Netanijahu pokušava da oslabi Iran dok još ima priliku, i time ponovo pridobije podršku svojih saveznika, piše u današnjoj analizi za list Guardian spoljnopolitička komentatorka Nesrin Malik.
Na događaje na Bliskom istoku u posljednjih godinu i po može se gledati na dva načina. Jedan je da je odgovor na napad 7. oktobra 2023. bio radikalan prekid sa dosadašnjom praksom. Napad Hamasa izazvao je izraelski odgovor toliko osvetnički da ga je bilo nemoguće uklopiti u okvire međunarodnog prava ili ograničiti na geografski prostor – genocid u Gazi, invazija na jug Libana, okupacija tampon-zone na jugozapadu Sirije i vazdušni udari širom te zemlje, a sada i napadi na Iran.
Drugo objašnjenje jeste da su svi ti događaji dio istorijskog kontinuiteta. Regionalni mir bio je rezultat krhkog statusa kvo, koji je uvijek bio osjetljiv na poremećaje. Taj poredak je djelovao održivo samo zahvaljujući spletu različitih faktora koji su, zajedno, ostavljali utisak stabilnosti. Tu delikatnu ravnotežu narušila je izraelska vlada koja je danas opsjednuta sprovođenjem sopstvene agende – pokušava da sama ispiše budućnost regiona, na način koji ne može da objasni niti želi da kontroliše.
Jedan od ključnih elemenata tog osjetljivog mira bila je uloga zalivskih zemalja kao posrednika. Njihovo približavanje Iranu nije bilo motivisano trgovinom niti osjećajem solidarnosti, već čistom pragmom – potrebom za stabilnošću. Neke zalivske države čak su prešle istorijsku granicu, priznavši Izrael kroz potpisivanje Abrahamskih sporazuma, ili započinjući proces normalizacije odnosa. Danas se te zemlje nalaze između dviju sukobljenih strana, izložene riziku da otuđe glavnog saveznika Izraela – Sjedinjene Američke Države, sa kojima dijele bliske vojne i ekonomske veze.
Status kvo se takođe oslanjao na potiskivanje palestinskih prava do mjere koja je svima, osim samim Palestincima, bila prihvatljiva. Na neki način, palestinsko pitanje je bilo potisnuto u zapećak. Međutim, kada je počeo napad na Gazu, ogoljena su prava lica izraelske politike i njene namjere, probudivši sjenke nove Nakbe. Time su Iran i njegovi saveznici – Hezbolah i Huti iz Jemena – ponovo stupili na scenu kao branioci palestinskih prava. Kada se Iran uključio, a Izrael osjetio da može da djeluje bez posljedica, povratka više nije bilo.
Još nešto je puklo – opravdanja za izraelske poteze više ne zvuče uvjerljivo. Sigurnost Jevreja navodi se kao razlog za bezrezervnu podršku, a važnost Izraela kao strateškog partnera dodatno učvršćuje savezničku solidarnost. SAD i ostale zemlje su time Izraelu dale odriješene ruke da se brani. No, sve to počiva na pretpostavci da će Izrael na prijetnje odgovarati srazmjerno, kako ne bi izazvao još veći haos. Umjesto toga, Izrael je prijetnje pretvorio u oružje do te mjere da je postao glavni izvor sopstvene nesigurnosti – ali i nesigurnosti čitavog regiona.
Podrška saveznika takođe zavisi od transparentnosti među stranama. Ogromna vojna, ekonomska i politička podrška Izraelu pruža se pod pretpostavkom da oni koji vode izraelsku vladu nemaju druge motive za ulazak u sukobe osim zaštite sopstvenih građana. Međutim, to povjerenje je narušeno od strane trenutnog premijera Benjamina Netanijahua, koji rat koristi za jačanje sopstvene političke pozicije. On ne samo da čini Izrael manje bezbjednim, već dodatno koristi tu nesigurnost, predstavljajući sebe kao zaštitnika.
Odnosi sa ključnim saveznicima već su bili ozbiljno stavljeni na probu zbog Gaze, jer je u zapadnim zemljama rastao pritisak javnosti, podstaknut stalnim slikama izgladnjele djece, spaljenih bolnica i redova crnih vreća sa tijelima. Otvaranjem nove linije fronta i sukobom sa još jednim neprijateljem, izraelska vlada pokušava da ponovo uspostavi uslove svog savezništva i obnovi narativ u kojem je Izrael žrtva koja djeluje u dobroj vjeri. Eto ga opet – potreban mu je saveznički štit, pod napadima je, i gubi civile zbog agresivnog susjeda.
Priče o ljudima koji umiru od gladi u Gazi, ili o onima koji su ubijeni dok su čekali u redu za hranu, iščezle su iz naslova. Neprekidni napadi na Zapadnu obalu i širenje ilegalnih naselja nestali su iz fokusa. Pritisak koji je počeo da se gomila da Izrael dozvoli veći protok pomoći i prihvati prekid vatre, zamijenjen je istim mlakim izjavama koje smo čuli na početku rata u Gazi – pozivi na „uzdržanost“, prazne i bez pravog sadržaja. Sat je resetovan.
Kada je riječ o napadima na Iran, izgleda da se Izrael oslonio na lekcije iz rata u Iraku – tvrdeći da je djelovao u samoodbrani na osnovu obavještajnih podataka za koje svijet treba da povjeruje na riječ. Koliko je prijetnja bila stvarno neposredna? Ko ima pravo da odluči kada je „preventivni udar“ opravdan? I ko ima pravo da odgovori na nezakonit jednostrani napad? Ono što znamo jeste da globalna politika funkcioniše po principu izuzetaka i različitih aršina kada je riječ o suverenitetu. Da, Iran jeste prekršio obaveze iz sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja, ali Izrael ih nikad nije ni potpisao.
Nekada su se te razlike lakše prikrivale, jer su Izrael i SAD važili za „dobre momke“, dok je Iran bio dio „osovine zla“. Međutim, kako se urušava kredibilitet i Izraela i SAD kao iskrenih sagovornika, razumnih u bezbjednosnim procjenama i dosljednih međunarodnom pravu, ovi potezi postaju ono što je sve teže opravdati.
Tu leži pravi rat koji Izrael vodi. Iran i dalje posjeduje dovoljno političke volje i vojne moći da to za Izrael predstavlja ozbiljnu prijetnju. I kako se prostor izraelskog kredibiliteta sužava, raste potreba da se potkopa iranski politički ugled i smanji njegova vojna sposobnost. Ali – koji je krajnji cilj? Da li Izrael vidi ovu kampanju kao nešto ograničeno, poslije čega će se povući zadovoljan ishodom? Ili je takav ishod nerealističan, s obzirom na kontrapoteze koje je sam izazvao? Sve liči na Gazu: eskalacija bez kraja, ili promjena režima bez plana.
Obje izraelske kampanje – i propagandna i ona na terenu – imaju jednu zajedničku nit: tretiraju Bliski istok kao pozornicu za unutrašnje političke igre, upravljanje imidžom i eksperimentisanje sa sopstvenim definicijama „bezbjednosti“. Ali taj region nije izraelsko dvorište. To su tuđi domovi, sa svojim političkim kontekstima, istorijama, narodima i bezbjednosnim potrebama – koje sve više zavise od zemlje koja je odlučila da jedino što je važno jeste – njen vlastiti plan.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR