Da nije toliko vezana za Vašington, Evropa bi uvela sankcije Izraelu zbog Gaze i osudila njegov jednostrani napad na Iran, piše u analizi za Guardian Natali Toči, direktorka Međunarodnog instituta u Rimu.
Pucanje transatlantskih veza ostavilo je evropske lidere nesigurnima – ne znaju čak ni kako da razmišljaju, a kamoli da djeluju samostalno. Više nego ikad, Evropa mora da izgradi jasan stav prema Bliskom istoku.
Nažalost, upravo kad su vlade EU počele da se distanciraju od jednogodišnje i po duge saučesničke politike prema izraelskim ratnim zločinima u Gazi, situacija se preokrenula. Odbojne ideje Donalda Trampa o „rivijeri“ u Gazi i „humanitarnim“ inicijativama koje krše osnovne principe humanitarnog prava stvarale su jaz sa SAD, a evropske vlade su počele da oblikuju sopstveni pravac.
Francuska i Saudijska Arabija planirale su konferenciju o rješenju zasnovanom na dvije države, što je moglo dovesti do toga da Pariz prizna palestinsku državu. Još važnije, EU je prihvatila da preispita sporazum o pridruživanju s Izraelom, što bi, imajući u vidu izraelske ratne zločine, trebalo da rezultira obustavom povlašćene trgovine sa Tel Avivom. No, sada je i to pod znakom pitanja.
Međutim, izraelski vojni napad na Iran – uz dvosmislenu, ali očiglednu podršku SAD – poremetio je evropski pomak ka većoj samostalnosti i moralnoj jasnoći.
Naravno, režim u Teheranu nije nimalo simpatičan evropskim prijestonicama – zbog kršenja ljudskih prava i vojne saradnje s Rusijom, posebno u ratu u Ukrajini. I dalje s pravom ostajemo čvrsti u stavu da Iran ne smije imati nuklearno oružje. Posebno zabrinjava najnoviji izvještaj Međunarodne agencije za atomsku energiju o kršenjima Sporazuma o neširenju oružja.
Ali Evropa se uvijek zalagala za rješavanje iranskog nuklearnog pitanja putem diplomatije. Upravo zato su početkom 2000-ih evropski pregovarači osmislili format „E3/EU“, u kojem učestvuju Francuska, Njemačka i Velika Britanija s visokim predstavnikom EU, s ciljem da posreduju u vezi s iranskim nuklearnim programom.
Danas je taj svijet nestao. Kada je Tramp pokrenuo direktne pregovore s Iranom, Evropa je bila izgurana sa strane, bez ikakve uloge u procesu. Sada, nakon izraelskog vojnog napada na Iran, nismo uspjeli da se postavimo jasno i odlučno: gdje je bila osuda bombardovanja kao kršenja Povelje UN (član 2) i dodatnog protokola Ženevskih konvencija (član 56), koji izričito zabranjuje napade na nuklearna postrojenja? Jedno je priznati pravo Izraela (ili bilo koje države) na samoodbranu, a sasvim drugo pravdati preventivne udare.
Ova hronična nemoć proizlazi iz činjenice da Evropa već decenijama gleda na svijet kroz transatlantsku prizmu. U većini međunarodnih pitanja djelovala je u dogovoru s Vašingtonom – koristeći pomoć, trgovinu, diplomatiju, sankcije, odbranu i evropske integracije kao podršku američkoj spoljnoj politici, vjerujući da su ciljevi i vrijednosti zajednički.
Samo u rijetkim situacijama evropske zemlje su otvoreno suprotstavile SAD – kao što su to učinile Francuska i Njemačka 2003. godine, kada su se usprotivile američkoj invaziji Iraka. Čak i kad postoji razlika u pristupu, Evropa je pokušavala da ublaži oštrinu američke politike, ne da joj se suprotstavi. Tako je evropsko posredovanje doprinijelo postizanju Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije o iranskom nuklearnom programu 2015. godine. A kad su se zaoštrili odnosi SAD i Kine, EU je odbacila američki poziv na „razdvajanje“ ekonomija, nudeći blažu verziju pod nazivom „smanjenje rizika“.
Ipak, Trampova destruktivna spoljna politika stvorila je svijet u kojem Evropa mora da nauči da stoji sama. I teško joj ide.
U slučaju Ukrajine, Evropa je naučila lekciju – odlučno pruža finansijsku i vojnu pomoć Kijevu i traži načine da popuni prazninu ako se SAD povuče.
Ali van Ukrajine – vlada konfuzija. Istina je da je Evropa zauzela tvrđi stav prema Kini; više nema iluzija o kineskoj inicijativi „Pojas i put“, niti o strateškom riziku kineske politike u Evropi. EU je počela da provjerava kineske investicije i uvela je više carine na električna vozila iz Kine.
Međutim, zbog Trampovih nejasnih poruka, Evropa mora sama da odluči šta misli i šta želi od Pekinga. Ne može sebi da priušti trgovinski rat na više frontova – posebno ako pregovori sa SAD zapadnu u bezizlazno stanje.
Vlade EU znaju i to da klimatsku neutralnost do 2050. – koja je zakonska obaveza – ne mogu postići bez saradnje s Kinom, koja prednjači u zelenim tehnologijama. Čak i da dođe do nekakvog velikog dogovora između Trampa i Si Đinpinga, teško je zamisliti da bi se Evropa vratila starim danima kada je Kina bila isključivo viđena kao ekonomski partner i saveznik u multilateralizmu. Evropa mora da razvije sopstvenu viziju i politiku, nezavisno od nepredvidive Bijele kuće – ali ne zna kako da krene tim putem.
Svojim neodlučnim stavom prema najnovijem ratu, Evropa nije pridobila ni Vašington ni Izrael. U međuvremenu, izgubila je kredibilitet kao iskren posrednik u odnosu s Iranom. Šlag na tortu je to što se Rusija sada pokušava nametnuti kao potencijalni posrednik, a Tramp klimne glavom na tu apsurdnu ideju.
Postoji realna opasnost da Evropa sada sama sebi zatvori vrata ka moralnijem odnosu prema strahotama u Gazi: u narednim danima biće jasno da li će EU obustaviti trgovinski sporazum s Izraelom – ili će i to pasti u vodu.
Ukrajina jeste najvažnije bezbjednosno pitanje za Evropu. Ali rat, haos i nuklearna eskalacija na Bliskom istoku – što može biti neželjena posljedica sukoba Izraela i Irana – imaju ozbiljnije posljedice po Evropu nego po SAD. Za sada, evropski odgovor daleko je od bilo kakve samostalne i promišljene politike.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR