoriji SAD-a, u kojoj je smrtno stradao jedan policajac.

CNN– koji je prethodnih dana proteste pratio na nivou vijesti, kao uostalom i sve ostale demonstracije u Sjedinjenim Državama nakon 20. januara, ove godine, u novoj programskoj šemi, koja korenspodira sa, pretpostavljam da vjeruju, za gledaoce nevidljivom prilagođavanju u strahu od Trampa – ipak je u jednom trenutku dao njihov čuveni brakingnews i izvijestio malo duže, kao u dobra stara vremena sa reporterima sa lica mjesta o tome šta dešava na ulicama „grada anđela“. Zatim su se, poslije nekog vremena ipak vratili novoj programskoj šemi za CNN International i dali neku od brojnih reportaža, koje su nekad na ovom mediju uglavnom bile rezervisane sa subote ujutro ili praznike, kad se baš ništa ne dešava, a sad ih redovno možete naći u bilo koje doba dana kad se uključite.  

Međutim, nekome je ipak proradio novinarski nerv i sjetio se da su su oni, kako im sopstvena reklama kaže „najgledanija globalna mreža vijesti“, te su opet naglo prekinuli neku od inače izvanrednih reportaža i vratili se onome o čemu su kao udarnoj vijesti izvještavali i ostali svjetski mediji. A razloga da rade ono po čemu su poznati– živo praćenje aktuelnih i fluidnih situacija iz svih uglova - zaista ima, čak ih je na pretek bilo u proteklih skoro pet mjeseci.

Tramp je u nedjelju, naime, naredio kontroverznom sekretaru odbrane Pitu Hegsetu (Pete Hegseth), da stavi Nacionalnu gardu pod federalnu kontrolu i da njih 2000 pod oružjem rasporedi na ulicama Los Anđelesa, najmanje 60 dana, da štite maskirane agente ICE-a. Posljednji predsjednik koji je poslao Nacionalnu gardu na zadak na američku teritoriju bez zahtjeva guvernera te države, bio je Lindon Džonson (Lyndon B. Johnson), 1965. godine kako bi zaštitio demonstrante za građanska prava u Alabami.

Kako se navodi u analizi The New York Times-a (NYT) „To je upravo borba koju je predsjednik Tramp čekao, obračun s glavnim političkim rivalom u duboko plavoj državi oko pitanja koje je ključno za njegov politički program. Zaobilazeći ovlašćenja guvernera Kalifornije, Gavina Njusoma (Gavin Newsom, establišment demokratska predsjednička nada 2028), da pozove Nacionalnu gardu kako bi ugušila proteste u području Los Anđelesa zbog pokušaja njegove administracije da deportuje migranate, gospodin Trump sada pomjera granice predsjedničkog autoriteta i uzrokuje kritike za rasplamsavanje situacije radi političke koristi“.

Kalifornija i njene demokratske vlasti najavile su tužbu protiv Trampove administracije za neustavno ponašanje, a pridružiće im se i pojedini civilni akteri, poput Američke unije za građanske slobode (AUCL). Predavanje Trumpove administracije sudovima, na čije se presude, naročito kada je riječ o akcijama prema imigraciji, koju je Trampov ekstremno desni zamjenik šefa osoblja Bijele kuće, Stiven Miler (Stephen Miller) nazvao u najboljem orbanovskom stilu „borbom za spas civilizacije“ - se ne osvrću, uglavnom je jedina mjera zaštite od akcija američke aktuelne administracije, na kojima bi mu mogli pozavidjeti i pojedini autoritarci širom svijeta, koje pak sam Tramp u potpunosti oponaša u svom drugom mandatu.

Problem je međutim, što i ostali akteri američkog društva – dakle ona druga strana - koja na raspolaganju, tako dugo su nas uvjeravali, ima efikasne demokatske poluge zaštite, djeluje paraslisana i spremna da popušta pred, kako su ga sami redovno zvali u prvom manadu - „bulijem“ (zlostavljačem).  

Makartizam loš - ali ni približno sveprisutan kao danas u Americi

CNN je u subotu veče, rani jutranji sati u nedjelju po CET (centralnoevropsko vrijeme), prvi put za američku i međunarodnu publiku prenosio jednu predstavu sa Brodveja (Broadway) „Laku noć i srećno (Good Night and Good Luck), sa višestrukim oskarovcem i uticajnim pristalicom Demokratske stranke, Džordžom Klunijem (George Clooney) u naslovnoj ulozi. Predstava je praktično teatarska obrada Klunijevog istoimenog filma iz 2005. za, koji je nagrađan jednim od Oskara, i prvi put je prenošena uživo - što je CNN najavio kao poseban kuriozitet.

Angažovana holivudska zvijezda, oženjen britanskom advokaticom, koja se bavi zaštitom ljudskih prava Amal Kluni, (Clooney) i koja je vodila, istraživala, zastupala i zastupa neke od najpoznatijih svjetskih slučajeva brutalnih kršenja ljudskih prava - čiji su i roditelji i tašta novinari, filmom i pozorišnom predstavom „Good Night and Good Luck“ odao je poštovanje veteranu CBS-a, novinaru Edvardu Marou (Edward R. Murrow), koji se pedesetih prošlog vijeka odvažio da se suprostavi takozvaniom „lovu na vještice“ u anti-komunističkoj kampanji repubikanskog senatora Džozefa Mekartija (Joseph McCarthy), čije su su mete bili mnogi ugledni umjetnici i građanski aktivisti iz tog vremena – zbog čega je skovan neslavni termin „makartizam“.

Rimejk filma od prije 20 godina sada - u verziji teatarske predstave na najčuvenijim pozorišknim daskama na svijetu -  samo par mjeseci nakon što je rekao da će se distancirati od politike, poslije prošlogodišnjeg debakla demokrata sa predsjedničkim kandidatima, gdje mu se za promjenu Bajden – Haris ( Joe Biden, Kamala Harris) nominacije pripisuje dio krivice, zbog uvodnika u The New York Times-u koji je bio inicijalna kapisla za zamjenu - vjerovatno objašnjavaju Klunijeve sljedeće riječi:

„Iako je makartizam bio loš, nije bio ni približno toliko sveprisutan kao što je sada, ona vrsta straha koju vidite kako se proteže kroz advokatske kancelarije i univerzitete,“ rekao je glumac i producent predstave Kluni, CNN-ovom Andersonu Kuperu ( Cooper), koji je isto tako i jedan od autora čuvenog istraživačkog CBS-ovog TV magazina „60 Minutes“, koji se emituje već 57 godina, a čiji je producent Bil Ovens (Bill Owens), nakon više od 20 godina kaoprvi čovjek tog TV programa podnio ostavku mjesta izvršnog producenta, te napustio i CBS u kojem je radio 37 godina, rekavši da više ne može samostalno donositi novinarske odluke za program.

Iako Kluni kao ustrašene od implementacije Project-a 2025 (blueprint Trampove agende), što je neutralni NVO stil naziv za američki play-book autoritarne agende, koju administracija Donalda Trampa, neočkivano uspješno i bez većeg otpora provodi u Sjedinjenim Državama, nije pomenuo medije, prije svega mainstream – i oni su među prvima koji, korak po korak popuštaju Trampu, kojeg su u prvom mandatu, bukavalno razapinjali 24/7 (s pravom, da li je način uvijek bio dobar - dalo bi se raspravljati), uključujući oba medija za koja Anderson Kuper radi. Razlika je samo u tome što to pokušavaju raditi na suptilan, odnosno, kako to recimo CNN (vjeruje) da čini, neprimjetan način.

U pomenutom sporu sa CBS -om, zbog kojeg je producent “60 minuta” napustio ovaj mediji, Tramp - koji bez zazora, drugi mandat u Bijeloj kući, otvoreno koristi za lično bogaćenje, ne mareći za čuvene “check and balances“, koje su decenijama kao lijek izvozili regijama kao što je naša, kao garantovanu zaštitu od političkih zloupotreba - a koji se raspadaju kao kula od karata pred putinovski pokornim republikancima i demokratama paralizovanim i nemoćnim kao recimo naša opozicija - tužio je CBS za navodno “namjerno editovanje intervjua sa Kamalom Haris” u “60 minuta” uoči predsjedničkih izbora. Iako su advokati i pravni stručnjaci tvrdili da će CBS lako dobiti ovaj spor na sudu, jer su i prije tužbe demantovali Trampove tvrdnje, CBS je ponudio američkom predsjedniku vansudsko poravnanje od 15 miliona dolara, što je on krajem maja odbio, tražeći znatno veću sumu - više od 25 miliona.

Zašto i ne bi, kada je prethodno, krajem decembra prošle godine ABC – pristao na vansudsko poravanje sa Trampom teško 15 miliona dolara plus million sudskih troškova, za defamaciju, u kojem je jedan od vodećih novinara ovog medija, Džordž Stefanopulos (George Stephanopoulos), nekadašnji direktor komunikacija Bijele kuće, u mandatu Bila Klintona (Bill Clinton), u programu izjavio „da je novoizabrani predsjednik proglašen građanski odgovornim za silovanje spisateljice E.Džin Kerol (E. Jean Carroll). Sudska porota je inače presudila u ovom slučaju, da Tramp nije kriv za silovanje, ali da jeste za seksualno zlostavljanje spisateljice, zbog čega je dužan da joj plati 83 miliona dolara za naknadu štete, na šta se Tramp žalio, ali je morao da položi sudsku zalogu od preko 90 miliona.

I ovom slučaju su pravni stručnjaci tvrdili, imajući u vidu slobodu govora koju garantuje američki Ustav (ili je garantovao do Trampa) i liberalne američke zakonske odredbe, da ovaj medij ne bi trebalo da popušta američkom predsjedniku, jer bi na sudu imali odlične izglede da ga pobijede, ali uzalud.

Borkinja za slobodu medija sve dok sama ne mora da plati cijenu 

U slučaju CBS-a, koji je u vlasništvu Paramounta, glavni akcionar kompanije, Šeri Redston (Shari Radstone) bila je ta koja “preferira da se slučaj vansudski poravana” sa Trampom, kao i da bude informisana o slučajevima koje će “60 minuta” do kraja sezone imati o američkom predsjedniku.

Samo par godina ranije, ista Redston je bila predsjedavajuća jednog događaja Komiteta za slobodu medija (CPJ), međunarodne grupe koja brani slobodu medija širom svijeta, i tada je sebe pozicionirala kao zaštitnika slobode medija.

“Zaista je čast biti ovdje i predstavljati Paramount Globala i predstavljati hiljade vrijednih novinara na CBS News-u koji se svakog dana bore za slobodu i integritet medija. Nagrađani u ovoj sobi su živo otjelovenje tih vrijedosti. Oni nas podsjećaju da sloboda medija nikad nije garantovana, I da konstantno mora biti branjena I da to često dolazi sa vrlo visokim cijenom, i ličnom i profesionalnom”, rekla je tom prilikom Redston, u segmentu na koji je podsjetio američki komičar Džon Oliver (John) u jednom od svojih posljednjih nedjeljnih izdanja “Last Week Tonight with John Oliver” u kojem se tematski i kritički bavio upravo time što američki mainstream mediji sve očiglednije popuštaju pod Trampovim pritiskom.

Oliverove komično ispričane, ali tematski mnogo detaljnije i dublje obrađane emisije, nego kod većine novinara čiji je to primarni posao, dobile su preko 10 Emmy nagrada u 10 sezona koliko se emituju. Kritikom medija zbog toga što polako ali sigurno padaju na koljena pred Trampom, bavio se, tačnije bavi se konstantno i kultni, Džon Stujart (Jon Stewrat ) u svom obnovljenom “Daily Show -u” ponedjeljkom veče. Zapravo na američkoj medijskoj sceni, jedini koji se još istinski opiru Trampu su komičari, manje više ekipa koju je stvorio ili Jon Stujart ili program SNL (Saturday Night Live/ Subotom veče uživo), koji je ove godine takođe obilježio 50 godina emitovanja.

Kako su mainstream mediji suptilno "bend the kneels" u strahu od Trampa

Svi ostali, a da nijesu lojalni Trampu i u funkciji njegovih državnih medija - poput FOX News-a, što znači liberalni ili korporativni mediji, koje je aktuelni predsjednik još u izbornoj kampanji etiketirao kao radikalne ljevičare i prijetio im zajedno sa aktuelnim direktorom FBI-ja, Kešom Patelom (Kash) da će biti procesuirani, zbog toga što su u saradnji sa “dubokom državom” navodno radili protiv Trampa, sami se pokušavaju prilagoditi agresivnim mjerama njegovog drugog manadata, poput primjera radi otpuštanja progresivnih najkritičnijih novinara, recimo Džoj Rid (Joy Reid) sa MSNBC-ja, ili recimo premještanjem slotova određenih voditelja za koje znaju da su “trn u oku” Trampu u manje gledane termine, čime je CNN praktično prisilio Džima Akostu (Jim Acosta) da im da otkaz. Zatim, ne izbjegavanje, ali u značajno manjoj mjeri – svedeno skoro samo na nivo vijesti, pokrivanje poteza Trampove administracije na CNN-u, sa značajno smanjenim brojem komenatara i analiza, naročito kritičkih - a više tkzv. ostalih vijesti, sporta i već pomenutih odličnih reportažnih zapisa o svemu i svačemu, sa svih svjetskih tačaka. Balans im, ako ih neko redovno ne prati, zapravo osiguravaju, uz kultnu Kristijanu Amanpur (Christiane Amanpoure) kolege iz evropskog deska, uglavnom u Londonu i dopisnici iz svijeta, koji se na kritički način, kao i ranije osvrću na brutalne akcije Trampove administracije u SAD-u i širom svijeta, kao i na genocid u Gazi.

Glavni CNN-ovi “ankeri” –termin za ključne novinare i prezentere vijesti u SAD-u, su pak, primjera radi, učinili sve da prikriju da su na propalestinskim studentskim protestima, među učesnicima redovno bili i američki Jevreji, najprominetniji intelektualci i profesori koji osuđuju izraelske zločine prema Gazi i američku podršku toj politici, da bi ih recimo Dena Baš (Dana Bash) lakše mogla etiketirati kao antisemitske i time u konačnici ići na ruku upravo Trampovoj administraciji, koja je u aktuelnom ratu protiv nezavisnosti američkih univerziteta, Harvard označila kao antisemitsku ustanovu, iako je predsjednik ovog prestižnog Univeziteta Jevrej- Alan Garber.

U prvom mandatu Trampove administracije, švedska ekološka i mirovna aktivistkinja Greta Tunberg (Thunberg), nije se “skidala” sa CNN-a, naročito kada je izazivala ili kritikovala Trampa, sada je njen put flotilom zajedno sa drugim mirovnim aktivistima, uključujući i jednu EU paralamenatrku, sa humanitarnom pomoći za Gazu, jedva zabilježen. Njihovo današnje zarobljavanje od strane Izraela, moguće je da će dobiti nešto više prostora.

I ovo je samo jedan od primjera. Uobičajno breaking-news izvještavanje CNN-a o Trampovim potezima u proteklom je periodu zabilježno je samo oko rata carinama (tarife) i sukobu na relaciji Tramp – Mask (Elon Musk, najbogatiji čovjek na svijetu, koji je njegovim sopstvenim riječima svojim parama kupio Trampov drugi mandat). Prvi jer izazaziva strah i pometnju na svijetskim tržištima, a time i kod vlasnika medija, a drugi, zato što sa sobom nosi omiljeni medijski segment – tabloidnost ili reality.  

Šta bi danas rekao CBS-ov Marou na ponašnje medija u SAD-u

To, kako je recimo njemački kancelar Fridrih Merc (Friedrich Merz) sjajno odgovorio prije par dana u Bijeloj kući, na slobodno mogu reći glupavu, ali ne manje opasnu, opasku američkog predsjednika da “Dan D nije prijatan dan” za njega, riječima da jeste - “jer je to dan kada su saveznici (predvođeni SAD-om) oslobodili moju zemlju nacizma” očigledno nije bila dovoljno atraktivna izjava za američke medije – ili prosto nijesu ponavljenjem htjeli da naljute osvetoljubivog američkog predsjednika.  

To prilagođavanje, u prijevodu, dakle na početku, uvijek znači - uvesti suptilnu autocenzuru, za koju misle da je gledaoci neće primjetiti, a kojom vjeruju, neće izazivati preveliki Trampov gnjev. Trampov možda - makar za sada i neće, ali će potvrditi, ono što već dugo o njima misli potencijalno, ili nekad demokratsko biračko tijelo, za koje mainstream mediji odavno nijesu glavni izvor informacija, jer su primat davno preuzeli alternativni medji.

No pogrešno bi bilo reći da mainstream mediji nemaju uticaja, koliko god to na prvi pogled tako izgledalo. Naime, upravo su mainstream mediji u prvom Trampovom mandatu prenosići 24/7 pokrivajući, prateći, kritikujući, otkrivajući i mobilišući dali krila masovnim ženskim marševima, zahtjevima za razumnom kontrolom nošenja oružja nakon niza masovnih pucnjava, a posebno masovnim protestima nakon ubistava Afro-Amerikanca Džordža Flojda (John Floyd) od strane policije i na kraju doveli do masovne mobilizacije građana da na predsjedničkim izborima 2020. odbace Trampa.

Pomenuta predstva “Laku noć i srećno”, prenošena uživo na CNN-u u subotu veče, završava se tako što Kluni, u ulozi novinara Edvarda Maroua, izgovara posljednji monolog iz 50-tih, dok se na displeju u pozadini vide današnji događaji.

Sada, kada su argumenti protiv Trampove administracije toliko brojni i kad predstavljaju flagrantno kršenje svega na čemu Sjedinjene Države počivaju i zbog čega su decenijama san mnogih sa svih meridijana, američki klasični mediji bez obzira na živo prenošenje “Good Night and Good Luck” popuštaju u strahu od odmazde. Zaboravljajući šta su im toliko puta u njihovim sopstvenim programima pričali brojni eminetni gosti iz manje demokratski razvijenog svijeta, obično istovremeno i žrtve i heroji autoritarnih režima - a oni prenosli kao udarni headlines - kad jednom počneš da popuštaš kraja nema.